Moj anđeo crnih krila: Ubijaju bez kajanja, kradu sa strašću

Noir klasik iz 1953. godine ekraniziran 1990. kao “Il gèle en enfer” u režiji Jean-Pierrea Mockya dinamična je i prljava priča o kriminalu i nekonvencionalnoj ljubavi koja će svojim čitateljima ponuditi više od plitke zabave. Unatoč tome što likovi robuju nekim klišejima kriminalističkog/noir žanra, Chaze im uspijeva udahnuti dubine i precizno ih smjestiti u kontekst socijalno podijeljene Amerike ranih pedesetih. Čitateljima koji ustraju do kraja (a roman se čita u jednom sjedenju), završetak će doći kao veliko iznenađenje, s protagonistom koji će više biti uronjen u egzistencijalnu tjeskobu, nego što će imati poriv bježati od policije. Roman “Moj anđeo crnih krila” inicijalno je tiskao nekoć slavni izdavač Gold Medal Books, čija su džepna izdanja tvrdo kuhane fikcije pedesetih ciljala isključivo mušku publiku, a prodavala su se u svim mogućim trgovinama za 35 centi, s kičastim naslovnicama koje su obećavale brzu zabavu. Knjige su za protagoniste imale bezbrižne muškarce na rubu zakona, čiji su ideali bili brz život s puno novca, pa makar i ukradenog, i fatalno zgodne i nepredvidive žene koje se nisu odvajale od svojih malih pištolja koje su znale naprasno upotrijebiti. Ovakvih knjiga, kolokvijalno rečeno, bilo je na bacanje, no ova je zbog svoga kompleksnijeg narativa stekla kultni status, nakon što je godinama bila izgubljena i zaboravljena. Ima ovdje nasilja, grubog udaranja koje bi danas naišlo na svaku osudu, ubojstava bez trunke kajanja, sirovog štovanja novca kao jedinog životnog ideala, ali i suptilnog cinizma usmjerenog prema sitnim malograđanskim životima, posluhu običnog čovjeka kojeg je zarobila zajednica kojoj pripada.