Bez obzira na respektabilan autorski opus, Joža Horvat, čiji se brod Modra lasta obnavlja ovih dana u Dubrovniku, što je i povod za ovaj tekst, prvenstveno je ostao upamćen po putopisnom djelu “Besa”, koje je zapravo brodski dnevnik koji je Horvat vodio tijekom svoje pustolovne misije svjetskim morima. Joža Horvat, supruga Renata, mlađi sin Marko, inženjer Žika Pavlović i Vladimir Hrlić na brodu Besa napustili su krajem kolovoza 1965., prije šezdesetak godina, zaljev Boke i krenuli na plovidbu oko svijeta, prije čega je književnik potpisao ugovor s Vjesnikom da će slati priloge o njihovu putovanju. Prije putovanja su ga brojni Horvatovi prijatelji i znanci pokušavali odgovoriti od plovidbe jer su smatrali da se upušta u isuviše opasan pothvat.
Na početku “Bese” Horvat opisuje zgode s obiteljskom brodicom Skitnica, koji je zbog čestih nesreća odlučio prodati. Inženjer Žika Pavlović, nastavnik u Brodograđevnoj školi u Puli, predložio mu je da sagradi jedrenjak od 15 metara i da se s njime otisne na more. Horvat je potpisao ugovor o gradnji novog broda s oplatom od čelika, gazom dva i pol metra, širine četiri i dužine 15 metara. Brod je dobio ime po tradicionalnom albanskom običaju koji označava čvrsto obećanje ili zavjet.
Prema tom običaju, dana riječ vrijedi više od života. Kršenje bese donosi veliku sramotu i može izazvati krvnu osvetu. Horvatovi nagovaraju starijeg sina Miću da pođe s njima, ali je on u to vrijeme studirao, tako da je na put s njima krenuo mlađi sin Marko, srednjoškolac, koji je prije polaska morao položiti dva razreda srednje škole, naučiti engleski i položiti tečaj za telegrafista. Kako bi napustili zemlju, morali su dobiti razne dozvole. Horvat potpisuje ugovor s Vjesnikom da će slati reportaže iz svih dijelova svijeta. Žika Pavlović bio je zadužen za strojarnicu, Vladimir Hrlić za trup broda, palubu, konope i jedra, Marko za elektriku, radio stanicu, petrolejski rešo i hladnjak, a Renata za kuhanje i sanitet. Kad su uplovili u Casablanku, Žika Pavlović, koji se zaljubio u Francuskinju iz Maroka, obavijestio je Horvata da želi napustiti brod. Put mu se učinio preteškim. Pokušao je u to uvjeriti i Vladimira Hrlića, ali nije uspio. Horvatova plovidba dobila je veliki publicitet u medijima. Na jednome mjestu u “Besi” Horvat piše kako ih je na jednom sidrištu čekalo 300 pisama koje su njemu i posadi uputili čitatelji Vjesnika u srijedu. Besa je krajem travnja 1967. uplovila u egipatsku luku Ismailia, gdje im se pridružio stariji Horvatov sin Mićo, koji je doputovao u Egipat. Posada je početkom srpnja 1967. uplovila u Boku, gotovo dvije godine nakon što su iz te luke zaplovili prema Otrantskim vratima i Sredozemnome moru. Druga plovidba Horvatovih oko svijeta na jedrilici Modra lasta završila je tragično. Sa 17 metara dužine i 5 metara širine, Modra lasta bila je prostraniji brod od Bese. Legenda kaže kako je tijekom gradnje Modre laste poginuo električar, a pri porinuću broda njegova je udovica proklela brod, koji ta kletva prati i određuje zlu sudbinu. Modra lasta je 1973. isplovila iz Splita prema Atlantiku i Panamskom kanalu. Uz supružnike su sin Marko, njegov prijatelj Boris Radovan i bjelovarski glumac Davor Antolić Joja. Pomorski stručnjaci su tvrdili da paluba Modre laste nije trebala biti izrađena od drveta. Zbog propuštanja mora Horvat se morao zaustaviti na Kanarskim otocima, gdje je morao popravljati palubu.
