Dino Mustafić je u "Paviljonu", crnohumornoj akcijskoj komediji, fokus javnosti usmjerio na marginaliziranu, osiromašenu i poniženu generaciju umirovljenika, a uz to je progovorio i o ostalim slabostima društava u regiji, od korupcije do bešćutnosti korporativnog kapitalizma. Snimio ga je prema scenariju hrvatskog novinara i pisca, bivšeg feralovca, Viktora Ivančića i njegove istoimene novele iz zbirke "Radnici i seljaci", a u suradnji s Expressovim kolumnistom i piscem Emirom Imamovićem Pirkeom, no inspiraciju je crpio i iz užasnih priča koje dolaze iz domova umirovljenika, pozivajući na (filmsku) pobunu. U filmu je okupio impresivnu glumačku ekipu iz gotovo cijele regije, od Rade Šerbedžije do Mirjane Karanović, glumaca koji su svojim interpretacijama uvelike pridonijeli autentičnosti i crnohumornom duhu filma. Nakon svjetske premijere u Sarajevu, prikazivanje "Paviljona" očekuje se i u hrvatskim kinima.
Dino Mustafić, rođen u Sarajevu, bavi se više od 30 godina umjetničkim radom - filmskom i kazališnom režijom. U ratno vrijeme, u prvoj polovici devedesetih godina prošlog stoljeća, u okupiranom Sarajevu, režirao je predstavu "Zid", prema Sartreu, koja ga je obilježila i kao redatelja i kao čovjeka. Potom je obnovio cijenjeni Internacionalni teatarski festival MESS i godinama bio njegov umjetnički direktor, dovodeći u Sarajevo recentne, angažirane predstave iz regije i Europe. Izborom predstava uvijek je promovirao ideju da teatar treba biti tribina i prostor ozbiljne društvene debate, opirući se takvim izborom trivijalizaciji kulture i cijeloga društva.
Express: Što je bilo presudno u scenariju Viktora Ivančića i Emira Imamovića Pirkea da se nakon nešto više od 20 godina i nagrađivanog "Remakea" vratite filmu? Je li to bio dijapazon tema, od potpuno marginalizirane generacije umirovljenika preko korupcije do kritike korporativnog kapitalizma? Ili potreba za filmskim "aktivizmom"? Ili nada da se umjetnošću može utjecati na društvo?
Presudno u scenariju bilo je to što se nije uplašio nazvati stvari pravim imenom. Ivančić i Imamović su takvi pisci, otvorili su teme koje društvo gura pod tepih - od korupcije i bešćutnosti prema umirovljenicima, pa do kritike kapitalizma koji melje ljude čim postanu "neproduktivni". U tim likovima prepoznao sam i našu svakodnevicu i našu budućnost. To me vratilo filmu - osjećaj da kroz ovu priču mogu artikulirati i vlastiti politički i umjetnički nemir. Jer ako umjetnost odustane od aktivizma, pitanja i bunta, ona postaje samo dekoracija sistema, prostor za eskapizam.
Express: Govoreći o pobuni zanemarenih stanovnika doma za umirovljenike, koliko ste se oslanjali na stvarnost, tj. na alarmantne priče u kojima se raskrinkavaju neljudski uvjeti brojnih staračkih domova, ali i na priče o tome da jedva preživljavaju s mizernim mirovinama te da su usamljeni, poniženi i zaboravljeni i od društva i od bližnjih? Dakle, kakvo je to društvo koje ne cijeni generaciju onih koji su ga stvarali?
Inspiraciju sam crpio i iz stvarnih svjedočanstava koja svakodnevno čitamo i gledamo: domovi u kojima stariji žive u uvjetima koji su bliži logoru nego mjestu dostojnog života, ljudi koji preživljavaju s mizernim mirovinama, ostavljeni i od države i od vlastite djece. To je društveni zločin. Kad se jedna generacija - ona koja je gradila škole, tvornice, bolnice - ostavi na margini, to znači da smo kao društvo potpisali kapitulaciju. Film je moj način da kažem: pogledajte ih, pogledajte sebe u njima, jer to je naša budućnost ako se ne pobunimo.
Express: "Paviljon" je i crnohumorna metafora cijeloga društva i nehumanog odnosa države ne samo prema umirovljenicima, nego prema svim građanima. Što ste željeli poručiti?
