Željezni repertoar, kanonska djela i više nacionalnih naslova sukus su nastupnih intervjua Ive Hraste Sočo, nove intendantice HNK Zagreb, koji su zadnjih dana preplavili medije. U tim intervjuima otkriva repertoarne smjernice iz svog pobjedničkog programa, koji obuhvaća, kako se navodi u Vijencu, čak 150 stranica. No uz repertoarne odrednice samouvjereno obećava i rješavanje svih najvećih problema HNK. Dakle, gradnju novog multifunkcionalnog prostora u Adžijinoj ulici, gdje se nalaze radionice i skladišta HNK, što je, usput rečeno, inicirala dosadašnja intendantica, rješavanje međuljudskih sukoba McKinseyevim modelom i podizanje plaća zaposlenika.
No iz predloženih naslova vidljivo je da je zapravo riječ o općim mjestima te frazama, floskulama i retorici iz ‘90-ih, a taj dojam pojačava se još više zbog nespominjanja imena ni jednog redatelja ni najbližih suradnika - ravnatelja Drame, Opere i Baleta, koji će svojim autoritetom te kazališnim estetikama i poetikama, kao i režijskim postupcima, pokazati smjer HNK pod vodstvom nove intendantice. Naime, nije svejedno hoće li predloženog Ibsenova “Graditelja Solness” režirati Oliver Frljić ili Želimir Mesarić, kao što nije isto hoće li Bergovu “Lulu” postaviti Anica Tomić ili pak Ozren Prohić. Dakle, može se zaključiti da će kritičari dosadašnje intendantice Dubravke Vrgoč doći na svoje i dobiti kazalište sa željeznim repertoarom i jakim naslovima iz hrvatske baštine. Jedino se još ne zna hoće li HDZ odsad u HNK ponovno organizirati proslave rođendana i druge skupove, no i to će se uskoro saznati.
Dakle, što nas čeka u HNK? Nova intendantica preuzima HNK 1. rujna iduće godine, a u svojoj programskoj orijentaciji polazi, kako ističe, od tradicije i povijesne misije HNK kao središnjeg mjesta nacionalne kazališne umjetnosti. Ističe važnost tzv. željeznog repertoara u sva tri ansambla te napominje da će glavne repertoarne odrednice biti uprizorenja kanonskih djela svjetske i nacionalne književnosti te glazbene baštine, od antike do 20. stoljeća, dakle klasika i lektirni naslovi. Tako navodi naslove iz svog programa. To su Moliereov “Don Juan”, Ibsenov “Graditelj Solness”, Shakespeareova “Oluja” i Bernhardov “Ritter, Dene Voss”. Također, smatra da HNK ne smije zanemariti svoju prosvjetiteljsku i edukativnu ulogu, kao da živimo u 19. stoljeću i kao da se u međuvremenu nisu dogodili globalizacija, digitalna revolucija, Europska unija i emigrantski val.
No slijedi iznenađenje: produkcije HNK obilježit će moderni način čitanja i postavljanja na scenu, no bez pomodnosti koja se može dogoditi, kako je istaknula, u eksperimentalnom teatru. Sve to lijepo zvuči, međutim, bez spominjanja konkretnih imena redatelja to ostaje tek prazno slovo na papiru. Nadalje, napominje da će HNK biti otvoren prema različitim estetikama i umjetničkim senzibilitetima, iako su neki izvrsni redatelji, kako saznajemo, već odbili njezin poziv za suradnju. Od domaćih naslova iz hrvatskoga kanona navodi Krležinu “Golgotu”, no opet bez imena redatelja. Je li moguće da je režira Slovenac Sebastijan Horvat? Vjerojatno nije! Također, ističe važnost predstava zasnovanih na suvremenom dramskom tekstu, ali osim Marine Vujčić i njezina djela “Plodne vode” ne spominje ni jednog suvremenog hrvatskog dramatičara ili dramatičarku. Dakle, ni Ladu Kaštelan, Ivana Vidića, Tenu Štivičić, Tomislava Zajeca, Ivora Martinića, Ninu Mitrović, Dinu Pešuta, Dinu Vukelić, Espija Tomičića, da nabrojimo samo neke, koji su zadnjih deset, petnaest i više godina obilježili suvremeno hrvatsko dramsko pismo i dokazali da znaju, mogu i hoće govoriti o nama i našoj stvarnosti na inovativan i pametan način te koji su se i etablirali na inozemnoj sceni. I samo čekaju poziv nekoga kazališta.