Tad im je u Las Palmas stigla vijest o pogibiji sina Miće u autu pri povratku iz Beograda, gdje im je sređivao vize za put. Nakon pogreba smogli su snage i nastavili plovidbu, da bi nešto prije Venezuele nesreća sustigla i sina Marka. Pri manevru u nevremenu udara ga ručica vinča. Dan kasnije mladić je zaronio da otpetlja mrežu s grebena, ali na maloj dubini gubi svijest i utapa se. Uzrok: hematom koji je, dan ranije, zadobio od udarca. Za Horvatove je još jedna smrt pretežak udarac sudbine zbog kojeg prekidaju plovidbu. Brod je teretnim brodom iz Venezuele vraćen u Kopar i Horvat ga je darovao za školovanje pomoraca. Brod se najprije nalazio u Izoli, potom u Malom Lošinju, gdje je s njega skinuta sva vrijedna oprema. Horvat je 1980. darovao ukleti brod Jedriličarskom klubu Delfin iz Tivta, gdje ga zatiče rat i tu najdulje ostaje. Brod je, prema nekim informacijama, čak šest godina bio na suhom vezu kluba, a kad je ratne 1991. zaplovio, pucali su na njega jer su mu vlasnici bili Hrvati. Modra lasta je naposljetku završila u Dubrovniku, gdje je nedavno najavljena njegova restauracija. Novi vlasnici žele obnoviti brod koji bi trebao postati turistička atrakcija i svojevrsni ploveći muzej, kao sjećanje na Jožu Horvata. Velika prekretnica u životu Jože Horvata nastupila je 1952. godine, nakon što je redatelj Branko Marjanović, s kojim je Horvat kao scenarist prethodno surađivao na “Zastavama”, nagrađivanom socrealističkom ratnom filmu iz 1949., prema Horvatovu scenariju snimio dugometražni igrani film “Ciguli Miguli”. Ohrabren promjenama u zemlji nakon Titova razlaza sa Staljinom, Horvat je u filmu, koji govori o nadobudnom komunističkom funkcionaru Ivanu Ivanoviću koji vođen ideologijom nastoji reformirati kulturni život u jednom gradiću, ismijavao birokratski model socijalizma sovjetskog tipa. “Ciguli Miguli” je trebao postati prva filmska satira u poslijeratnoj jugoslavenskoj kinematografiji, ali politički vrh ga je doživio kao napad na komunističku vlast i zabranio ga. Ivan Ivanović dolazi u provincijski gradić kao zamjenik odsutnog referenta za kulturu. Revni Ivanović, u nastojanju da kulturni život gradića reformira u skladu sa socijalističkim idealima, ukida svih pet glazbenih društava nastojeći ih objediniti u jedno i daje nalog da se s gradskog trga ukloni spomenik slavnom pokojnome mjesnom skladatelju Ciguliju Miguliju jer nije bio politički podoban. Međutim, građani ne prihvaćaju Ivanovićeve poteze i odlučno im se odupiru. Horvat je naivno vjerovao da će se val liberalizacije kulturnog života u zemlji koji je uslijedio nakon Titovog raskida sa Staljinom 1948. nastaviti snažnim demokratskim promjenama u samoj Komunističkoj partiji. Nakon opsežnih priprema, snimanje filma započeto je u kolovozu 1951. Marjanović je za snimatelja odabrao filmskog veterana Oktavijana Miletića, ali se zbog nesuglasica vrlo brzo s njim razišao, zamijenivši ga tad 25-godišnjim Nikolom Tanhoferom, snimateljem “Zastava”. Nakon internih projekcija za političku i kulturnu vrhušku u Zagrebu, odlučeno je da se filmu ne izda dozvola za javno prikazivanje. Uslijedila je žestoka medijska hajka protiv filma u Vjesniku, koju su predvodili Frane