Kultura
434 prikaza

"Mučnina me natjerala da pišem o pedofiliji"

Đurđa Knežević
Express
Književnica Đurđa Knežević otvoreno o svojem potresnom romanu ‘Disanje nemani’, u kojem se osvrnula na svećeničku pedofiliju, zašto reakcije Crkve i države, tj. njezinih organa, smatra sramotnima...

Otok joj očito godi jer Đurđa Knežević, otkako se preselila na Brač, svako malo objavi neki novi, a odličan roman. 

Bio je tako “Meki trbuh jednoroga”, brutalna, ali i nježna priča o tome kako se početna neodoljiva privlačnost pretvori u odbojnost, a potom i “Sladoled od vanilije”, inspiriran naoko običnom scenom u berlinskoj podzemnoj. 

Zadnje što je stiglo iz Đurđine radionice jest “Disanje nemani”, potresan roman kojim se ova domaća pionirka feminizma, kritičarka ovdašnjih provincijalizama, oportunizama i beskičmenjaštva, osvrće na svećeničku pedofiliju.

Kako je došlo do ideje za knjigu ‘Disanje nemani’ i kako ste se nosili s pisanjem o tako teškoj temi?

Od stava da je pedofilija, po meni, jedan od najodurnijih oblika nasilja uopće pa do ideje da o tome napišem knjigu nije bio pretjerano kompliciran put. Muka i bijes, i osobito iritacija, svaki put kad bih u crnim kronikama čitala o tome, dostigla je vrhunac kad mi je jedna poznanica rekla da joj se, i kako joj se, to dogodilo. Sad je to bilo vrlo stvarno, tu pored mene u živoj osobi, ne neka kratka medijska vijest koju se ipak može zaboraviti, lakše potisnuti. Nekoliko godina mi je to bilo na pameti, vrlo često sam razmišljala, uopće ne na način kako bih pisala o tome, nego pokušavajući shvatiti što se događa post festum, nakon zlodjela, i pritom mi je središnji interes bio na žrtvi, kako se živi s tim, što se misli, što osjeća, kako se odnosi prema okolini i okolina prema njoj. Kad sam nekako ‘savladala’ tu građu, ili mi se tako činilo, nekako sam spontano krenula u pisanje. I sad mali paradoks, uopće mi nije bilo teško pisati, valjda je u ono vrijeme prije, u kojem sam se zaista mučila razmišljajući i učeći o tome, sve već nekako bilo postavljeno i preostalo mi je da sve to stavim u rečenice. Trebalo mi je tek nekoliko mjeseci da ga napišem. Nadam se da ovo neće zazvučati pretenciozno, no često sam se pišući osjećala i dobro, na način da mogu reći, napisati nešto što se žrtve ne usuđuju, ne mogu, ne znaju, da im mogu posuditi glas. I meni je samoj, priznajem, godilo na neki način sve to razgolititi i tresnuti u lice nakaze. Pritom nakaza nije samo počinitelj, nego i nemarno, neosjetljivo društvo u cjelini i osobito institucija Crkve i gadovi u njezinim redovima.

Kakve su reakcije na knjigu?

Reakcija je bilo, i to ne malo, i sve su (do ovoga trenutka) vrlo dobre. Hoće li ih biti još i hoće li ići i onkraj kritičke ocjene literarne vrijednosti romana, to ostaje da se vidi. Imajući, međutim, u vidu našu društvenu realnost, mislim pri tome specifično na nisku razinu društvene osjetljivosti na problem pedofilije s jedne strane i nejak, ako ikakav društveni utjecaj književnosti, bojim se da ništa od toga nećemo vidjeti.

Kako inače ocjenjujete reakcije domaće Crkve kad je u pitanju svećenička pedofilija, a s time vezano i reakcije države, društva uopće?

