"Mrtav rukavac rijeke Save" Tatjane Gromače, ako za početak želite nešto kao osobnu iskaznicu knjige, zbirka je proznih zapisa u kojima se opisuju i rekonstruiraju prostori, podijeljena na dvije cjeline "Sisak" i "S putovanja".
Ako biste na početku radije pročitali vrijednosni sud prema kojem ćete odrediti je li to knjiga s kojom biste proveli noć, bit ću do kraja jasna i precizna, na isti način na koji autorica prilazi detaljima slika interijera i eksterijera o kojima piše, i reći kako je riječ o nedvojbeno sjajnoj knjizi koja zaslužuje mnogo više od jednokratnog čitanja.
"Mrtav rukavac rijeke Save", naime, knjiga je manje za čitanje, a više za iščitavanje, zbirka briljantnih zapisa koji ocrtavaju jedan mikrokozmos, a on je vrlo konkretan i uredno "popisan", no istodobno u cjelini djeluje kao jedna od onih univerzalnih knjiga, bezvremenskih i bezprostornih, u kojima obrisi konkretnog i imenovanog dobivaju značenja koja daleko nadilaze pisanje o privatnom, viđenom, zapamćenom, proživljenom ili izgubljenom.
Tatjana Gromača je jedna od onih spisateljica koja doista drži do visokih književnih kriterija i ne traći vrijeme na pisanje kao/za zabavu, dapače njezine su knjige često karakterizirane kao mračne, što je točno i proizlazi iz svijeta u kojem nastaju i senzibiliteta kojim se pristupa literarnoj obradi istoga. Njezina poezija, proza i eseji ponekad doista uznemiruju i izazivaju nelagodu koju možemo osjetiti kožom, ali svakako spadaju u neke od vrhunaca recentnog proznog izričaja srednje generacije domaćih pisaca.
Tako je i s ovom njezinom knjigom, povodom koje se eventualno možete upitati što je to tako posebno u nekom autobusnom kolodvoru, slastičarnici ili rukavcu rijeke da bi postao temom nečijeg pisanja, ali nastavljajući čitanje vrlo brzo na to isto pitanje imate odgovor i shvaćate njegovu besmislenost.
U knjizi Tatjane Gromače gotovo da nema ljudi, premda je jasno da oni postoje u prostorima koje opisuje, pokreću njihove promjene, propadanje, nestanak te da postoje vrijeme prije i vrijeme poslije na čije su odlike itetako utjecali. Negdje u pozadini, također bez naglašenog stavljanja u prvi plan, postoji i pripovjedačica i njezino odrastanje/mijenjanje, odlasci i dolasci, njezine mijene koje se poklapaju ili pak potpuno ne poklapaju s onim što se s prostorima zbiva.
Postoje i oni prostori koji se ne mijenjaju, ali baš se u njima skriva najveća doza melankolije i svijesti o prolaznosti i tektonskim poremećajima koji pokreću promjene zbog kojih odrastamo i starimo, odlazimo, ratujemo, a to je još vidljivije, surovije, u prostorima provincije, gdje su opreke mira i nemira, tišine i buke naglašenije.
U prvoj cjelini zbirke Gromača je okom nevjerojatno otvorenim za najmanje detalje i pomake ispisala privatni katalog rodnoga grada, Siska, njegove "nedefinirane tuge" i "melankolije postojanja", sabrane u metaforici mrtvoga rukavca, skupljene metodom promatranja i uočavanja i talentom za minimalističko, pa i poetsko uobličavanje u tekst.
Jasno je da su prostori koje izdvaja za nju osobno bitni, no nema tu prevelikog privatiziranja, dapače, promatranje je nalik na ono iz daljine, približavanje je više nalik povećavanju slike no emotivnom prilasku, pa pojedine rečenice u kojima se jasno prepoznaju odlike pripovijedanja u 1. licu, kao fragmenti sjećanja, djeluju više kao iznenađujući trenutak nego pravilo.
Premda je zapravo sve o čemu piše, prostor kontekstualiziran kako u prirodu, tako i u društvo, duboko osobno proživljeno, ostaje dojam kako slike prostora postoje i samostalno, negdje izvan i neovisno o njoj, kao i velikim događajima koji se na njima i oko njih zbivaju. Taj dojam istovremene udaljenosti i potpune stopljenosti omogućuje joj konstantno plesanje na granicama između poetskog i autobiografskog te esejističkog i putopisnog, fikcije i fakcije.
Doista, "Mrtav rukavac rijeke Save" spoj je fotografskog detalja i statičnosti te njima pridodanog osjećaja kako ništa nije statično i zamrznuto, ni priroda ni društvo, niti mi sami, ispisan rafiniranim i slojevitim rečenicama u kojima je svaki od slojeva pomno odabran i funkcionalan.
Gromačinom knjigom defiliraju ceste i naselja, kapelice i gimnazije, parkovi i groblja, s detaljnim objektivnim i subjektivnim opisima, ljudima koji se po njima kreću i ostavljaju tragove, refleksijama koje im daju značenje i razlog za izdvojenost, te osobnim reminiscencijama. Tako je i kad se odmiče u gradove koje je posjetila ili u njima živjela (Zagreb, Ljubljana, Berlin...), ponekad i u njih bježala.
"Lijepo je prolaziti kroz slike memorije, kao kad se listaju stranice nekog fotoalbuma...", zapisuje Gromača na jednome mjestu, a isti će osjećaj senzibilan čitatelj imati i iščitavajući ovu njezinu knjigu.
