Kultura
197 prikaza

Na spomen hrvatskog filma više nitko ne okreće očima

Pulski filmski festival
Dusko Marusic (PIXSELL)
Naivno je vjerovati da ćemo tako brzo svjedočiti dolasku celuloidnih ikona, ali stvari se kreću nabolje

Pamtim to kao da je bilo danas, kad je filmski festival u Puli dodirnuo dno, a Motovun preuzeo štafetu. Pula je već tada bila umorna i stara. 

Pulski filmski festival | Author: Dusko Marusic (PIXSELL) Dusko Marusic (PIXSELL)

Divlji tinejdžer iz drugog dijela Istre tek je sad postao punoljetan, ne pretjerano siguran u to što nosi budućnost, ali i dalje dovoljno opušten da ga to previše i ne zamara. 

Ove godine u Puli smo svjedočili već 62. po redu smotri nekad YU, a danas nacionalne kinematografije, sa začinom bliže okoline i međunarodnih hitova. Ali starce ne treba samo tako otpisati.

Kad je prije 18 godina lansiran Motovun Film Festival, pulska se tradicija srozala na prebiranje po rođačkim besmislicama HDZ-ova partijskog kulturnog ešalona. 

Na valu promjena u finišu devedesetih, Motovun se pokušao nametnuti kao alternativa, rock verzija u kojoj se tulumarilo, koliko i gledalo u veliko platno, party destinacija gdje su regionalni političari prkosili optužbama za lopovluk pokušavajući glumiti opuštene rock and roll igrače istančanog filmskog ukusa.

Dok su oni s Paulom Thomasom Andersonom ispijali vino iz plastičnih čaša, u Puli se točila graševina u staklene čaše na visokoj nozi. U društvu Jakova Sedlara.

Motovun je ove godine prikazao više od 100 filmova iz svih dijelova svijeta, od vrućih američkih dokumentaraca pa do kopanja po staroj i novoj sjevernoeuropskoj produkciji.

Pula se jednako trudila oko gomilanja, sa 128 filmova u 12 različitih filmskih programa. Čak 14 igranih i dokumentarnih filmova u hrvatskoj dugometražnoj konkurenciji i jednako toliko naslova u stranoj, s pokojom premijerom naslova viđenih u Cannesu i Veneciji. 

Najvažnije od svega, Pula je i ove godine odradila ono zbog čega postoji, skupivši domaću produkciju na jedno mjesto. A s njom i sve znatiželjniju publiku, koja je Arenu znala pohoditi i u solidnim čeveroznamenkastim brojkama.

Dalibor Matanić | Author: Dusko Marusic (PIXSELL) Dusko Marusic (PIXSELL)

Poput, primjerice, projekcije pseudoosvetničke drame “Takva su pravila” Ognjena Sviličića, kad je naša lokalna pratnja tvrdila da je potraga za parkiralištem uoči filma postala većim izazovom od bilo koje visokosezonske utrke za slobodnim mjestom u posljednjih desetak godina. 

Naravno, nisu svi imali veliku navalu, a neki se još čude brojnim pojedincima koji su otvaranje festivala napustili odmah nakon vatrometa, vjerojatno zainteresiraniji za televizijski program od svečane premijere staračke drame “Imena višnje” Branka Schmidta, koja je uslijedila poslije recitacija i općenarodnog veselja uz petarde.

Uronjena u nepodnošljivi val vrućine i melasu tradicionalne pulske ljetne vlage, Arena je sjedenje na otvorenom znala učiniti više mukom nego užitkom.

Nasreću, ove su godine sami filmovi bili manjom mukom za publiku - barem ako je suditi po visokim ocjenama koje im je dodjeljivala poslije gledanja.

Nema veze što su mnoge boljke i klišeji domaće produkcije itekako živi, “rumunjski sindrom" samo je jedan od podsjetnika da se hrvatski film još pokušava nositi s godinama nagomilanim frustracijama i silnim forsiranim pokušajima gradnje respektabilne kinematografije.

U arsenal pokušaja spada i nimalo glamurozni igrokaz crvenog tepiha, s novinarima koji smrtno ozbiljno objektivima zaskaču zvijezde trivijalnih TV sapunica, uvjerene u svoju veličinu natisnutu u bijele lanene košulje natopljene znojem. 

Iako se u Puli danas vrti novi “Terminator”, još je naivno vjerovati da ćemo tako brzo svjedočiti dolasku značajnih celuloidnih ikona i stranih zvijezda većeg kalibra.

Dobro, ne treba očekivati da ćemo u amfiteatru susresti Orsona Wellesa, jer danas ionako nema novih Orsona Wellesova, ali fokus je očito stavljen na domaću produkciju. 

S razlogom - čini se da konačno počinjemo imati hrvatski film, naslove koji često možda i nisu toliko dobri koliko hype da naslutiti, ali barem imaju hype, za razliku od doba kad se na sam spomen domaće produkcije okretalo očima, a potom i leđima, pažnjom usmjerenom u nove Kusturice i Dragojeviće.

Pulski filmski festival | Author: Dusko Marusic (PIXSELL) Dusko Marusic (PIXSELL)

Doduše, iako hrvatski film svakako doživljava neku čudnu vrstu renesanse, nije se baš toliko toga promijenilo - nagradu publike s prosječnom ocjenom od 4.85, ispred nosa novim Kokovim avanturama u teen zabavici “Ljubav ili smrt” (4.74), odnio je srpski film “Bit ćemo prvaci svijeta”, redatelja Damira Bajića, novi komad sportske jugonostalgije, ovoga puta s košarkom umjesto nogometa.

I žiri je bio pomalo predvidiv. Iako je publika glasovanjem stavila “Zvizdan” tek na deveto mjesto, između novih “Zagrebačkih priča” i “Imena višnje”, Veliku Zlatnu Arenu za najbolji film dobio je Matanićev predvodnik spomenute “renesanse”, koji je priznanju iz Cannesa pridodao i Zlatnu Arenu za najbolju režiju, za najbolju glavnu žensku ulogu, za najbolju sporednu žensku ulogu, za najbolju sporednu mušku ulogu i za kostimografiju. Uz Oktavijana, nagradu Društva filmskih kritičara.

Kad se slavi, da se proslavi pošteno. Koji dan polsije, “Zvizdan” je imao krcatu projekciju u Motovunu, na festivalu čije je rivalstvo s Pulom odavno izgubilo smisao, utopljeno i razvodnjeno u moru sličnih i drugačijih festivala.

Hrvatska i dalje grca u festivalskoj saturaciji, ali s obzirom na dostupnost svjetskih festivalskih naslova u regularnoj kinodistribuciji, to je ipak dobra vijest. A to da se u masi za svoj komad pažnje izborio i hrvatski film, još je bolja.

Komentiraj, znaš da želiš!

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.