Kultura
214 prikaza

‘Mrtva priroda’ Paula Joséa Mirande neupitno je remek-djelo

PROMO
Mrtva priroda, kao simbol, zapravo je očajnička ljudska borba sa životnom prolaznošću, trenutak koji je umjetničkim činom za sva vremena sačuvan od raspadanja, onaj trenutak zaleđene vječnosti, gdje je svako umjetničko djelo “Rekvijem” nastao iz ljudskog straha pred smrću. Radi se tu zapravo o borbi protiv sudbine, “protiv  truljenja šljiva na Božjem stolu”

Kratki roman “Mrtva priroda” je prvo djelo suvremenog portugalskog pisca Paula Josea Miranda prevedeno na hrvatski. Miranda je rođen 1965. godine u središnjem Portugalu. Svoje prvo djelo, zbirku poezije “A Voz que nos Trai”, objavio je 1997. godine. Nakon toga je uslijedila Mirandina romaneskna trilogija, takozvani “stvaralački triptih”, koja govori o trojici portugalskih umjetnika koji su živjeli i stvarali u 19. stoljeću. Roman “Mrtva priroda” drugi je dio te trilogije, za koji je autor 1999. godine dobio Nagradu Jose Saramago. Od 2005. do 2018. Miranda je živio i radio u Brazilu, da bi se 2018. godine vratio u Portugal. Općenito se “Mrtva priroda” smatra njegovim najznačajnijim djelom i jednim od ključnih romana portugalske književnosti kad je riječ o autorima koji su se pojavili na književnoj sceni devedesetih i ranih dvijetisućitih. S pravom, rekli bismo, jer se radi o neupitnom remek-djelu. Roman je objavio nakladnik Edicije Božičević u prijevodu Tanje Tarbuk. Roman prati život portugalskog skladatelja i pijanista Joaoa Domingosa Bomtempa, koji je rođen 1775. u Lisabonu, gdje je i umro 1842. godine, u vrijeme nastanka njegova najpoznatijeg djela, “Rekvijema”, koje je nastalo u periodu od 1819. do 1820. godine. Bomtempov otac bio je talijanski glazbenik koji je svirao u portugalskom dvorskom orkestru. 

 | Author: Edicije Božičević Edicije Božičević

Za razliku od većine svojih suvremenika, Bomtempa nije zanimala opera. Stoga je iz Portugala otputovao u Pariz, 1801. godine, gdje je nastupao kao pijanist. Desetak godina kasnije preselio se u London, gdje također ostaje desetak godina, da bi se nakon toga, unatoč popularnosti koju je uživao u Parizu i Londonu, vratio u depresivni i sumorni Lisabon. Bomtempo je svoj “Rekvijem” posvetio velikom portugalskom pjesniku Luisu de Camoesu, koji je živio u 16. stoljeću, čovjeku servantesovske sudbine, koji je umro u bijedi i siromaštvu, autoru “Luzitanaca”, spjeva od deset tisuća stihova, zbog čega je uspoređivan s Homerom i Danteom. Radnja “Mrtve prirode” odvija se u periodu od dvije godine, u vrijeme kad je Portugal nakon Napoleonovih osvajanja potpao pod politički utjecaj Engleske. Miranda iz Bomtempove perspektive izuzetno plastično opisuje to vrijeme, vrijeme bijede i gladi koji su vladali u Portugalu: “Nakon protjerivanja Francuza, osim što smo i dalje bili brazilska kolonija, možemo reći da se u metropoli malo toga ili ništa nije promijenilo, jer je Junot ustupio mjesto Beresfordu, francuskoga generala zamijenio je engleski maršal”. Tu je i sjajan opis bijede koja je vladala u Lisabonu tog vremena: “Rat, velika kuća Europa, i njezino kopile, propast ljudi. A sin te kuje boravi sad u srcu Lisabona. Po cijeloj Alfami vide se mrtve mačke. Odvratni mirisi hrane brojne pse koji okružuju grad, koji ga osvajaju. Mačke ubijaju goleme štakore koji se uspinju od rijeke, psi ubijaju mačke skvrčene od gladi, ljudi ubijaju pse, a štakori ubijaju prosjake. Katkad se i pijanci međusobno ubijaju za malo više vina ili samo zbog umora od svega što se događa oko njih i u njima samima”. Bomtempov život obilježila su tri događaja, koji su “njegovi slavodobitni trenuci”: kad je s deset godina prvi put uspio odsvirati Bachovu “Umjetnost fuge”, zatim drugi, kad je kao dvadesetogodišnjak, nakon očeve smrti, zamijenio oca kao prvi oboist u Kraljevskom komornom orkestru, i treći, kad je s 29 godina slušao praizvedbu Mozartova “Rekvijema” u Parizu. Svaki od ova tri događaja ima dublje značenje. Izvedba Bachova djela bilo je svladavanje glazbenog “jezika”, ulazak u Kraljevski komorni orkestar bio je čin poistovjećenja s ocem i tradicijom koju on utjelovljuje, a koja je Bomtempu neobično važna, bez obzira na to što je njegov otac bio Talijan, dok izvedba Mozartova “Rekvijema” predstavlja čin posvećenja, “shvaćanja genija”. Postoji niz dodirnih točaka između Mozarta i Bomtempa. Bomtempo je ujedno i neka vrsta osviještenog Salierija iz Formanova “Amadeusa”, svjestan da je Mozart njegov nedostižni uzor, i stoga je prema njemu pun nekog božanskog udivljenja. Iako su ga se itekako doticali bijeda i nezavidan položaj Portugala, Bomtempo je opsesivno fokusiran na glazbu i stvaranje, i ništa ga izvan tog kruga ne interesira. Glazba je kod njega ujedno i bijeg od te i takve stvarnosti. Pored Mozarta, Bomtempo je bio fasciniran i s Bachom, na jedan pomalo religiozan način, jer je njemu glazba bila zamjena za Boga: “A i nisam želio biti Bog, želio sam biti Bach. On i moj ujak bili su nešto najbliže što sam imao s Bogom. Osjećam da sve manje volim sebe. Golem je teret bivanja čovjekom, tuga što ne mogu biti samo glazba. Užas pred mojim licem. Sad mi je jasno da nikad nisam uspio napustiti Bacha, njegove preludije, fuge, suite, varijacije. Bio sam samo čovjek u blizini ljudi i Bog”. Ipak, Bomtempo se na jednome mjestu pita je li život vrijedan truda ako ne dosegne “puninu” Bacha i Mozarta. “A čak i ako je dosegnem, hoće li biti vrijedan truda? Postoji li neko nejasno mjesto na kojem će ono lijepo i ono dobro biti izjednačeno?”, pita se on. “Mrtva priroda” je u suštini roman o pisanju, bez obzira na to što se ovdje primarno radi o skladanju. Miranda stavlja u istu ravan glazbu, slikanje, pisanje i skladanje, kao jedinstven umjetnički čin. Ovo je roman o pisanju na isti način na koji je to, na primjer, roman “Maratonci” Nebojše Lujanovića, koji o pisanju govori preko nečega što nema veze s umjetnošću, nego isključivo s motivacijom. Kod Lujanovića je pisanje neka vrsta borbe s vlastitim demonima, dok Miranda tu perspektivu širi do kraja, do pitanja smisla pisanja, koje je neka vrsta borbe protiv smrti, gdje je “mrtva priroda” smisao umjetničkog čina, a koju u ovom romanu simbolizira jedna slika, mrtva priroda francuskog rokoko slikara Jeana Baptiste Siméona Chardina, nazvana “Košara sa šljivama i orasima, ribizom i trešnjama”, koju je Bomtempo imao priliku vidjeti u Parizu. Kod Mirande je pisanje nešto sudbinsko, gdje je lakše zaboraviti na smrt “ako je upišemo u neko djelo”, jer “smrt umire od straha pred umjetnošću”. Mrtva priroda, kao simbol, zapravo je očajnička ljudska borba sa životnom prolaznošću, trenutak koji je umjetničkim činom za sva vremena sačuvan od raspadanja, onaj trenutak zaleđene vječnosti, gdje je svako umjetničko djelo “Rekvijem” nastao iz ljudskog straha pred smrću. Radi se tu zapravo o borbi protiv sudbine, “protiv  truljenja šljiva na Božjem stolu”. “Shvaćam sad da vrijeme strahuje od umjetnosti, od velike umjetnosti koja se stvara upravo u protjecanju dana kroz svijest, i da se kroz tu istu svijest sva velika umjetnost pretvara zatim u mrtvu prirodu”, kaže Bomtempo na jednome mjestu u romanu.

