Promjenjivo zimsko popodne. Južina. Otvaramo prozor dok sunce stidljivo probija i nalazimo ugodan položaj u crvenim foteljama. Glumica Nadežda Perišić Radović negdje se između gutljaja kave splitskim dijalektom vraća na početke: “Sjećam se predstave koju smo igrali u &TD-u prije sad već skoro trideset godina. Bio je snijeg dva metra i troje ljudi u publici. Igrali smo Becketta, ‘U očekivanju Godota’, Ivica Vidović, Filip Šovagović, Filip Nola i ja. Bio je rat, snijeg i nigdje nikoga”. S bogatim iskustvom na televiziji i filmu, nagrađena Zlatnom arenom za žensku epizodnu ulogu u filmu Lukasa Nole “Svaki put kad se rastajemo” (1994.), ipak duboko osjeća kazalište. Voli sam proces i probe. Radila je s mnogim redateljima unutar matičnog Zagrebačkog kazališta mladih od P. Magellija, B. Violića, R. Medvešeka, J. Kice do D. Z. Freya. Ističe kako je najviše utjecaja na njezin profesionalni život imao pokojni profesor Damir Munitić: “Najviše me naučio zapravo o glumi. Bilo mi je prekrasno raditi i s Igorom Vukom Torbicom ‘Hinkemanna’ i jako mi je žao što ga nema više. To su bili neki trenuci prepoznavanja iza kojih stoje cijeli svjetovi. Imamo tu rijetku sreću da možemo biti kreativni na poslu i za to još plaćeni”. A ta rijetka sreća i posvećenost posve je kazališno iskustvo jer joj je Munitić upravo govorio kako je ono vječno kad nema boljeg od živog čovjeka na sceni. Na pitanje o utjecaju digitalnih tehnologija na živu umjetnost spremno odgovara: “U dobrim komadima vidiš neke ljude kakvi jesu i gledaš ih bez da sudiš. S kazalištem razumijemo i shvaćamo čovjeka. Ne bojim se za njegovu budućnost”. Povod razgovoru nadolazeća je premijera “Knjige o ljetu” Tove Jansson u sklopu “Projekta Inkubator”, gdje se Petrović-Radović prvi put nalazi u redateljskom stolcu. Razgovaramo o širem društvu, ali i nama samima koji se mijenjamo, ljepoti umjetnosti i varljivosti demokracije. Nije to lagan zadatak. Ali je nužan. Da bismo se približili jedni drugima, a opet ostali svoji.
Express: U relativno novom programu ZKM-a ‘Projekt Inkubator’ dosad smo imali prilike vidjeti ‘Veliku bilježnicu’ Agote Kristof u režiji Edvina Liverića, autorski projekt Kristijana Ugrine ‘Zdrav i čist dom, to je baš po mom’ i dramu Filipa Nole ‘Tri X i ja’ u zajedničkoj režiji Arije Rizvić i samog autora. Kao dugogodišnjoj članici tog ansambla, koliko Vam znači ta izmještenost iz uloge glumice u ulogu redateljice? Koliko su te pozicije slične ili različite od ovoga čime se glumački bavite?
Nisam o tome previše razmišljala, nekako mi je ta uvjetno rečeno promjena došla prirodno, kao što je uostalom prirodno da se čovjek na neki način razvija. Glumu volim, kazalište obožavam i ovo je nešto drukčije. Na neki je način glumački posao čak i teži. Recimo, kad sad idem doma i ako nema nekih problema (nitko nije bolestan, u samoizolaciji i sl.), ne radi mi mozak dalje, konstantno, kao što mi radi kad pripremam ulogu. Naravno, dolaze teškoće s koronom, ali kad si glumac, zapravo ti sve to postaje puno jasnije jer se uglavnom oslanjaš isključivo na sebe, a ovdje je zapravo stvar imanja dobrih suradnika i poticanja njih na rad. Ovisim o njima. Poticati, dati energiju kad treba, uzimati i dijeliti ideje, svi smo zajedno u tome. Nisi sam, tu si kao u nekoj ulozi koordinatora, trebaš izdržati do kraja i vjerovati da će se sve to složiti kad treba. Velik dio odgovornosti je na svim tim ljudima koji rade i na meni, naravno.
Express: Već smo više od godinu dana pod mjerama zbog pandemije, kako se to odražava na Vaše probe, odnosno sam proces rada?
Stalno moramo paziti. Prvo te maske, smrzavanja zbog probi usred zime s otvorenim prozorima, ako netko dobije temperaturu slijedi testiranje jer u slučaju bolesti gubimo petnaest dana... Mnogo je teže raditi u ovim uvjetima jer osjećate stalni pritisak.
Express: Postavljate u nas relativno nepoznatu svestranu finsku književnicu i ilustratoricu Tove Jansson (1914. - 2001.), čiji su okrugli i bijeli Mumini zaludjeli djecu diljem svijeta toliko da su im glasove bez problema posudile holivudske zvijezde poput Kate Winslet i Rosamund Pike. Zašto ste se baš odlučili za njezinu ‘Knjigu o ljetu’, jednu od deset koje je napisala za odrasle?
Kad sam pročitala, odnosno slučajno otkrila tu knjigu, prije nekoliko godina, učinilo mi se da je to kao neko malo remek-djelo koje je u nas potpuno nepoznato. Počela sam onda proučavati, čitati dalje tu spisateljicu. Meni je u kazalištu interesantan tekst iako je zadnjih deset do petnaest godina on postao manje važan. Ta dramaturgija danas ide u nekim drugim, čudnijim smjerovima. Trendovi se jako brzo mijenjaju od Europe, integracije do gendera. U kazalištu, kad sam gledatelj ili netko tko je iznutra, volim uživati, gledati jedinstvo lijepe scenografije, dobre glume, kvalitetnog teksta. Tekst je meni vrlo bitan i to je bio glavni motiv da baš radim Jansson.
