Kultura
2495 prikaza

Moje bavljenje plesom rezultat je seksualne traume iz mladosti

1/11
Nagrađivana izraelska plesačica, izvedbena umjetnica i koreografkinja o odnosu tijela i duše, tijela i njegove reprezentacije te o postizanju kontrole nad vlastitim tijelom

Medij suvremenog plesa pruža mi slobodu stvaranja bez nužnosti svrstavanja unutar granica plesnog žanra ili podvrgavanja njegovim tehnikama i estetici. Okretanje suvremenom plesu bez prethodnog poznavanja tehnika postaje mjestom izražavanja instinkata i mašte. Vjerujem da su to najveće vrijednosti suvremenog plesa; osjećaj slobode i njegova raznovrsnost, počinje naš razgovor Roni Chadash (1990.), diljem svijeta poznata, od kritike hvaljena i struke nagrađivana izraelska plesačica, izvedbena umjetnice i koreografkinja. 

Kad govori o suvremenom plesu kao prostoru vlastitog izražavanja bez potrebe za poznavanjem tradicionalnih plesnih tehnika, Chadash ne želi umanjiti važnost plesnog obrazovanja. I sama je završila plesnu školu u Tel Avivu, no ističe kako su joj tek međunarodna plesna radionica Vertigo, koju je pohađala od 2011. do 2012., i radionica za profesionalne plesače Gaaton, četiri godine kasnije, otvorile put prema shvaćanju plesa kao individualiziranog prostora kreativne slobode. 

Surađivala je, kaže, i učila od mnogih poznatih koreografa, među kojima posebno mjesto zauzimaju Maya Brunner, Sally Ann-Friedland i Idral Ostman, ali tek su joj učitelji i koreografi koje je upoznala kao 22-godišnjakinja, nakon izlaska iz škole, pomogli da ples počne shvaćati kao individualiziranu formu, toliko osobnu i posebnu da funkcionira gotovo kao otisak prsta. 

 | Author:
“Mislim da bi plesne škole trebale smanjiti fond sati posvećen plesnim tehnikama. Dugotrajni su i beskonačni, ali ne razvijaju sposobnost vlastitog izraza. Nakon studija ni sama nisam znala uklopiti svoje želje u ono što sam dotad naučila. Bila sam vrlo svjesna da ne želim postati marioneta u rukama drugog koreografa, ali za ostvarenje vlastitih ideja nisam imala dovoljno hrabrosti. Tek su me učitelji nakon završetka formalnog obrazovanja naučili razumijevanju slobode. Naučili su me kako se poigravati kreativnošću na meni prihvatljive načine te kako internalizirati pokrete. Otad sam počela napredovati”, govori Roni, za koju su time otvorena vrata prema drugoj razini osobne kreativnosti. 

Prva je, prisjeća se, još u djetinjstvu otvorila njezina majka, velika poklonica umjetnosti. 

“Ljubav prema baletu”, dodaje kroz smijeh, “na mene je prenijela baletom. Zaljubila sam se u ‘Orašara’ iako se u baletu kasnije nisam mogla ni zamisliti.” 

A je li se mogla zamisliti kao učiteljicu plesa? Nije, priznaje, o tome ranije razmišljala, no odluka o otvaranju vlastite plesne škole nametnula se kao imperativ. Više nego svoje znanje, poželjela je mlađim generacijama prenijeti svoj stav prema plesu. Danas se trudi biti dobra i uviđavna učiteljica, svjesna svojih, ali i mogućnosti svojih učenika. 

 | Author:
“Ponekad je mnogo teže raditi sa sobom nego s drugima. Prema sebi sam i kao koreografkinja mnogo stroža. Poznajem svoja plesna ograničenja i sa svakim novim projektom nastojim pomaknuti granicu. Volim izazove i uživam u njihovu nadilaženju. Kad radim na tuđem tijelu, osjećam njegovu krhkost i vrlo dobro pazim kako ga ne bih povrijedila. Njih, za razliku od sebe, ne guram preko granica.” 

Premda njezini plesni pokreti povremeno doista izgledaju kao bolno i pomalo traumatično dovođenje tijela pred vrata krajnje izdržljivosti, Chadash ističe kako ples za nju nije drugo doli čistog zadovoljstva. Plesne pokrete što ih na pozornici izvodi s gipkošću svojstvenijom mačjem nego ljudskom tijelu smatra vrlo jednostavnima jer ih proizvodi osluškujući tjelesne impulse. A još od samih početaka ozbiljnijeg autorskog rada 2015. 

Roni Chadash pokušava odgonetnuti i plesnim pokretima kodirati jezik vlastite tjelesnosti. Kako bi to postigla, dekonstruira tijelo i prenosi ga u apstraktne oblike i figure katkad i nadilazeći tjelesna ograničenja. Ona, naposljetku, i nisu ono što je zanima. Bar ne u mjeri u kojoj važnima i zanimljivima smatra odnos tijela i duše, tijela i njegove reprezentacije i postizanje kontrole nad vlastitim tijelom. Korijeni posljednjeg od ovih interesa, nažalost, imaju vrlo traumatično ishodište. 

 | Author:
“Ranije u životu pretrpjela sam seksualni napad nepoznate osobe i moje je bavljenje tjelesnim neposredan rezultat ove traume. Mislim da zato i sintagmu ‘moje tijelo’, koju nastojim dekonstruirati u mnogim svojim radovima, smatram duboko problematičnom, a kroz kreativan proces se trudim i povratiti kontrolu nad svojim tijelom. On mi je doista pomogao da ponovno steknem samopouzdanje i otpustim neke negativne posljedice tog čina.” 

