Festival svjetske književnosti nakladnika Frakture ugostit će ovih dana u Zagrebu britansku spisateljicu Monique Roffey, dobitnicu nagrade Costa za knjigu godine 2020. za roman “Sirena s Crnog školja”, koji uoči festivala objavljuje Fraktura u prijevodu na hrvatski Sanje Ščibajlo. Monique Roffey rođena je 1965. u Trinidadu od oca Britanca i majke miješanog europskog i levantskog podrijetla, koji su se na taj otok u Karipskome moru doselili početkom 1950-ih. Osim što piše, Roffey predaje kreativno pisanje na Sveučilištu Metropolitan u Manchesteru te se bavi klimatskim aktivizmom i okuplja pisce ekološke entuzijaste oko projekta Writers Rebel. Objavila je dosad sedam knjiga - jednu knjigu memoara i šest romana, a piše i kratke priče, novinarsku fikciju te esejistiku. Deklarira se kao budistica. “Sirena s Crnog školja” njezin je šesti roman. Ova šarmantna romansa odvija se u malom selu na Karibima 1976. godine, gdje ribar David ostvaruje nevjerojatan ulov: sirenu, žrtvu stoljetnoga prokletstva. Aycayia, međutim, nije obična sirena, ona je potomak naroda Taino, starosjedilačkog naroda Kariba, koji je s američkog kontinenta kroz više valova migracija dospio do lanca otoka danas poznatih kao Mali i Veliki Antili. Druge žene iz sela, ljubomorne na njezinu ljepotu, Aycayiju su proklele i osudile da zauvijek pliva oceanima. Stoljećima kasnije, ona izranja, privučena čarobnim zvukom Davidove gitare. Gorko-slatki zaplet započinje kad njihove redovite tajne sastanke naprasito okončaju Thomas i Hank, otac i sin s Floride koji koćare po otočnim vodama u nadi da će osvojiti prvu nagradu na natjecanju u ribolovu. Njih dvojica odjednom razmišljaju na veliko - prodaja sirene Smithsonianu, naslovnica Timea - no ne računaju s Davidovim planom da je spasi... Roman prati bitku za “vlasništvo” nad sirenom i njen utjecaj na živote lokalnih stanovnika koje susreće. Politički angažirana, seksualno nabijena i prepuna energije, “Sirena s Crnog školja” nekonvencionalna je priča o maloj sredini koju mijenja autsajder. Stilski avanturistička - pisana na kreolskom engleskom - ova je knjiga pravi patchwork formi sastavljen od poezije do dnevničkih zapisa i sveznajućeg pripovjedača, s time da su u njoj provučeni i momenti fantastičnog, bajkovitog, pa i društveno-kritičkog. Eksperimentalna fikcija sa sirenom u naslovu? Na dvjestotinjak stranica bogatih aluzijama, Roffey oživljava krvavu kolonijalnu povijest Kariba u priči o ljubavi, nadi i promjeni, punoj dubokih promišljanja o egzilu, muškom pogledu, seksualnoj ambivalentnosti i gubitku. Uoči njezina dolaska u Zagreb popričali smo s autoricom.
Express: Rođeni ste u Trinidadu - čije je okruženje i poslužilo kao inspiracija za vašu nagrađenu knjigu ‘Sirena s Crnog školja’. Koja je bila polazišna točka za ovaj roman? Što vama predstavlja sirena Aycayia? Rekla bih da ona nije ‘samo’ sirena...