Barbieri, glavni urednik Vjesnika, i Milutin Baltić, visoki dužnosnik Komunističke partije. Politički vrh nije doživio karakterizaciju Ivana Ivanovića kao satiru staljinizma ili kao kritiku izoliranih društvenih ekscesa, već kao otvoreni obračun s vlašću u cjelini. Ideološkim kritičarima nije se svidjelo što su sporedni likovi prikazani pozitivno, za razliku od Ivanovića, koji je prikazan kao neotesani glupan. Spomenik Ciguliju Miguliju na gradskom trgu zagrađen je daskama, a to je Milutin Baltić shvatio kao aluziju na uklanjanje spomenika banu Jelačiću s tadašnjeg Trga Republike. Horvat je tijekom snimanja predosjetio da bi s filmom mogao kasnije imati problema, pa je izmijenio scenarij i dodao u film neke scene, koje su samo dodatno razljutile kritičare. Film je razljutio i samoga Josipa Broza Tita, a to je značilo da mu je sudbina bila zapečaćena. Glavnina javnih kritika bila je usmjerena prema Joži Horvatu kao scenaristu i idejnom tvorcu filma, no ni na jedan od članaka koji su napadali film nije mu bilo dopušteno odgovoriti. Kad više nije mogao izdržati pritisak, Horvat je napustio zemlju i jedno vrijeme živio u Parizu, a pisanju filmskih scenarija vratio se tek u šezdesetima.
Fotografija Jože Horvata
“Ciguli Miguli” je u bunkeru proveo 25 godina, da bi na kraju bez velike pompe u travnju 1977. dobio dozvolu za javno prikazivanje. Godine 1989. prikazan je na televiziji, privukavši time nakratko medijsku pozornost. Film je 2011. godine digitalno restauriran u sklopu Projekta digitalne restauracije hrvatske audiovizualne baštine.
Horvat je nakon afere s filmom postao nepoćudan te su mu mnogi znanci i prijatelji okrenuli leđa. Kakve je to groteskne oblike poprimalo, svjedoči i njegovo prisjećanje na jednu književnu večer koja se održavala u Domu Armije u Zagrebu. Dok se iza zavjese upravo pripremao za nastup, po njega je došao neki vodnik i rekao mu da s njim želi razgovarati komesar Armije Ivan Šibl i da ga on mora odmah odvesti.
“Kad sam ušao u Šiblov kabinet, on je sjedio za stolom u vojnoj odjeći, pun slikovitih odličja. Pristupim stolu. Ivo, nešto si me trebao? Napola zatvorenih očiju, smrknut, promatra me i potvrdi: Da! Ne skida pogled s mene, šuti kao da mu nedostaje hrabrosti ili riječi. Prikupi jedno i drugo te reče: Vrh Armije smatra da tvoj lik nije dostojan da čitaš pred vojnicima! Rekao je ono što je trebalo reći, ne skida pogled s mene i čeka moju riječ. Uistinu, tog mi se trenutka sažalio. Valjda je izgovorio ono što je po nekoj zapovijedi morao, ali to nije njegovo mišljenje. Da to provjerim, pitam: Veliš, vrh Armije smatra... A je li to i tvoj sud? Odgovorio je odmah: Da, poslije filma ‘Ciguli Miguli’ to je i moje mišljenje. Okrenuo sam se i bez riječi napustio narodnog heroja.”
Zanimljiv je Horvatov odnos s Miroslavom Krležom, koji je izvršio veliki utjecaj na mladog Horvata.
Međutim, na kongresu kulturnih radnika u Topuskom, koji je održan od 15. do 28. lipnja 1944. godine, Horvat je, prema Enesu Čengiću, s pozicija dogmatske partijske linije napao Krležu riječima: “Šutnja Miroslava Krleže - mi preko nje ovoga časa ne možemo prijeći. Njegov stav je mimikrija, zavjetrina i izdaja svake vrste”.