Zato, dodaje, ne smatra točnima kritičarske ocjene da u svojem radu nastoji stvoriti distancu između sebe, svojeg uma i svojeg tijela. Nije, dodaje, sigurna niti može li se duhovno odvojiti od tjelesnog. Iako kritičari njezine plesne predstave često karakteriziraju kao “pohvalu tijelu bez upliva duše”, Roni tu kvalifikaciju smatra problematičnom jer upravo se kroz glazbu, u njezinu svijetu, ostvaruje spoj tjelesnog i duhovnog. 

“Muzikalnost koristim kao alat povezivanja s emocijama i, kad osjetim emociju glazbe, tijelu prepuštam vodstvo.” 

 | Author:
To je, smatra, osnovna i najvažnija veza među sastavnicama ljudske dualnosti. Jednako osnovnom i važnom vidi vezu između majke i djeteta te dječje poimanje tjelesnosti. Njega istražuje predstavom “Goofy” (što na hebrejskom i znači “moje tijelo”), čije je osnovno pitanje što bi se dogodilo kad tijelo više ne bi bilo određeno reprezentacijom (u ovom slučaju ženskosti) već kad bi bilo promatrano samo kao amorfna struktura mišića i kostiju. Odrasli, misli, to možda i ne mogu ostvariti, ali u očima novorođenčeta, majčino je tijelo bezoblično i bez pridodanih značenja. 

Ono vidi dojku i razmišlja o izvoru hrane. Ta nevinost proizišla iz nepoznavanja naziva ili oblika, izvrstan je način za dizajniranje vlastite duše. To je, kaže, htjela postići predstavom – podsjetiti gledatelje na nevinost skrivenu unutar tijela, na njegovu srž, na ljepotu stvaranja. Reprezentacijom se bavi i kroz predstavu “Victims and Images”, jedinu za čije predstavljanje publici koristi i neke glumačke tehnike. 

Nužno je to, vjeruje, jer reprezentacija žrtve u javnom je diskursu mnogo, a reakcije publike uvelike ovise o mimici lica i izrazima što će ih ona i na pozornici joj pridružene plesačice prikazati pred publikom. 

 | Author:
“Suprotno onome što se nameće kao prva pomisao, u toj predstavi se ne bavimo toliko bivanjem žrtvom koliko se poigravamo granicama tog pojma. Žrtve možemo biti mi, dva ženska tijela skenirana očima publike čim se pojavimo na pozornici, ali gledatelji su također naše žrtve. Manipuliramo njima i kontroliramo njihov pogled za trajanja predstave. Možemo činiti što želimo, a oni moraju sjediti i šutjeti. U vizualnoj je umjetnosti gotovo nemoguće pobjeći od postajanja slikom, to sam pokušala objasniti ovom predstavom.” 

No tko je u tom slučaju, u ovom odnosu moći, u poziciji kontrole? “Mora li itko biti?”, odgovara protupitanjem. 

“To je kao s pitanjem o odnosu tijela i uma. Mislim da u mojem slučaju tijelo kontrolira um i stvara moju sliku o meni kao o Roni. Vjerujem da tijelo može postići kontrolu nad tobom ako to pokušaš ostvariti na pravi način. Za mene je to otpuštanje uma i prepuštanje nečemu divljem što se javlja u meni kad stvaram.” 

A kako će taj stvaralački proces izgledati sada, u zatišju nakon prvog i pod prijetnjom drugog vala COVID-19? 

 | Author:
“Vjerujem da će svi članovi plesne zajednice više raditi na povezivanju plesa i društvenog aktivizma. U vezi između tih dviju praksi postoji ogroman, a još neiskorišten potencijal. Više razmišljam o stvaranju za publiku na javnim, gradskim prostorima, a ne samo za one koji će doći u kazalište i kupiti kartu.” 

Ove godine, kaže, ima u planu i projekt koji će počivati na propitivanju feminističkih načela, no svi su drugi planovi trenutno na čekanju. 

“Ispunjava me posebnom tugom to što neću moći odmah početi s radom na jednom plesnom grupnom projektu, prvom u kojem sama ne sudjelujem. No kako uživam raditi s tuđim tijelima, prelazak na koreografsku stranu plesa čini mi se prirodnim slijedom stvari. Osim toga, čini mi se i prirodnom posljedicom ove krize u kojoj smo svi postali usmjereniji jedni na druge. Mislim da smo sad, i kao društva i kao pojedinci, postali suosjećajniji prema drugima, imamo više sluha za njihove probleme i ono što se događa u njihovim životima. Nadam se da će ples postati dostupniji većem broju ljudi, umjesto da se ponovno zatvori u svoje skučene okvire. Odgovornost za to, i budućnost plesa i budućnost društva, leži na svakome od nas. Svi mi možemo biti njezini stvaratelji.”

Komentiraj, znaš da želiš!

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.