Ona je ukleta mlada žena, pola žena-pola riba, i isto tako, pripadnica našeg Prvog naroda. Ona dolazi iz vremena kad su ljudi razmišljali i vidjeli svijet drugačije, kad smo bili bolje sinkronizirani sa svijetom prirode. Njen je narod istrijebljen genocidom, ali ona to saznaje tek kad se ponovno vrati na kopno i svojoj ženskosti. Roman je započeo snom koji sam sanjala prilikom jednog posjeta Tobagu 2013. godine. Bila sam tamo tijekom natjecanja u ribolovu i jedne sam noći sanjala da je jedan od brodova koji je isplovio uhvatio sirenu i vratio se s njom. Objesili su je na mol i svezali, kosa joj je visjela poput pipaka. Tu sam sliku nosila u sebi godinama prije nego što sam sjela napisati ijednu riječ. Sirene su suštinski autsajderi. Aycayia je prošlost naplavljena na obali modernoga svijeta. Zanimalo me jesmo li mi danas u stanju pobrinuti se za nju? No umjesto toga, nju progone, pokušavaju je iskoristiti i unovčiti. Ova knjiga govori o ukletoj autsajderici koja pronalazi ljubav unatoč svemu.
Express: Radnja se odvija 1976. godine. Je li taj povratak gotovo pola stoljeća u prošlost bila svjesna odluka? Zašto Aycayia ne bi mogla biti naša suvremenica?
Zato što kad bi netko stvarno uhvatio sirenu u suvremenoj digitalnoj eri, to bi srušilo internet. Ova se priča morala odvijati prije interneta. Istodobno, bilo mi je bitno da se vrati u moderno doba, u doba u kojem bi mogla imati šanse preživjeti. A sedamdesete su na Karibima bile desetljeće radikalnih promjena, revolucije i feminizma te gradnje nacije i Boba Marleya - htjela sam da zora karipske društvene revolucije bude dio pozadine ove priče.
Express: Omogućuje li vam vaša bikulturalnost jasnije razumijevanje latinoameričkih i europskih kulturnih situacija i odnosa? Smatrate li se više karipskom ili britanskom spisateljicom i kako se ta dvojnost odražava u vašem pisanju?
Trudim se ne etiketirati sebe kao autoricu. Mislim da moj rad spada u ‘međuprostor’, tamo gdje se miješaju žanrovi, kulture i gledišta. Sirene, Lilith, mitovi, legende, magični realizam, drugost, seks i seksualnost... Sklona sam u svoj rad umiješati puno ideja, a ne samo miješani identitet. Kulturna hibridnost, naravno, pomaže, jer dopušta više od jednoga gledišta.
Express: Europa je Latinskoj Americi i Karibima prirodni partner s kojim dijeli čvrste povijesne, kulturne i gospodarske veze. Međutim, za običnog Europljanina, Karibi su uglavnom ‘samo’ mitsko mjesto iz snova. Kako izgleda karipska stvarnost? Kako od tamo gledaju na nas Europljane?
Groteskno je da Europa promatra Karibe isključivo kao ‘destinaciju za odmor iz snova’. Europa je izvršila invaziju i kolonizirala čitavu regiju, dovela je robove, a potom njezine stanovnike pretvorila u svoje podanike. Upravo su Europljani odgovorni za genocid nad domorodačkim stanovništvom. Ali europski su turisti omiljeni s dobrim razlogom. Ipak, preporučujem da pročitate povijest regije prije nego što odlučite rezervirati smještaj.
Express: Riječ je eksperimentalnoj fikciji pisanoj na kreolskom engleskom u kojoj se koristite šarolikim dijapazonom literarnih formi. Kako biste opisali potragu za stilom kroz koju ste prošli prije nego što ste uspjeli napisati ovaj roman?
Dakako, postojalo je razdoblje eksperimentiranja. Općenito preferiram ‘mozaični narativ’ kad želim ispričati neku priču, s više od jednog pripovjedača. Mislim da to daje vjerodostojnost priči i nudi više perspektiva onoga što se događa - vjerojatnije je da će čitatelj biti očaran i manje nepovjerljiv. Isto sam napravila i sa svojim ostalim knjigama, to je nekakav moj autorski pristup.
Express: Bavite se ekološkim aktivizmom. Karipsku se regiju smatra jednom od najosjetljivijih na utjecaje klimatskih promjena. Koliko tamo ozbiljno shvaćaju ovu prijetnju?
