Njegove fotografije, koje se vjerojatno nalaze u gotovo svakom starijem obiteljskom albumu podravskog kraja, čine važan dio lokalne memorije, ali isto tako predstavljaju primjer međuratne europske umjetničke estetike koju je ‘vjetar nad provincijom’ - riječima Miroslava Krleže - putem međunarodnih izložbi, fotografskih časopisa i suradnje obrtnika-profesionalaca iz Zagreba i drugih većih kulturnih središta donio i do najvećeg grada Podravine. “Franjo Tkalčec bio je više od profesionalnog studijskog fotografa Koprivnice međuratnog razdoblja”, rekla nam je autorica izložbe, ugledna kustosica i povjesničarka umjetnosti Draženka Jalšić Ernečić. “Bio je gradski kroničar, snimao i objavljivao reportažnu fotografiju, surađivao je sa zagrebačkim konzervatorima i dokumentirao stanje graditeljske baštine i spomenika kulture na prostoru bivšeg Kotara Koprivnica.
Osim toga, bio je umjetnički fotograf koji je osim portreta, interijera i krajolika s kojima je na izložbama u zemlji i inozemstvu osvajao nagrade, 1927. dobio Zlatnu palmu časti u Rimu, a 1930. brončanu plaketu na izložbi fotografija Zagrebačkog zbora.”
Rođen u Koprivnici, u kojoj je proveo cijeli život djelujući kao samostalni fotograf, Tkalčec je profesionalni put počeo kao tinejdžer. Prema obiteljskoj predaji, još kao trinaestogodišnjak je u izlogu fotografskog Atelijera Makart vidio oglas u kojemu je stajalo: ‘Traži se naučnik iz bolje kuće za fotografski zanat’. Premda kao sin zidarskog majstora Đure baš i nije bio iz ‘bolje kuće’, Franjo se prijavio na oglas i kao učenik Šegrtske škole u Koprivnici započeo je dvogodišnje naukovanje kod fotografa Ivana Brombauera. Kasnije se i zaposlio kod Makarta gdje je osim osnova fotografskog zanata stekao i brojna praktična znanja, da bi u dobi od 22 godine otvorio vlastiti fotografski atelje. Njegova je karijera trajala sve do kraja šezdesetih godina, što mu je omogućilo da zabilježi transformaciju Koprivnice kroz desetljeća modernizacije, povezujući estetiku međuratne i poslijeratne Europe s lokalnim društvenim i kulturnim životom. “Djelovao je u razdoblju u kojem se europska fotografija oblikovala između dokumentiranja stvarnosti, poetike svakodnevice i nove objektivnosti”, govori Jalšić Ernečić. Tkalčec je svojim objektivom svjedočio društvenim i političkim promjenama u poslijeratnim godinama, no vrhunac njegove karijere ipak je bio u dvadesetim i tridesetim. “Svaka fotografija Franje Tkalčeca, u određenom kontekstu može postati ključ razumijevanja prostora, vremena i zajednice. U tom kontekstu treba spomenuti kako je Koprivnica u to vrijeme bila progresivna i napredna, ‘zemljaška’, upravo se u Koprivnici tiskaju knjige Miroslava Krleže i Augusta Cesarca, objavljuje se ‘Plamen’, ‘Književna republika’ i ‘Podravski motivi’ Krste Hegedušića”, kaže autorica izložbe.
Velika poplava u Koprivnici, 9. 7. 1926.
U skladu s europskim modernizacijskim tokovima, u Koprivnici se u tom razdoblju - dakle dvadesetih i tridesetih - snažno razvijaju industrija, građanska kultura, urbanističko planiranje i javna infrastruktura, uz postupno oblikovanje grada kao važnog regionalnog gospodarskog i kulturnog središta. Tkalčecovo djelovanje posljedica je tih trendova, ali on svojim fotografijama i sam pridonosi urbanom razvoju. U vrijeme kad su motori i automobili bili rijetki i teško dostupni, Tkalčec je posjedovao automobil Renault te niz motocikala, FN, Sax, Harley-Davidson. Ta su vozila bila česti motivi na njegovim portretima i autoportretima, zahvaljujući njima mogao je lako i brzo doći do bilo koje lokacije u gradu i okolici - što je redovito isticao u oglasima ateljea - a isto tako često je putovao i do Zagreba gdje se informirao o najnovijim tehnološkim i umjetničkim trendovima. Tako je, primjerice, u travnju 1930. posjetio izložbu njemačkog Werkbunda ‘Film und Foto’ u sklopu Proljetnog zagrebačkog zbora. “Na toj izložbi nalazimo utjecaje na Franju Tkalčeca, njegov moderni pristup i nove teme, ‘novu objektivnost’.
