Kultura
408 prikaza

Miljenko Jergović: Čas anatomije Mate Matišića

1/6
Sandra Šimunović/Pixsell
‘Moji tužni monstrumi’ potresniji je i na neki način intenzivniji, koncentriraniji tekst nego ‘Ljudi od voska’. Ali sve ono što je postojalo u prethodnom ‘dramskom zbiru’ postoji i u ovom

U noći pretposljednjeg dana prosinca 2016. izbio je jedini pravi kazališni skandal od uspostave hrvatske državne neovisnosti. Već se za premijerne izvedbe predstave “Ljudi od voska”, redatelja Janusza Kice, osjetila neka nelagoda u dijelu publike, već su se na pauzi mogli vidjeti bijesno skupljene usne, ušpičeni nosevi i gnjevno uzdrhtale brade, naročito među damama koje čitaju ženske i lajfstajl magazine. Pa to je strašno! Ja nemrem vjerovati! Kak’ ga nije sram! Žamorilo se tako u pauzi, dok smo u predprazničnom raspoloženju oduševljeni onim što smo vidjeli naokolo tražili istomišljenike. I vrlo brzo smo postali oprezni u toj svojoj potrazi. Čovjek u našim krajevima, ali i posvuda u vrijeme političke korektnosti, mora dobro paziti da svojim estetskim sudom ne povrijedi nečija majčinska, rodna, rasna ili ina manjinska osjećanja. Ali bit će vrlo zanimljivo kako su i čime “Ljudi od voska” ta osjećanja povrijedili. O tome ćemo svjedočiti u sljedeća dva-tri mjeseca, koliko će skandal potrajati. U čemu je bio problem? U režiji Janusza Kice svakako nije. Kao ni u glumi povećeg ansambla. Svi su bili odlični. Možda bi i sama predstava tim čitateljicama ženskih i lajfstajl magazina, kao i njihovim nemoćnim i pasivnim mužićima, bila dobra. Možda bi prihvatile čak i to da je riječ o jednoj od dvije ili tri najbolje predstave u eri Dubravke Vrgoč i Ivice Buljana, i jednoj od najboljih pet-šest predstava u HNK od državnog osamostaljenja i otkaza Miri Furlan.

 | Author: Grgo Jelavić/PIXSELL Grgo Jelavić/PIXSELL

Ali problem, preko kojeg dame i gospoda nikako nisu mogli preći, a preko koga bogme neće prelaziti ni zloćudna škandalmaherska novinarčad, koja će temu držati vrućom sljedećih dva-tri mjeseca, bio je u dramskom tekstu Mate Matišića. Kako rečeno damovlje baš i ne čita drame, jer je čitanje lijepe književnosti kontraindicirano čitanju ženskih magazina, i kako Mate Matišić nije figura sa špice u Bogovićevoj ni s vrtnih prijema kod Kolindice, a baš ga nešto nema ni u razgovorima o književnosti kod damica na trećem programu Hrvatske televizije, tako skandalizirana ekipica s premijere o Mati Matišiću ništa nije mogla znati. On je za njih bio seljak. S naglaskom na drugom slogu. Na Silvestrovo telefonskim je putem, ali još mnogo življe bjesomučnim fejsbučenjem, razglašen skandal sa sinoćnje premijere, koji se zatim širio od profila do profila, od statusa do statusa, i od komentara do komentara, sad već među onima koji predstavu nisu ni vidjeli. Niti će je ikad vidjeti. Skandal je sastojao u tome što su čitateljice Glorije, Storyja, te ostalih obiteljskih i ženskih revija, koje se šire po vjekovnim ognjištima svih naših frizeraja i pedikeraja, bile prethodno obaviještene o žalosnoj životnoj priči dvoje zagrebačkih intelektualaca, koji su umrli jedno za drugim, ostavivši svoje blizanke na starateljstvo njegovom dugogodišnjem suradniku. Ova krajnje indiskretna priča, kakve uostalom i jesu, krajnje indiskretne, sve popularne i populističke priče za žene, za muškarce i za obitelj, u nekom boljem svijetu, s boljim novinarstvom i pažljivijim čitateljima, nikad ne bi postala javna. Riječ je, naime, o temi koja se bezuvjetno tiče intime. I koja se tiče još samo - književnosti. Problem je, međutim, bio u tome što su dame i gospoda namirisali krv, povezavši dramski tekst Mate Matišića s okolnošću da je upravo Mate taj dugogodišnji suradnik preminuloga zagrebačkog intelektualca i njegove supruge, kojoj, Bog da joj dušu prosti, nije bilo mrsko intimu iznositi po novinama. Tekst “Ljudi od voska” nije se u tom dijelu, istina, bavio ničijom intimom, a ponajmanje intimom usvojenih djevojčica i njihovih pokojnih roditelja. Bavio se onim što je objavljeno u rečenim magazinima, i navadom ljudskom za takvim razotkrivanjem. I bavio se, naravno, intimom samoga pisca. Mate se bavio Matom. Pritom, “Ljudi od voska” su, naravno, fikcionalni tekst, koji se ni na koji način ne referira na dokumentiranu zbilju ili na povijest. Pisac stilizira svijet unutar svoje biografije. Ali i ona je u Matišićevom slučaju krajnje nesigurna i nepouzdana, tako da ne možemo znati je li on sve to, skupa sa samim sobom, naprosto izmislio.