"Paviljon" je zapravo dijagnoza našega društva. Dom za starije je samo kulisa iza koje se krije cijeli mehanizam bešćutnosti države. Ako umirovljenike tretira kao višak, jasno je da isto tako tretira i radnike, mlade, nezaposlene, bolesne... To je društvo koje je izgubilo osjećaj za solidarnost. Kroz crni humor pokušao sam pokazati apsurd tog sistema jer ponekad je ironija najoštrije oružje protiv nasilja i laži.
Express: Vjerujete li doista da nikad nije kasno za pobunu, za borbu za više mirovine i kvalitetnije obrazovanje, za kulturu, pravdu i istinu, za bolji i dostojanstveniji život? Nije li se ta utopija pokazala promašenom?
Ne vjerujem da je pobuna iluzija. Iluzija je vjerovati da će vladajuće elite odjednom početi raditi za građane, a ne za vlastite džepove. Pobuna je nužnost - bez nje ne bi bilo ni radničkih prava, ni obrazovanja za sve, ni socijalnih sistema. Naravno, danas je teže jer su ljudi zasićeni i uplašeni, ali ako odustanemo, onda pristajemo na vlastito poniženje. Zato kažem: nikad nije kasno. Pobuna je i pitanje dostojanstva, ne samo političkog programa.
Express: U filmu ste okupili impresivnu ekipu glumaca iz gotovo svih prostora bivše Jugoslavije, od Ksenije Pajić i Rade Šerbedžije preko Zijaha Sokolovića do Branke Petrić i Mirjane Karanović, dakle umjetnika koji su odrastali i živjeli u bivšoj državi, pridonoseći svojim radom izgradnji nekadašnjeg YU kulturnog prostora. Kako je taj internacionalni glumački duh utjecao na film, ali i na vas?
Bilo je to posebno iskustvo - okupiti generaciju glumaca koji nose zajedničko naslijeđe kulture bivše Jugoslavije. Njihove biografije i energije utkane su u film, i to se osjeti. Za mene je to bilo podsjećanje da umjetnost nikad ne smije pristati na granice i podjele koje politika kreira. Oni su pokazali da zajednički kulturni prostor ne samo da postoji, nego i da je i dalje živ i snažan, i da nas povezuje više nego što nas razdvaja.
Express: Vjerujete li da danas, unatoč raspadu Jugoslavije, postoji zajednički kulturni prostor nekadašnjih YU republika, koji se manifestira u prepoznavanju, recimo, istih šala, umjetničkih ideala i slično? Je li to taj neki balkanski štih, shvatljiv jedino ljudima iz regije?
Da, vjerujem da taj kulturni prostor i dalje postoji. Mi i dalje razumijemo iste šale, pjevamo iste pjesme, gledamo iste filmove i razumijemo jedni druge bez prijevoda. Politika ga pokušava rastaviti, ali umjetnost i svakodnevni život ga uporno vraćaju. Taj "balkanski štih" je istovremeno teret i privilegija: nosi traume, ali i posebnu energiju koju ne može razumjeti nitko sa strane.
Express: Bavite se umjetničkim radom više od 30 godina. Vaš put je započeo u rodnom Sarajevu, kad ste tijekom opsade režirali predstavu "Zid", prema Sartreu, a potom obnovili MESS i uspješno ga vodili idućih desetak godina. Kako iz današnje perspektive gledate na to ratno razdoblje, jesu li rane zacijelile?
Opsada Sarajeva je bila najstrašnije iskustvo, ali i trenutak kada sam naučio da umjetnost može biti oružje otpora. "Zid" sam radio uvjeren da umjetnost mora pružiti smisao čak i u najbeznadnijim okolnostima. Rane tog vremena nikada ne zarastaju, ali postaju lekcija. Naučile su me da umjetnik nema pravo na ravnodušnost, da šutnja nije neutralna nego sudioništvo. To je moj trajni dug prema onome što smo preživjeli.
Express: Nakon ratova u devedesetima na javnoj sceni cijele regije proširio se sličan neoliberalni, komercijalni model "vrijednosti", ne samo u kulturi, nego i u svim drugim područjima života. Kako su te isprazne senzacije i relativizam utjecali na kulturu, a kako na ljude? Čini li vam se ponekad da vas taj relativizam "guta"?
