Kad se na sceni pojavi nakon trideset godina drama, poput Brešanova ‘’Viđenja Isusa Krista u kasarni V. P. 2507’’ (koprodukcija Gradskog kazališta Joza Ivakić Vinkovci, NP Tuzla, HK Pečuh, UO Slavonski Brodvej izvedena u sklopu XXXII. Krležinih dana u Osijeku), postavlja se pitanje, s obzirom na piščevu moć razotkrivanja ideoloških križaljki, o transponiranju teksta, pa i te kritike u suvremenost gdje je takva vrsta prokazivanja i zabrana rijetka, a socijalizam živ koliko mu sami dopustimo. Upiranje prstom u nekadašnje defekte, ma koliko god bili suptilni i hrabro grabili prema kanonu domaće književnosti, na sceni nerijetko završe u ključu smiješnice. Izloga koji nas može i ne mora zabaviti dok njezin kritički potencijal ostaje tek teatrološki zabilježen.
’’Viđenje Isusa Krista u kasarni V. P. 2507’’, napisano 1973., praizvedeno deset godina poslije u beogradskom amaterskom Omladinskom pozorištu (OP) Susret, odmah je zabranjeno. Nije pomoglo ni što je na Brešanovoj strani bio novinar Vremena, Aleksandar Tijanić. U režiji Zorana Mužića, misterij kako ga sam pisac naziva, postavljen je premijerno u Kerempuhu 1991., da bi u Vinkovcima zaživio u režiji Jasmina Novljakovića, koji okuplja klasu mladih glumaca tad pred izlaskom s Akademije za umjetnost i kulturu. Redatelj od početka nema ambiciju drukčijeg iščitavanja drame. Kroz kršćanske dogme vrlo se prozirno kritizira politički sustav. U pomalo predvidivu zapletu vojnicima se ukazuje Isus Krist - taj će događaj uznemiriti njihove nadređene, ali će i u samim vojnicima probuditi drukčije osjećaje izvan onih režimski zadanih. Kako bi se problem razriješio svatko će zaigrati na pokoju biblijsku kartu od Poncija Pilata, Jude Iškaritoskog do Kajfe. Pravovjerni će u izvrnutoj igri najviše ispaštati.
Usmjeravajući pažnju na grupne scene Novljaković u jednostavnoj, pokretnoj scenografiji kasarne i ureda (Davor Molnar) naglasak stavlja na humorno iščitavanje. Prirodna razigranost i suigra između vojnika jednostavna je, s gegovima i ponekad lošim forama, ali funkcionira. Najuvjerljiviji su Domagoj Ivanković (Suljo), Karlo Benik (Matek) i Ivan Simon (Kefail). Fizički, gestom, mimikom i upadicama prizemnošću bez nekog forsiranja uspijevaju izmamiti osmijeh na licima, no u ozbiljnijim scenama obrata ne postižu jednak učinak, baš kao ni ostatak zaigrane vojnice koju čine Zorko Bagić, Andrija Krištof, Luka Stilinović, Ivan Simon, Domagoj Ivanković, Karlo Bernik, Matko Duvnjak Jović i Dejan Fajfer. Njihov kapetan Ristić (solidan, gotovo utišan Vladimir Andrić), bez obzira na alkoholizam i poneki nagli ispad, časno obavlja posao, pa stoga mora biti kažnjen, i višestruko izdan (čvrst u prevrtljivosti kao njegov vodnik, Vedran Dakić). Statična energija Gorana Grgića (pukovnik Pilić) i Ljube Zečevića (major Kajferović) uglavnom je u kontrapunktu sa živahnom vojnicom dodajući manirizme i teatralnost, ali i oblikujući lica na trenutke odviše plošno i naivno.
Veselje igre utišava dojam statičnosti (jednolično i pravocrtno idu izmjene scena i svjetla), kojem kronično nedostaje i pamtljive glazbe (Denis Hadžić), ali i drukčijeg, pomaknutijeg čitanja. Čitajući i gledajući Brešanovo ‘’Viđenje Isusa Krista u kasarni V. P. 2507’’ u kontekstu profesionalizirane i sofisticiranije vojske, mjesta memorije koja se mijenjaju s generacijama, ali i duha vremena u kojem se odavno religija bez obzira na popise stanovništva i pokoje referendume ne smatra nekim posebno remetilačkim faktorom, teško se oteti dojmu kako tijekom posezanja za takvom dramom njezino mirno praćenje nije ni blizu dovoljno. U kazalištu, makar bilo na takozvanim rubovima, i dalje treba ustrajati na drukčijem razmišljanju, čitanju, stalno novim kutevima i mašti. Nikome se na kraju dana ne da brisati paučinu.