 | Author:

Međutim, škandalmaheri su, uz pomoć jedne od otužnih lovaca i lovkinja u mutnom, poneseni bijesom većine koja uopće nije gledala predstavu, krenuli u socijalni pogrom Mate Matišića i njegovih bližnjih. Za početak, fejsbuk je bio zabrinjavajuće pun gospođa koje su iskale da mu se oduzme starateljstvo nad djevojčicama. Naravno da se takav zahtjev prelio i na medije. Sam Matišić nije davao glasa od sebe. Šutio je, jer je zbog bližnjih morao šutjeti. A šutio je i zato što on naprosto nije ta vrsta pisca da se tuče po novinama i na televiziji. Njega i njegovih nema ni na fejsbuku. Oni su neki drugi svijet. Ali kako mu je bilo do časa u kojem će škandalmaherima i svom tom sitnom ljudskom ološu, čiji je mozak sasvim izjeden logikom hajke, isteći njihove kratkoumne memorije - nakon čega se afere više nitko neće sjećati - to zna samo Mate, i vjerojatno to znaju njegovi bližnji. Nepune tri godine zatim, u jesen 2020., u izdanju Hrvatskog centra ITI, pod uredništvom Željke Turčinović i s pogovorom Nataše Govedić, izlazi Matišićeva knjiga “Moji tužni monstrumi”, podnaslovljena kao “dramski dnevnik”, u kojoj su četiri nova dramska komada, nejednake dužine, kojima pisac reagira na skandal oko “Ljudi od voska”. Riječ je o na momente urnebesnoj, kalamburom ispunjenoj, a na momente zapravo žalosnoj i beznadnoj raspravi o odnosu zbilje i fikcije, i o tome što sve fikcionalni lik može učiniti živome čovjeku. Mate je, sa svojih pedeset i pet, pisac na svome vrhuncu. Moć pisanja, naime, nije poput moći igranja nogometa, ili moći operiranja kirurškim nožem. Dok druge igre i poslovi ovise o čovjekovoj mentalnoj i fizičkoj snazi, te o rutini, moć stvaranja svjetova u tekstu ovisi o vještini upravljanja imaginacijom. Upravljati imaginacijom nije, naime, jednostavno, jer mašta čovjekova ne sluša njegovu volju. Tako da ni imaginacija pisca nikad nije istovjetna njegovoj volji i intelektualnoj usmjerenosti. Polemizirati s javnošću, ili bolje rečeno - polemizirati s čitateljima loših i zlokobnih novinskih štiva - autofikcionalnim dramskim tekstom, pripada vrhuncima moći pisanja i vještine upravljanja imaginacijom. Knjiga “Moji tužni monstrumi” ima u sebi nešto sveobuzimajuće, pedagoško, uzvisujuće i istovremeno razorno, kao što je, recimo, to imao “Čas anatomije” Danila Kiša. U oba slučaja radi se o obračunu s malignom čaršijom. Samo što u Matišićevom slučaju protagonisti čaršije nisu drugi, uglavnom slabi pisci, nego pasionirani pratitelji i pratiteljice aktualnih čaršijskih tračeva: tko se razveo, kad se razveo, kome je pripalo dijete? A gotovo da je lakše s piscima nego s onima koji pamet crpe s dna kioska. “Moji tužni monstrumi” potresniji je i na neki način intenzivniji, koncentriraniji tekst nego “Ljudi od voska”. Ali sve ono što je postojalo u prethodnom “dramskom zbiru” postoji i u ovom. Prvi Matišićev dramski autoportret bio je pomalo idealiziran, dobroćudan i uljepšan, dok je ovaj sasvim bez iluzija, razoran i mračan. S tim da Mate nije bernhardovski lik, Mate je introvert, koji će zarad svjetskoga zla ranjavati sebe. 