Potkraj 1945. Horvat je, uz Vjekoslava Kaleba i Krležu, postao jedan od urednika časopisa Republika.
U studenom 1946. Horvat odlazi s Krležom u Beograd, na osnivački kongres Saveza književnika Jugoslavije. Nakon prvih osobnih kontakata nakon rata, Horvat je prevladao fazu partijskog animoziteta i nepovjerenja naspram Krleže, te ga u kasnijem razdoblju često posjećuje, određujući sebe kao krležijanca.
Uz Horvatov pristanak, Večernji list je 2005. objavio odlomke iz Horvatova autobiografskog rukopisa u kojem govori i o svom odnosu s Krležom, odnosno o svojem istupu na kongresu u Topuskom: “Govorio sam o Krleži i njegovu nedolasku u partizane.
Brod je dobio ime po tradicionalnom albanskom običaju koji označava čvrsto obećanje ili zavjet
Neki od mojih prijatelja, nezadovoljni mojim istupom, govorili su: Zarana si upoznao Krležu, rekli su.
Tvoj ‘Sedmi be’ Krleža je čitao u rukopisu. Hrabrio te na početku tvog književnog stvaralaštva. Bio ti je jedan od životnih međaša. I nakon svega, zašto si ga baš ti tako silovito napao? Je li ti to bio partijski zadatak? Odgovorio sam odmah da nije. Moj istup u diskusiji nije bio odslužena tiha misa poslušnog vojnika partije.
Ja sam tad govorio kao razočarani sudionik koji je Krležu cijenio kao što ga i danas cijenim, ali sudionik koji nije mogao shvatiti zašto taj Krleža, njegov Krleža, autor ‘Balada Petrice Kerempuha’ i mnogih drugih značajnih djela, nije prešao Kupu kao Vladimir Nazor i bio tog časa s nama na Kongresu, gdje bi njegova prisutnost bila dragocjena. Teško mi je vjerovati da se toliko bojao Đilasa”.
Za Miroslava Krležu je Joža Horvat bio “naš Vasco da Gama koji je oplovio svijet u orahovoj ljusci”, odnosno “na latici lipova cvijeta”. Prvu knjigu, “Sedmi be”, Horvat je tiskao u vlastitoj nakladi 1939. godine, nakon što je odnio rukopis Krleži.
“Moj odlazak u partizane 1941. bio je posve logičan nastavak stranica ‘Sedmog be’. Krležina odsutnost u Topuskom bila je posve nelogična s obzirom na stranice njegovih ‘Balada’. Nas je izmijenio život”, piše Horvat u svojoj autobiografiji.
Horvat je žestoko odbacio pretpostavku Stanka Lasića “da je dobio mig odozgo da se Krležu žestoko napadne”. Bilo kako bilo, Horvat je napao pisca koji mu je pomogao svojom potporom i čija su ga djela oblikovala kao mladog, ljevičarskog buntovnika, i to zato što je to smatrao ispravnim, nakon što je proveo tri godine po krvavim ratištima.
Nakon završetka Drugog svjetskog rata Horvat je dobio partijski nalog da organizira susret Krleže i crnogorskog pjesnika Radovana Zogovića, koji je s Milovanom Đilasom 1930-ih ispred Komunističke partije Jugoslavije bio jedan od glavnih protagonista polemičkog sukoba s Miroslavom Krležom oko diskursa i estetike suvremene književnosti, odnosno oko njezina odnosa prema komunističkoj ideologiji, koji je ostao upamćen pod nazivom Sukob na književnoj ljevici. Zogović je nakon Drugog svjetskog rata do 1948., kad se povukao sa svih partijskih dužnosti zbog simpatija prema SSSR-u, bio vodeći ideološki cenzor, po uzoru na sovjetski model koji je osmislio Andrej Ždanov, koji je propagirao pogled na umjetničku i intelektualnu djelatnost u duhu socijalističkih i komunističkih dogmatskih načela. (Zanimljivo je da je upravo Krleža 1960-ih, nakon dva desetljeća Zogovićeve stigmatizacije, prvi u Jugoslaviji tiskao njegovu poeziju.)