Express: Ono što je specifično u ‘Knjizi o ljetu’ su dugi dani na udaljenom, divljem otoku gdje se nalazi djevojčica Sofija s ocem i bakom. Ništa se posebno ne događa. Uče plivati, veslaju, gube i nalaze mačku... U tim njihovim međusobnim razgovorima ima dosta tišine. Kako pomiriti te suprotnosti, tišinu i kazalište?
Osvještavala sam i to tražila od početka, baš taj prostor tišine. Sad smo još u fazi istraživanja jer postoje mnogobrojne zamke u ritmu, tempu da ne bi bilo dosadno i da bi se uopće mogli dopustiti takvi momenti u predstavi. Puno će tu pomoći Dalibor Barić sa svojim prekrasnim videoprojekcijama. Htjela sam meditativnu predstavu, da otvaramo prostor tišini, nama samima. Kazalište je uvijek proces i treba pronaći način kako da to što tražimo na kraju i napravimo.
Express: U vremenu ekrana dugi razgovori i kreativni dani iz naše su svakodnevice potpuno istisnuti. Nismo u dokolici više sami, nego s mobitelom u rukama. Što se promijenilo?
Iz naše smo kulture i svijesti istisnuli smrt. Dio života, nešto što je prirodno za sve nas, izbacili smo također iz života naše djece. Naša zapadna kultura tu ljepotu ciklusa potpuno odbacuje i zato mi je ta ‘Knjiga o ljetu’ toliko zanimljiva jer osvještava koliko sam život ima ljepote bez obzira na prisustvo smrti jer majke nema, ona je umrla. Obitelj se suočava sa životom i strahovima, brinu se jedan za drugoga, rješavaju probleme u odnosima. Rađanje i umiranje, da, mi smo dio tog kruga. Nećemo dobro završiti ako ne shvatimo, bili djeca ili odrasli, da tu na planetu Zemlji nismo bogovi.
Express: I da su i male stvari važne, kao što nas stalno podsjeća Jansson, a mi uporno zaboravljamo. Zašto?
Komplicirano pitanje. Trudim se cijeli život ne biti udaljena od tih nekih malih stvari koje čine život. Društvo u cjelini sigurno se od njih udaljava kad ima tu puno stvari koje su povezane s egzistencijom, s hrpom drugih problema, koje ljude priječe za masu toga. Vrijeme za mene osobno mi je iznimno važno, možda zato što sam pomalo i lijena (smijeh). Šalu na stranu, uvijek su mi na prvome mjestu bili - obitelj, slobodno vrijeme i prijatelji.
Express: Na društvenim se mrežama stalno zazivaju društvene promjene na čije nerijetko glasne poruke nije imuna ni umjetnost. Malo se govori o važnosti ljubavi u našim životima. Koji bi mogao biti razlog?
To je problem i jezika. Imamo tu riječ ljubav. Kažeš volim paštu sa šalšom, volim muža, volim dijete, kolače, kazalište. Sve nešto voliš. I uvijek je ista riječ. U iranskom jeziku, primjerice, imate devet riječi za ljubav. Više je vrsta ljubavi, romantična, božanska, prema djetetu, domovini itd. I teško je pronaći tu jednu koja odgovara svima. Ako u ljubavi prebivaš, u Bogu prebivaš, možda bi to bio odgovor na to nama još nedokučivo pitanje. I trebala bi nam biti, ta neka energija koju osjećamo, na prvome mjestu u životu. Previše smo vezani za materijalno, bojimo se, nismo na toj razini svijesti, mislimo da se tako mora i ne može drukčije, postoje različiti razlozi zašto smo sve više na van, a sve manje unutra.
Express: Što smo dobili, a što smo izgubili u proteklih godinu dana velikih promjena u funkcioniranju društva?
Netko je dobio, a netko izgubio puno. Financijski kolaps nije nešto čemu se netko veseli. Gledam na to kao situaciju koja je možda bila nikad gora, ali i nikad bolja. Svega tu ima. Ne znam što bih mislila u tom moru informacija, a to mi je najteže palo. U početku smo svi guglali, proučavali, tražili odgovore i došli smo do proturječja. Zapravo ne znaš kome vjerovati. To je najgore što se moglo dogoditi. Ispada da jedino možeš vjerovati sebi. Dovoljno smo jaki da možemo to sve izdržati i usput sačuvati tu ljubav u sebi. Svijest o tome nam je najvažnija.
Express: Hoće li se možda nešto bitno promijeniti u ovoj relativno novoj situaciji za sve nas?
Pomalo sam anarhist i nemam previše povjerenja u demokraciju. Kao, možemo izražavati vlastito mišljenje, ali nikog nije previše briga. Bilo bi idealno pronaći novi sustav koji bi bio između socijalizma i kapitalizma. Sustav u kojemu bi zapravo bio bitan pojedinac, ali i društvo u cjelini. Hoćemo li se razvijati u tom smjeru, ne znam. Očito je da kapitalizam ne funkcionira.
Express: Koja je uloga umjetnosti u tome moru medijskih proturječja, sustavima koji funkcioniraju ili ne funkcioniraju? Zašto nam je i dalje važna?
Zato što vidimo neke stvari uvećano. Tražimo u umjetnosti različite stvari. Ona je izraz ljudske kreativnosti i ta ljudska potreba ne može se tek tako ugasiti. Kakav bi to uostalom bio svijet bez ljepote? Da, ljepota postoji. Ali je umjetnost tu da je na neki način i pokaže.