Neoliberalni model pretvorio je kulturu u tržište. Umjesto ideja nude nam senzacije, umjesto pitanja dobivamo instant-zabavu. Relativizam vrijednosti je postao novo normalno - ništa više nije sveto, sve je roba. To izjeda društvo, ali i ljude pojedinačno jer stvara apatiju i cinizam. Ponekad se i sam osjećam kao da me taj val guta, ali zato mislim da umjetnost danas mora biti još glasnija, oštrija i beskompromisna.
Express: Posljednje četiri godine bili ste direktor Narodnog pozorišta Sarajevo. Kako ste se borili protiv tih senzacija i banalnosti?
Kao direktor Narodnog pozorišta Sarajevo borio sam se protiv toga da teatar postane puka scenografija političkih ceremonija. Najviše sam ponosan što smo uspjeli vratiti repertoar građanima, otvoriti vrata mladima i pokazati da pozorište može biti javna tribina - mjesto ozbiljne umjetnosti i društvene debate. To je bio moj način da se suprotstavim banalizaciji i da kažem: institucije kulture moraju služiti narodu, a ne vlasti.
Express: Kako komentirate činjenicu da se danas na ovim prostorima sve češće i žešće negira pobjeda antifašizma, što je jedna od najvažnijih tekovina bivše zemlje?
Danas se sve češće negira antifašizam, i to nije slučajno - to rade oni koji žive od nacionalističkih mitova i podjela. Zaborav antifašizma znači zaborav slobode. To je opasno jer otvara prostor da se fašizam vrati u novim oblicima. Dužnost umjetnika i intelektualaca je da o tome govore jasno i glasno jer šutnja znači pristajanje na reviziju historije.
Express: Kako iz sarajevske perspektive vidite Thompsonov koncert na zagrebačkom Hipodromu, kao i dolazak hrvatskog premijera na generalnu probu?
Kad premijer jedne zemlje stane uz pjevača koji u svojim pjesmama veliča ustaštvo, to nije samo kulturni skandal nego politička poruka. To znači da se mržnja i fašizam legitimiraju s vrha države. To je opasno i za Hrvatsku i za cijelu regiju jer pokazuje koliko je tanka linija između demokratskih institucija i nacionalističkog populizma.
Express: Već mjesecima svjedočimo izgladnjivanju palestinskog stanovništva dok se u pozadini tog terora odvijaju salonski sastanci zapadnih zemalja, koji ne nude rješenje. S druge strane, pratimo sukob Rusije i Ukrajine. Mislite li da bi Macronova odluka da prizna Palestinu mogla pomaknuti kotač povijesti? Upućuje li to na stvaranje novog svjetskog poretka?
Macronovo priznanje Palestine jest važan simbol, ali simboli bez akcije ne znače puno. Svijet ulazi u fazu raspada staroga poretka, a novi se tek gradi. Pitanje je samo - hoće li to biti poredak u kojemu će vrijediti univerzalna prava čovjeka ili poredak još brutalnijeg cinizma i podjela. Palestina je tu lakmus-papir: kako se odnosimo prema toj tragediji, pokazuje kakav svijet gradimo.
Express: Također smo svjedoci jačanju desnice i nacionalizama diljem Europe, krizi demokratskih modela, produbljivanju jaza između siromašnih i bogatih te širenju problema integracije sve više imigranata u njihovim novim zemljama, od Hrvatske pa nadalje. Mislite li da iz takvih previranja mogu izrasti neka nova multikulturalna društva?
Jačanje desnice i nacionalizama nije znak snage, nego znak straha i nemoći. Oni nude jednostavne odgovore na složena pitanja, hrane se nejednakošću i bijedom. Multikulturalizam nije propao - on je jedina šansa za Europu. Ako se odrekne ideje zajedništva, Europa će se raspasti u mržnji i getima. Zato vjerujem da iz ovih previranja mogu izrasti novi oblici zajedničkog života, ali samo ako ljudi odbiju politiku straha.
Express: I za kraj, kako se nosite s komentarima da imate političke iluzije i snove? Obeshrabruje li vas to?
Kad mi kažu da imam političke iluzije, ja to shvaćam kao kompliment. Jer bolje je imati snove o pravednijem društvu nego biti cinični podanik sistema. Mene to ne obeshrabruje, naprotiv - daje mi energiju. Iluzija nije slabost, nego vizija. Bez nje nema umjetnosti, nema politike, nema budućnosti.