Joža Horvat
Zogović je trebao doputovati u Zagreb nekim poslom, pa se htio sastati i s piscem s kojim je inače još prije rata za sukoba na ljevici vodio bezobzirne polemike. Horvatov zadatak bio je vrlo delikatan, morao je nekako “privesti” Krležu zajedničkom stolu iako mu je bilo jasno koliko je to “susret visokog rizika”, jer je navodno Tito želio da njih dvojica zakopaju ratne sjekire.
“Na Rokovu perivoju, u redakciji Naprijeda, sve je bilo spremno za susret Krleže i Zogovića. U trenutku kad se Krleža pojavio, bio sam u drugoj sobi. Stigao je nekoliko minuta ranije nego što je dogovoreno.
Rekoše mi kasnije da se klanjao tipkačicama, zbunjen što nikoga ne poznaje i što mene nema. No eto i mene. Nakon pozdrava odvedem ga u sobu koja je bila pripremljena za taj susret. Kavu, piće, što god sam mu ponudio odbio je zahvalivši. Uskoro eto i Zogovića. Uslijedi stisak ruku, sjeli su za stol i neko vrijeme muk. Prvi se javi Zogović: Krleža, bitku koju smo vodili prije rata vi ste izgubili i o tome nemamo što razgovarati. Krleža je šakom desne ruke lagano kucnuo o stol i u znak neslaganja dobacio čvrsto i odlučno: Pardon! No Zogović s još većom žestinom u glasu uzvrati: Nema tu nikakva pardona! Vi ste tu bitku izgubili i bez tog priznanja suvišan je naš dalji razgovor! Eto torpeda! Da spasim što se još može smireno primijetim: Pustimo... ostavimo, to je prošlost! Jest, to je prošlost, jednakim žarom nastavi Zogović, ali ta prošlost sustiže sadašnjost! Zavlada tišina. Pitam se, je li to kraj? Dosjetim se... Obratim se neposredno Zogoviću: Radovane, ako smo se danas susreli da kopamo po prošlosti koja po tvojim riječima sustiže sadašnjost, imam i ja jedan takav primjer. Moju knjigu ‘Sedmi be’ zabranila je policija u Zagrebu, a ti si kao član Centralnog komiteta savjetovao skojevskoj organizaciji u Beogradu da ne prihvati i ne raspačava ‘Sedmi be’. Zogović energično: To nije istina! Ti možeš tvrditi da to nije istina, ali postoji pismeni dokument o tome. Ovaj put Zogović mnogo tišim glasom ponovi: To nije istina”, piše Horvat. Kad se u prvoj polovici 1970-ih Horvat spremao s brodom Modra lasta drugi put oploviti svijet, mnogi su ga odgovarali od te pustolovine, uključujući i Krležu. Godine 1973. poginuo je Horvatov sin Radovan-Mićo. Unatoč tome Horvat je nastavio s plovidbom.
“Izgubili ste Miću, Vi nemate pravo izgubiti i drugo dijete. Vi nemate pravo izgubiti Marka. Čovječe, zar ne osjećate da ste na rubu grčke tragedije?!”, odgovarao je Krleža Horvata od nastavka plovidbe.
Međutim, Horvat ga nije poslušao.
“Nisam shvatio, nisam ga mogao razumjeti, i tako smo se rastali”, piše Horvat.
Nažalost, njegov drugi sin Marko izgubio je život u vodama Venezuele 1975. godine. Horvat je smatrao da “sinovi uvijek imaju pravo samo na svoju vlastitu i ničiju drugu slobodu”.
“Pitate kako smo izdržali, kako smo podnijeli gubitak? Smrt je nedjeljivi dio života. Renata na svoj način, ja kao osamljen prerijski vuk ponekad zavijam, ponekad cvilim”, izjavio je u jednom intervjuu.