Reakcije Crkve i države, tj. njezinih organa, smatram jednostavno sramotnima, uz napomenu da su reakcije Crkve još i kriminalne, no to ide opet nauštrb države, kojoj je posao i borba protiv kriminala, za što je jedina institucionalno opremljena. Pritom se ‘golim okom’, to jest, dovoljno je čitati novine, može vidjeti da razlozi nedjelovanja tih institucija leže u svjesnom protežiranju i pogodovanju Crkvi. Sve to onda ima reperkusije na društvo, to jest, ako Crkva može sakrivati počinitelje, ometati njihovo procesuiranje i pritom nemati minimum pristojnosti da se za te svinjarije u svojim redovima barem ispriča (nekakvo kajanje spada u njihov moralni inventar, no ni o tome nismo ništa čuli), a država istodobno ništa ne čini da to u najmanju ruku spriječi, onda je to model mišljenja i ponašanja i za građane. Imajući opet u vidu naše društvo koje više nalikuje na predgrađansko, teško je očekivati da će naš, nominalni, građanin podići svoj glas do mjere/mase koja će utjecati na promjene. I time se zatvara zli krug.

Sudeći po zadnjem romanu, mučne teme Vam nisu strane, ali se rata ‘90-ih ipak ne dotičete. Zašto?

Ne pišem o ratu, mada ga u nekim romanima okrznem, tj. on tek okrzne priču jer me najjednostavnije rečeno puno više zanimaju neki drugi događaji. Danas mnogo autora/ica pišu o ratu, vrlo često imamo ili teške muške sudbine, mrke momke, alkohol i cigarete, s PTSP-om na kraju ili, nešto manje, teške sudbine žena, fragilnih, nemoćnih žrtava, malo mi to vuče na kliše, previše patrijarhalno i, za moj ukus, prečesto ruralno i folklorno. Ni u jednom od toga se ne snalazim niti me zanima. Ima jedna nesretna okolnost malih književnosti kakva je naša, a to je da se čvrsto drži upravo tog dijela, uglavnom folklorno obilježenog mentalnog i geografskog prostora, pa onda, kad nam se ponovno desi rat, a ponavlja se otprilike svakih pola stoljeća, nakalemljen na folklor blata unutrašnjosti zemlje ili stine i masline našeg krša, križanje toga ispada dobitna kombinacija. Zasad još možemo ponavljati onu ‘dajte nam jednog sovjetskog Tolstoja’ i zasad smo, bojim se, sa sličnim ishodom kao i tada, tj. nije se pojavio.

A gdje ste bili u to ratno vrijeme, kako ste se nosili s tim zbivanjima?

Rat sam provela u Zagrebu, kao i svi njegovi građani tada, sa zamračivanjima, histerijom oko, pokazalo se, fantomskih snajperista, bombardiranjem Banskih dvora i odašiljača na Sljemenu, sa ‘zvončićima’ i mrtvima u centru grada, s noćnim gruvanjem oko kasarni... To je bilo tako uz istodobni, najvećim dijelom, najnormalniji svakodnevni život. Rat je ipak bio negdje drugdje, mada su upravo ove navedene situacije stalno podsjećale da je rat. Negdje drugdje. Od samog početka bila sam mirovna aktivistica pa sam tako 1995., koji mjesec nakon Oluje, s jednim UN-ovim konvojem prošla Likom na jug, pa nekim ludim putevima u Tuzlu na neku konferenciju. Putovanje je trajalo nekoliko dana i, prema tome što sam tim putem vidjela, Zagreb je bio Ženeva.

Tako je bilo i s pričom romana ‘Sladoled od vanilije’, temeljenoj na sceni iz berlinske podzemne željeznice?

Da. Sam taj događaj u podzemnoj mogao je biti prepričan u nekoliko redaka, pola kartice, nekoliko kartica..., no mene je povukla činjenica da četvero ljudi, svatko sa svojom jedinstvenom, mada objektivno malom, nevažnom sudbinom, sjede jedno pored drugoga, pola sata zajedničkog putovanja. Ja sam to vidjela kao rudnik događaja, misli, osjećaja, opažanja, pa i prilično intenzivne interakcije, mada praktički bez ijedne izmijenjene riječi među njima. Pa sam krenula u ‘rekonstrukciju’ svega toga, kako se to lijepo kaže, iz (vlastite) glave, to jest onoga što je u mojem iskustvu i viđenju svijeta i ljudi bilo tu pohranjeno. Kad pišem, prilično se odvojim od stvarnog života i uživam u skučenosti vlastitog, a taj je sveden na pisanje, koje sad postaje supstitut za neku tamo napuštenu stvarnost, uz uobičajenu, nužnu rutinu svakodnevnice.