Zato su važne njegove umjetničke fotografije svakodnevnih predmeta, od harmonike do automobilskih motora, njegova opsjednutost automobilima i motociklima. Atelje Franje Tkalčeca bio je mjesto gdje se provincija susretala s modernitetom”, rekla je Jalšić Ernečić. Kako bilo, Tkalčec je dokumentirao sve aspekte života grada: podizanje novih građevina, rad gradonačelnika i gradskih vlasti, bilježio je političke i društvene promjene, vremenske nepogode, obljetnice i priredbe. Također je detaljno pratio djelovanje kulturnih i sportskih gradskih organizacija, među kojima su bili Hrvatski sokol te dva pjevačka društva, Podravac i Domoljub.
Ipak, Tkalčecovu fotografiju odredila je i činjenica da je djelovao u provincijskom gradu razapetom između građanske kulture i kulture sela. “Taj se bipolarizam odrazio na njegov cjelokupni rad, njegovi se portreti nalaze u albumima obiteljskih fotografija i Koprivnice i okolice, i u tome je vrijednost njegova dokumentarizma koji je tipičan i za njegovu reportažnu fotografiju”, rekla je Jalšić Ernečić. Primjerice, u seriji ‘Poplava u Koprivnici’ iz 1926. ne bilježi samo elementarnu nepogodu, nego oblikuje fotografski kolaž koji prati grad i njegove stanovnike - od poplavljenih ulica do spašavanja imovine - hvatajući pritom rezignaciju, strah i očaj. “S druge strane, u nepreglednoj površini vode na poplavljenom Sajmištu i Ciglani nalazi poetiku i ljepotu.” U seriji ‘Kralj Aleksandar Karađorđević u Koprivnici’ (1931.) ne ostaje na razini službenog protokola, nego bilježi atmosferu kišnog dana, izdvajajući vizualnu sugestivnost - kišobrana. “Franjo Tkalčec je, prije svega, dobar fotograf prepoznatljivog rukopisa i stila”, kaže Jalšić Ernečić.
Posebno se ističu njegove zračne snimke - topografske fotografije nastale iz aviona između 1924. i 1941., u vrijeme kada je radio kao vojni zrakoplovni fotograf Kraljevine Jugoslavije, što je dio njegova opusa koji je nakon Drugog svjetskog rata ostao prešućen. “O tom dijelu njegova fotografskog rada, osim nekoliko staklenih negativa Koprivnice iz zraka snimljenih 1934. godine, za sada nema dovoljno podataka i vjerojatno se nalaze u vojnim arhivima Kraljevine SHS, odnosno Kraljevine Jugoslavije”, kaže kustosica. “Za sada pouzdano znamo da je 1924. godine vojni rok služio u Vazduhoplovno-tehničkom zavodu u Petrovaradinu, na aerodromu Prvog vazduhoplovnog puka u Novom Sadu. Zanimljivo je kako je te iste godine na aerodrom u Novom Sadu stigao prvi školski avion zvan ‘Mali Brandenburg’, ponos domaće avionske industrije, pa je izgledno kako je Franjo Tkalčec kao izučeni fotograf dio zrakoplovne povijesti koju tek treba istražiti.”
Tijekom četrdesetih godina 20. stoljeća uočava se jasna promjena estetskog izraza u Tkalčecovu radu.
Za razliku od dijela koprivničkih fotografa, on nije prekidao djelovanje ni u razdoblju Drugog svjetskog rata: njegov je atelje opstao kao obrtnička radionica u kojoj su se izrađivali portreti za dokumente, ali i bilježili obiteljski i društveni trenuci, pri čemu je fotografija ponajprije imala dokumentarnu ulogu u nesigurnim ratnim vremenima. Nakon rata nastavlja s radom, no pritom se otvara i pitanje sudbine same Tkalčecove arhivske građe: u fundusu ateljea, osobito u negativoteci, jasno se razabiru prekidi kontinuiteta - nepoćudne snimke uklanjaju se, stakleni negativi skrivaju ili namjerno uništavaju, čime nepovratno nestaje dio vizualnog pamćenja grada i njegovih stanovnika. Tkalčec se u međuvremenu prilagođava novim društvenim okolnostima, zahtjevima zajednice i naručiteljima, pokušavajući u svom radu istodobno nastaviti građansku tradiciju i sudjelovati u oblikovanju vizualnog identiteta novog socijalističkog poretka.