Problem programa nove intendantice je u tome što se ni riječju ne spominju uzbudljive, hrabre i angažirane te estetski vrijedne predstave koje progovaraju o našoj situaciji i ulaze u dijalog s nama, danas, ovdje u Hrvatskoj u 21. stoljeću. Također se ne spominje profiliranje HNK kao dinamičnog, modernog i živog teatra koje korespondira s našim nedaćama i traumama te koje otvara i neka važna, pa i bolna pitanja, što bi trebala biti jedna od programskih odrednica najveće i najvažnije kazališne kuće u Hrvatskoj. Ne spominje se ni mogućnost da bi taj veliki i prevažni te obilno financirani HNK s oko 500 zaposlenika možda trebao pridonijeti svojim repertoarom i kulturnoj, pa i društvenoj emancipaciji, a ne biti samo ogledna prosvjetiteljska institucija sa željeznim repertoarom. Ali zato ćemo na repertoaru imati novu produkciju operete “Šišmiš”, koja se tradicionalno izvodi, kako je rekla, u europskim opernim kućama na Silvestrovo, što bi bolje pristajalo u Komediju nego u HNK.
Na opernom repertoaru bit će Verdijev “Otelo”, Rossinijev “Le Comte Ory”, Wagnerovi “Majstori pjevači”, Offenbachove “Hoffmannove priče”, Bergova “Lulu” i Donizettijeva “Maria Stuarda”, s cjelovita Tudorska operna trilogija iz pera tog skladatelja, kako je rekla, bit će rezultat razmjene predstava nacionalnih kazališta. Opera će u sklopu svoje misije njegovati nacionalno stvaralaštvo, pa će tako izvesti hrvatske opere kao što su Gotovčev “Stanac”, Smareglina “Istarska svadba” i “Analfabet” Ive Lhotke Kalinskog. Najavila je i gostovanja hrvatskih umjetnika u HNK koji su se etablirali u svijetu. Primjerice, namjerava dovesti mezzosopranisticu Renatu Pokupić, kontratenora Maxa Emanuela Cenčića, bas baritona Krešimira Stražanca ili sopranisticu Evelin Novak te dirigenta Ivana Repušića, što je odlično, ali napomenimo da je Cenčić već realizirao suradnju s HNK, nastupajući i režirajući Rossinijevu “Ženu s jezera”, tako da to zapravo nije nešto revolucionarno. Pohvalno je što će se intenzivirati suradnja s Muzičkim bijenalom i potaknuti stvaranje novih hrvatskih djela, ali opet nema konkretnih imena suvremenih hrvatskih skladatelja koji u ladicama sigurno imaju i neka gotova djela. Dakle, zar se nisu mogla u programu od 150 stranica navesti tri nova operna djela hrvatskih autora koja će doživjeti praizvedbu u zagrebačkom HNK?
Za baletni repertoar predložila je “Spartaka” Arama Hačaturjana, “Sylviju” Lea Delibesa i “Pepeljugu” Sergeja Prokofjeva, uz diptih “Daphnis et Chloe” (Ravel)/Jewels (Balanchine) te naslove iz hrvatske baletne baštine, kao što su Baranovićevo “Licitarsko srce” i “Tri kavalira frajle Melanije” Borisa Papandopula. Istaknula je da će pojačati željezni repertoar, dakle klasike bijelog baleta, tako da na repertoaru ne bude samo “Orašar” u prednovogodišnje vrijeme nego i drugi slični naslovi tijekom cijele sezone. Također je spomenula da će na repertoaru biti i suvremena djela te autorske večeri stranih i hrvatskih koreografa. Kojih? Lea Mujića? Staše Zurovca? Andonisa Foniadakisa?
Umjesto zaključka postavljamo pitanje: hoće li premijer podržati inicijativu svoje izabranice o dizanju plaća zaposlenika i izdvojiti milijune za novu scenu u Adžijinoj? Ako se to dogodi, bit će to pozitivni presedan u državnoj strategiji u odnosu prema kulturi ove zemlje.