Dosta ste se bavili feminizmom, uređivali, među ostalim, feministički časopis Kruh i ruže, a 2012. objavili ste i knjigu eseja ‘Feminizam i kako ga steći’. Rekli ste mi, međutim, da ste se pomalo i umorili od te teme. Kako to?

Čini mi se da sam, uz dakako vlastito ograničeno znanje, sve o feminizmu već rekla, i to nekoliko puta. Dat ću vam primjer. Kako već godinama pišem kolumne, tako je ispalo da sam šest godina zaredom pisala o 8. ožujku i shvatila da za neki sedmi put više nemam što reći. Bilo bi dobro da se radi samo o mojem ograničenju, no sigurno se radi i o akutnoj stagnaciji feminizma i u teoriji i u aktivizmu. O čemu sam također u više navrata pisala. A feminizam je, naravno, i nadalje moj izbor sve dok ima razloga za njegovo postojanje. Žene, naime, i dalje (uglavnom) nisu ravnopravne, i dalje su vrlo živahni i rašireni patrijarhalni modeli, žene se i dalje drži podalje od političkog odlučivanja, i dalje su niže plaćene za iste poslove koje rade njihove muške kolege, i dalje su izvrgnute raznim vrstama diskriminacije, ponižavanjima i sustavnom spolno temeljenom nasilju. Svaki pojedini od navedenih razloga dovoljan je razlog da se i dalje bude feministkinjom.

Što Vas je potaknulo da se iz Zagreba preselite na Brač?

Skupilo se nešto razloga, no glavnina se veže uz grad i ljude. Ili objedinjeno, čudni su ljudi došli i razbili (mi) grad, i gore od toga, razbijaju ga i dalje, doslovno i simbolički. Mogla bih nabrajati što me sve u tom razbojništvu muči, no to bi valjda bio novi roman, recimo samo, kad god svraćam u Zagreb po nekom poslu, moram se provesti uz NSB i onu divnu bivšu ledinu, koju su takvi čudni ljudi razorili, zabetonirali, napravili kitsch fontane. Ja to zaista ne mogu gledati, pa okrenem glavu, ali onda okrećem glavu i od Kvatrića na kojem sam živjela dok sam bila u Zagrebu, o šatorskom kampu na Jelačić placu da ne govorim, i tako redom. Neću vam trošiti vrijeme kuknjavom nad zatiranjem kulture, to bi tek potrajalo. K tome, radila sam posao koji više niti najmanje nije bio kreativan, management nevladine organizacije može biti jeziva gnjavaža, a već sam do tog vremena objavila svoja prva dva romana “O mojoj mami, Rusima, vatrogascima i ostalima” i “Gutanje vjetra”, htjelo mi se dalje u pisanje bez opterećenja. I na kraju, ono što nas sve prije ili kasnije otjera nekamo, čudesna sintagma - međuljudski odnosi.

U Hrvatskoj se ljudi često žale da životare. Kako je Vama, pogotovo jer se bavite kreativnim zanimanjem koje je ovdje nerijetko svedeno na hobi?

Mislim da u egzistencijalnom smislu životari većina građana Hrvatske. Naprosto, društvo je osiromašilo, odnosno dogodio se nesrazmjer, prelijevanje bogatstva dogodilo se u korist manjine, pa i to zahvaljujući vlastima, ali ne zaboravimo, i građanima samima, koji to očigledno toleriraju i, dapače, biraju upravo takve državne (i lokalne) uprave koje u tom smislu i djeluju. Dakle, uz ponižavajuće životarenje, doista je teško živjeti pa i onda kad postoji prostor kreativnosti koji nam ipak nitko ne može oduzeti. Izgleda da mi se posrećilo da mi kreativni rad nije hobi tako da uz životarenje (zaista, kad je egzistencijalna sigurnost u pitanju, ‘plešem’ na rubu elementarnog, pristojnog života), postoji i onaj dio života u kojem i s kojim sam sasvim zadovoljna. U egzistencijalnom smislu najbolje je bilo prije, kad mi je životno bilo najgore. I, naravno, obrnuto. Bilo bi idealno da se to nekako nivelira!