Pošto mu je iz nerazjašnjenih razloga 1947. godine djelovanje nakratko bilo ograničeno, dopušteno mu je raditi isključivo u okviru zadataka Gradskog narodnog odbora u Koprivnici. U tom razdoblju izrađuje fotografije za osobne dokumente, ponovno uspostavlja i produbljuje suradnju s osnivačem Muzeja grada Koprivnice Leanderom Brozovićem te za muzej realizira reprodukcijsku fotografiju. Istodobno nastavlja raditi sa zagrebačkom konzervatorskom službom na snimanju nepokretne kulturne i arhitektonske baštine, osobito bilježeći ratna oštećenja na području koprivničkog kotara. Riječ je o opsežnom fotografskom korpusu koji se danas čuva u Zbirci fotografske dokumentacije Ministarstva kulture i medija te u fototeci Muzeja grada Koprivnice, dok je dio staklenih negativa i plan-filmova otkriven u obiteljskoj ostavštini. “Za Muzej grada Koprivnice posebno je važna suradnja Franje Tkalčeca i Leandera Brozovića u prvim godinama djelovanja muzeja. Dokumentiranje nepokretne i pokretne kulturne baštine rezultiralo je serijom radnih terenskih fotografija i brojnim reprodukcijama predmeta i umjetnina, između ostaloga reprodukcije slika Mirka Viriusa, koje su, između ostaloga, prvi put objavljene u muzejskom zborniku 1948. godine”, govori Jalšić Ernečić. “Franjo Tkalčec kao profesionalni fotograf u Koprivnici bio je idealni suradnik zagrebačkih konzervatora na fotografiranju spomenika graditeljske baštine i dokumentiranju ratnih šteta poslije Drugog svjetskog rata. Tkalčec je bio opremljen vrhunskom fotografskom opremom, posjedovao je motorno vozilo i odlično poznavao teren tadašnjeg Kotara Koprivnica.”
Ova izložba nastoji sagledati Tkalčecov fotografski opus i izvan konteksta lokalne povijesti, kao dio estetike međuratnog razdoblja i šireg kulturnog horizonta međuratne europske fotografije. “Njegov rad dokazuje kako je provincija međuratnog razdoblja bila mjesto gdje su se europski estetski impulsi prelamali kroz prizmu lokalnog identiteta, reinterpretirali i prilagođavali potrebama naručitelja. U tom smislu Tkalčec je primjer fotografa koji je dvadesetih i tridesetih godina uspješno spojio umjetničku senzibilnost i dokumentarnu preciznost i tako oblikovao vizualnu memoriju Koprivnice i Podravine”, kaže Jalšić Ernečić.
Autorica izložbe naglašava da je posebno važna bila suradnja s Tkalčecovim unukom Zlatkom Tkalčecom, koji je za istraživanje ustupio svoju obiteljsku ostavštinu, ali je isto tako kao suradnik izložbe skenirao i tehnički obradio veliku količinu dokumenata, fotografija, negativa na staklu, plan-filmova. “Sretna okolnost je što je i sam imao fotografsko obrazovanje koje je stekao u foto ateljeu koji su nakon Franje Tkalčeca kao zanatsku radnju nastavili voditi Zlatkovi roditelji, Marija i Miroslav Tkalčec”, govori Jalšić Ernečić. Arhiva, fotografije i negativi sačuvani u ostavštini obitelji Tkalčec i Brozovićevu fotografskom arhivu Muzeja grada Koprivnice međusobno se nadopunjuju pa izložba u Galeriji Koprivnica donosi pregled Tkalčecova života i djelovanja, s naglaskom na povijest ateljea, portrete međuratne i poslijeratne Koprivnice, reportažnu i dokumentarnu fotografiju te njegovu ulogu u oblikovanju vizualne memorije Koprivnice. “Zahvaljujući očuvanim izvorima, fotografskoj opremi, priboru i predmetima iz ateljea, uspjeli smo inscenirati izgled fotografskog ateljea, negative na staklu različitih formata, opremu i fotografske kamere, što je posjetiteljima izložbe posebno zanimljivo.”