 | Author: Igor Šoban/PIXSELL Igor Šoban/PIXSELL

Njegove drame su, i po temi i po pogledu na svijet, zapravo suprotne ideji dramskoga teksta. Ovo su priče o svijetu koji staje u dušu jednoga čovjeka. “Ljudi od voska” nisu bili samo od priče koja će skandalizirati čitateljice i čitatelje šarenog tiska nego i od priče o Matinom zavičaju, i o njegovoj tinejdžerskoj epizodi rock zvijezde. Tako je to onda moralo biti i u “Mojim tužnim monstrumima”. Priča, tojest drama, “Mi tu” ovog je njegova čitatelja i poklonika najviše potresla. Mi tu smo, razumije se, mi tu, u selu Ričice, gdje Mate dolazi ne bi li si kupio grobno mjesto na seoskom groblju. Ali mi tu je i Me Too. Siluju li glumice i kod vas u Zagrebu?, pita jedna poznanica, Slava, čudesan lik u ovoj drami, Matu. On joj odgovara da o tome ništa ne zna. Na što mu ona kaže da nju, bogme, tu u Ričici siluju. I onda kreće priča koja svog čitatelja - a tek kazališnoga gledatelja! - rastavi na dijelove. U toj je priči i priča o srpskoj djevojčici Ljilji, koja je iz ratne osvete živa zakopana. I u njoj, negdje pri kraju, dio Matine replike (jer Mate je lik u dramama Mate pisca) koji mi je trajno ostao u grlu: “Znam da mala Ljilja nikad službeno neće biti beatificirana, ali to mi nije važno. Za mene, ona je svetica kojoj bi se mi živi mogli moliti da nas jednom žive ne zakopaju. Ako se toga bojite, molite se maloj Ljilji.” Grehota je da ovako velika i važna knjiga izađe u jednoj gotovo nevidljivoj ediciji, pred oči narodu koji ni u neka pismenija vremena nije bio u stanju čitati dramske tekstove. Čak ni kada su pisani tako da bi ih i nijema usta čitala. A još veća je grehota što “Moji tužni monstrumi” nisu postavljeni na pozornicu dovoljno brzo da funkcioniraju kao dramska i kazališna polemika Mate Matišića. Premda nimalo ne ovise o svom povodu, i moguće ih je čitati mimo svega što je ovaj gledatelj i čitatelj ispričao, ljekovito bi za javnost, kao i za ženske i obiteljske magazine svih vrsta, bilo da ih zagrebačka publika što prije vidi na svojim daskama.

Komentiraj, znaš da želiš!

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.