Nadežda Perišić Radović: Pomalo sam anarhist

Promjenjivo zimsko popodne. Južina. Otvaramo prozor dok sunce stidljivo probija i nalazimo ugodan položaj u crvenim foteljama. Glumica Nadežda Perišić Radović negdje se između gutljaja kave splitskim dijalektom vraća na početke: “Sjećam se predstave koju smo igrali u &TD-u prije sad već skoro trideset godina. Bio je snijeg dva metra i troje ljudi u publici. Igrali smo Becketta, ‘U očekivanju Godota’, Ivica Vidović, Filip Šovagović, Filip Nola i ja. Bio je rat, snijeg i nigdje nikoga”. S bogatim iskustvom na televiziji i filmu, nagrađena Zlatnom arenom za žensku epizodnu ulogu u filmu Lukasa Nole “Svaki put kad se rastajemo” (1994.), ipak duboko osjeća kazalište. Voli sam proces i probe. Radila je s mnogim redateljima unutar matičnog Zagrebačkog kazališta mladih od P. Magellija, B. Violića, R. Medvešeka, J. Kice do D. Z. Freya. Ističe kako je najviše utjecaja na njezin profesionalni život imao pokojni profesor Damir Munitić: “Najviše me naučio zapravo o glumi. Bilo mi je prekrasno raditi i s Igorom Vukom Torbicom ‘Hinkemanna’ i jako mi je žao što ga nema više. To su bili neki trenuci prepoznavanja iza kojih stoje cijeli svjetovi. Imamo tu rijetku sreću da možemo biti kreativni na poslu i za to još plaćeni”. A ta rijetka sreća i posvećenost posve je kazališno iskustvo jer joj je Munitić upravo govorio kako je ono vječno kad nema boljeg od živog čovjeka na sceni. Na pitanje o utjecaju digitalnih tehnologija na živu umjetnost spremno odgovara: “U dobrim komadima vidiš neke ljude kakvi jesu i gledaš ih bez da sudiš. S kazalištem razumijemo i shvaćamo čovjeka. Ne bojim se za njegovu budućnost”. Povod razgovoru nadolazeća je premijera “Knjige o ljetu” Tove Jansson u sklopu “Projekta Inkubator”, gdje se Petrović-Radović prvi put nalazi u redateljskom stolcu. Razgovaramo o širem društvu, ali i nama samima koji se mijenjamo, ljepoti umjetnosti i varljivosti demokracije. Nije to lagan zadatak. Ali je nužan. Da bismo se približili jedni drugima, a opet ostali svoji.