Svi znanstvenici odreda, kao i najnovije izvješće IPCC-a iz svibnja 2022., upozoravaju isto: imamo još tri godine za smanjenje ugljičnih emisija. Većina se znanstvenika slaže da se približavamo zagrijavanju od 1,5 stupnja prije 2030. godine, što bi bilo katastrofalno za naš planet. No izuzev Mie Motley, premijerke Barbadosa, ni jedan karipski čelnik nije dosad donio nikakvu odluku ili novi zakon o klimatskim promjenama. Na putu smo prema događajima koji će iz temelja promijeniti naš svijet: smrtonosne vrućine, masovne migracije, uništavanje usjeva, nestašice vode i rat. Izgledi za ovaj planet su sumorni i neposredni.
Express: Je li moguće uspostaviti ravnotežu između dva imperativa suvremenosti: ekološke osviještenosti i tehnologije? Neki upozoravaju da je tehnološki razvoj kriv za stvaranje društvenih neravnoteža koje su u konačnici posredovale okolnosti iz kojih je nastala i aktualna pandemija...
Nije tehnologija problem. Problem je spaljivanje fosilnih goriva tijekom više od stotinu godina. To zagrijava planet do te mjere da više nećemo moći živjeti na njemu. Ali u nafti je golemi novac, mračne sile na djelu u toj industriji nikad se neće biti spremne odreći svojih golemih profita. Samo u posljednja tri mjeseca, na primjer, BP je ostvario milijarde dolara dobiti od fosilnih goriva, dok su istodobno troškovi goriva za prosječnu osobu vrtoglavo porasli. Ali ne čini se kao da ih je osobito briga. Njihovi su dioničari oduševljeni! Mi, obični ljudi, nismo njihova briga. Pred nama je velika bitka. Moramo se organizirati i pobijediti u njoj.
Express: Kako to da ste prešli s katolicizma na budizam? Zašto baš budizam? Koji biste budistički savjet dali ostatku svijeta?
Moj je prelazak s katolicizma na budizam trajao više od deset godina. Budisti vide da je svijet pun boli, odnosno dukke. Bol se događa u procjepu između naše projekcije života, toga kako vidimo stvari oko sebe i onoga kako želimo vidjeti stvari - naspram toga kakve stvari stvarno jesu. Tamo leži bol, trenje - u toj praznini. Budizam - ili Dharma, istina - je super-pragmatičan. Dharmička učenja uče kako trenirati um da bude tih, kako trenirati sebe da ‘siđemo s kotača’, da isključimo svoju sklonost reakcijama. Buda je otkrio četiri plemenite istine, od kojih je prva - bol postoji. Druga je da je bol uzrokovana žudnjom. Nije li to temeljna istina? Ima još, puno više - dharmički put je pun temeljnih istina.
Express: Pokrenuli ste inicijativu Writers Rebel koja okuplja autore i autorice koji se bave temama klimatskih promjena. Koju ulogu pisci mogu odigrati u političkom aktivizmu i u stvaranju nužnih kulturnih i svjetonazorskih promjena?
Ideja je WR-a potaknuti druge pisce da se uključe u borbu s klimatskom krizom. Pisci su itekako utjecajni, osobito oni koji imaju snažne javne platforme - mi smo nositelji kulture. Mi dajemo svoj doprinos suvremenoj kulturi i načinu na koji ljudi razmišljaju. Naša je moralna obaveza upotrijebiti utjecaj koji imamo kako bismo oblikovali način na koji naši čitatelji - i svi ostali - razmišljaju o klimatskim promjenama - moramo pronaći načina da zaustavimo aktualnu nadolazeću katastrofu. Možemo pisati, možemo govoriti, marširati, združivati se i govoriti istinu u lice moći. To moramo činiti kreativno i nenasilno, ali i razorno. Puno je mogućih načina za protest. Potičem pisce da čitaju Jamesa Lawsona i Genea Sharpa, predlažem im da pročitaju knjige kao što je ‘Doughnut Economics’ Kate Raworth.
