Kad najmlađa stanarica vile u Dresdenu Hannah izgovara: ‘’Ja ne želim da budem ovde’’ u Von Mayenburgovu ‘’Kamenu’’ (koprodukcija ZKM, BDP, premijerno izveden na Salzburškim svečanostima 2008.) i režiji mladog Patrika Lazića, počinje raspetljavanje izmišljenih obiteljskih mitova koji će se u sat vremena rasplinuti poput početnice, moralne lekcije novije njemačke povijesti za neznalice. No lekcije u fragmentarnoj, nelinearnoj dramskoj strukturi teže se uče bez obzira na to što nas videoprojekcija u pozadini stalno podsjeća gdje smo stali, ali i gdje ćemo vrlo brzo zaglaviti u 1935., 1945., 1953., 1978. ili 1993. godini. Nisu tu glavna lica tri generacije koje polažu pravo na život i uspomene unutar zidova, pa i na ljuljačku koja se njiše prema šumi u vrtu, nego sama kuća (usp. Mawerova ‘’Staklena soba’’, ‘’Tri zime’’ od Štivičić), ponekad hladna i neprijateljska poput njezinih stanara.
Glasna i usmjerena na vanjsku ekspresiju Hannah (Iva Ilinčić) glorificiranjem i stalnom potragom za junaštvom vlastita djeda (Dado Ćosić) nesvjesno ubrzava ispadanje kostura iz ormara pa kroz priče lica stalno prisutnih na sceni vrlo brzo i predvidivo razbijamo ogledalo iluzije o dobrim, poslušnim Nijemcima. Naime, njezina baka Witha (Mirjana Karanović) nije posebno ni dobra ni zla. Poslušna partijka možda je oduvijek sanjala o raskošnoj vili židovske obitelji Schwartzmann. U svojoj mladenačkoj naivnosti nakratko će se i postidjeti mizerna otkupa koji dogovara njezin muž, no poslije prokazivanja vlastitih susjeda nema savjesti koju pragmatizam i nenormalne okolnosti ne mogu utišati.
Dolaskom novoga vremena, bombardiranja i protjerivanja, stvorit će od mrtvog muža kukavice (gotovo neprimjetni Dado Ćosić tek je sjena u pozadini), onog koji osjeća židovski smrad, junaka i velikog spasitelja. Kamen kojim su gađali njihove prozore s rešetkama prenosit će se s generacije na generaciju kao simbol otpora. Za sram tu nema mjesta. treba fabricirati i preživjeti. Denacionalizacije i nacionalizacije nekretnina stanovnike će ispremiješati, no trag izdaje i otimačine ocrtat će se i na već dementnom licu sad starice Withe. Koliko je ona teatralna, satkana od slojeva i slojeva iluzije, toliko je Mieze (Doris Šarić Kukuljica) potisnuta, hrabro izdržava nepravdu, koju oslobađa tek potresnim razbijanjem klavira sjekirom. Kontrapunkti, Karanović i Šarić Kukuljica, u dramaturgiji (Katarina Pejović) i zadanosti same drame, lišenoj ikakve suptilnosti, s popriličnom brojem nelogičnosti u tromom tempu, oblikuju lica korektno, s pokojim bljeskom, no ipak distancirano bez emocionalnih uzbuđenja.
Koliko su majke i bake čelične, toliko su djeca pravovjerna u prihvaćanju nametnutih istina. Kad se pukotina i načne dolaskom Stefanie (prenaglašena Mia Melcher), vrlo brzo Heidrun (solidna Nataša Marković) ulazi u majčine cipele te brani mitomaniju. Općenito, ljuštenje luka obiteljske i njemačke povijesti, koja upućuje na moralni pad običnog čovjeka, ne postavlja nova pitanja, ali ni ne nudi neki drukčiji kut gledanja poput, primjerice, ‘’Eichmanna u Jeruzalemu’’ (r. Jerej Lorenci) u istom kazalištu, posebno kad uzmemo u obzir da su otimanja na našim prostorima još itekako žive slike. Zanimljivo je pritom kako Lazić postavlja nekoć novo lice europske drame, Von Mayenburga, prilično konvencionalno i rutinerski. Na sceni otvorene grobnice (Vesna Popović), gdje su svi sivi i uniformni (kostimi Marte Žegura), ni ne čudi kad Hannah u toj doslovnosti bez iskre obrata buntovno izgovara: ‘’Neću da ostanem ovde”. U praznini mehaničkih dijaloga nema iznenađenja, samo gorak okus i pitanje - kako su nekoć velike europske repertoarne inovacije postale tek bezlični mainstream.