Kako Vam se čini mlada hrvatska spisateljska scena? Dosta kratkopričaša se u zadnje vrijeme predstavilo publici.

Po godinama života ili po počecima književnog rada? Zezam se malo, jer i nije sasvim jasno tko što misli kad kaže ‘mlada spisateljska scena’, tako da mislim da i sama klasifikacija nije pretjerano smislena. Kako smo mi jedna jako patrijarhalna kultura u kojoj pojmovi mlado i staro (kao dobne odrednice) igraju veliku ulogu, pa se ni pametniji, a bogme ni mnogi mladi (s pameću ili bez nje), ne mogu oprijeti zovu ‘starih vrijednosti’, onda se valjda misli na životnu dob, a ne doba početaka autorstva. Pa kad smo već kod ‘kratke priče’, i ova sintagma nije osobito smislena, prevedena je, naime, s engleskog ‘short story’, s tendencijom da tako i ostane, dok je u hrvatskom jeziku sasvim lijepo i vrlo dugo postojala - pripovijetka. Čini mi se da su ‘kratke priče’, tj. pripovijetke, kod nas prava pošast, podsjeća me to malo na neke probleme u slikarstvu i osobito skulpturi, gdje su svojedobno čak neki pravci nastali zbog siromaštva da se nabavi solidni materijal (skupi blokovi kamena za skulpturu, primjerice, zamijenjeni su jeftinijim, trošnijim, često i otpadom). Što ne znači, naravno, da su automatski i radovi koji bi iz tog siromaštva proizašli bili lošije umjetničke kvalitete. I dalje se malo zezam, ali ću prisvojiti riječi jednog uglednog čovjeka od knjige koji mi je rekao da ‘nije problem što su pripovijetke kratke, nego što nisu dobre’. No opet, neke su i dobre. Nastojim pratiti koliko stignem, no to je sigurno vrlo malo i nikako nije reprezentativno, osim što je još i subjektivno. Dakle, uz te ograde, dojmio me se rukopis Korane Serdarević. Kažem namjerno rukopis, jer to je ono što mi je daleko važnije, dakle stil, izbor riječi, dobra rečenica, puna i jasna slika. Sadržaj se uvijek nađe, u tom smislu nema loše teme, međutim, sve ovo navedeno, i sama struktura pripovijedanja, e to je ono što (po meni) čini dobru književnost.

Što biste rekli - nedostaje li, opet, mlađim piscima i kreativcima bilo koje vrste hrabrosti, bunta, bave li se premalo stvarnim temama, birajući radije ziheraške?

Ne znam što bi hrabrost mogla imati s kreativnošću niti mislim da bunt osigurava put ka kreativnosti, čak bih rekla da bi to moglo malo i smetati, a često služi kao supstitut za dobro pisanje. Često takav, ljut i buntovan, proizvod i sasvim dobro prođe u javnosti. Međutim, da bi se bavilo, kako kažete, ‘stvarnim temama’, treba o stvarnosti puno toga i znati. Naime, da bi se pisalo, treba jako, jako puno znati o stvarima koje prividno i nemaju nikakve veze s temom, također treba čitati mnogo dobre literature, a to nas i same uči pisati. Želim vam dati jedan (od brojnih) primjera kako to stvarno izgleda. Prije nego što je Thomas Mann počeo pisati ‘Josipa i njegovu braću’ godinama je izučavao povijest i umjetnost starih kultura Bliskog istoka, osobito je temeljito radio na egipatskoj, tako da je naknadno objavljena knjiga njegovih istraživanja i proučavanja, fotografija i bilježaka koje je radio, fantastična knjiga koja je vrijednost sama po sebi. Ni poeziju se ne može pisati, a da se, kako se nekima čini, ništa ne zna te da je dovoljno da se osjeća i vidi. Stvarno, kako bi Hölderlin pisao prelijepe stihove ‘Menonove tužaljke za Diotimom’ da nije čitao Platona? Nešto nadarenosti i puno kafićkih ‘mudrih’ misli, uvaljanih u klišeizirane slike i opća mjesta ‘kulture mladih’, nažalost je nedovoljno za dobru literaturu.

Komentiraj, znaš da želiš!

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.