 | Author:

Za Bomtempa njegov “Rekvijem” ima jednu dodatnu dimenziju, on je ujedno kompendij njegova dotadašnjeg stvaralaštva i magnum opus, odnosno sve ono što je dotad napisao bila je priprema za “Rekvijem”, koji simbolizira onu spisateljsku ili umjetničku težnju za savršenim djelom. Roman je stilski iznimno dobro napisan. Na jednome mjestu, kad Bomtempo radi na završnom dijelu “Rekvijema” (Agnus Dei), Miranda detaljno opisuje njegovu glazbu: “U tempu andante sostenuto, osam taktova u četveročetvrtinskoj mjeri u Es-duru nagovještavali su ulazak tenora: A-gnus (dvije polovinke tona b)... (...) 
Prva četiri takta, do četvrtinske pauze, ljupka su, sposobna za praštanje koje nam samo ljepota pruža”. Zanimljivo je iskustvo čitati slične dijelove romana, a istovremeno slušati dionice o kojima piše, “glazbene rečenice”, kako ih Miranda simbolički naziva, jer se Bomtempov “Rekvijem” može naći na YouTubeu. Mene je ovo pomalo podsjetilo na onu antologijsku scenu iz Formanova “Amadeusa”, kad sluđeni Salieri u ludnici opisuje Mozartovu glazbu, koja ujedno teče u pozadini: “Početak je bio jednostavan, gotovo komičan. Samo pulsiranje: fagoti, rogovi. Kao stara harmonika. A zatim iznenada... visoko iznad... oboa. Držala je jednu notu... dok je nije preuzeo klarinet... i zasladio je u tako dražesnu frazu...”. Nakon završetka “Rekvijema”, Bomtempa hvata depresija koja ga je vezala za krevet, što je blisko iskustvu svakog umjetnika, bez obzira na to radi li se o piscu, kompozitoru ili redatelju. “U njemu se odvijao rat za smisao vlastita života, ali rat bez njega: vrijeme je nastojalo zatrti moj život, dok je ‘Rekvijem’ pak nastojao dokinuti vrijeme.” Ukratko, roman koji bi svaki umjetnik ili ljubitelj umjetnosti trebao neizostavno pročitati.

Komentiraj, znaš da želiš!

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.