"Ja sam najprije profesor arhitekture, a ne arhitekt. Svoja sam predavanja održao i otišao, često uz aplauz. Ali to nije važno u čitavoj stvari. Kak da vam velim. Rišem na ploči, a uz to uvek moraš imati neke priče da decu razveseliš, jel' da? Jer meni arhitektura nikad nije delala onak nekaj... Svi se uglavnom vade na te svoje kuće, a meni je zbilja predavanje uvek bilo važno.
A ako si vidio jako puno kuća po svijetu, onda možeš, kak bi rekel, neke stvari o arhitekturi fino posložiti u glavi. Razmete?", objašnjava Filipović, čija predavanja o domaćoj i svjetskoj arhitekturi generacije studenata prepričavaju, fotografiraju školske ploče na kojima profesor razlaže svaku "kuću" kredom, a onda je obriše obligatnom maramom.
Profesor je fantastičan crtač. Čak i da nismo vidjeli velike formate njegovih "Jazzera" ili "Arhitekata", sad se susrećemo s "radnim" crtežima, na licu mjesta. Filipović je sa svojim suprugama obišao čitav svijet ("samo u Braziliji nisam bil") radi arhitekture koja je vrijedna stručne pažnje.
I što je najbolje, najveći dio našeg "razgovornog" vremena profesor nam je skicirao "apsolutno sumanute kuće", iznimne primjerke arhitekture (Hong Kong, Kuala Lumpur, negdje u Americi..), uz povremeno: "Jel tako? Pratite me?", bildajući nam povjerenje u moć brzog kopčanja.
"Ja, recimo, nikad ne delam okruglu kuću. Apsolutno nikad. Zašto? Jer znam da samo Oscar Niemeyer može to dobro napraviti i skoro nitko nakon njega. Jer je on imal ruku, to se vidjelo i po njegovim crtežima", kaže profesor koji je predmete na Katedri za teoriju i povijest arhitekture na zagrebačkom Arhitektonskom fakultetu naslijedio 1987. od Nevena Šegvića, čiji je asistent bio već od 1966. Kao profesor emeritus danas "ondje ima svoju sobu", a Paladino u monografiji piše da je "u bitnome utjecao na profiliranje više od 40 generacija studenata".
Općenito, statistika Filipoviću višestruko ide na ruku. Osim što je dobitnik najviših strukovnih nagrada ("Viktor Kovačić za životno djelo" iz 2003. i "Vladimir Nazor za životno djelo" iz 2009.), Filipovićev stručni opus obuhvaća više od 260 autorskih ili koautorskih projekata, studija i idejnih rješenja, od kojih su, što je arhitektima važno naglasiti - mnoga realizirana.
Telegrafski rečeno, Filipović je najširoj javnosti poznat po projektima koje je radio u suradnji sa suprugom Ines. Osim interijera hotela Dubrovnik iz 1972. godine i interpolacije tog hotela, Filipovići su poznati po "staklenoj" poslovnoj zgradi INA-Naftaplina u Šubićevoj ulici iz 1982. godine i stambenoj zgradi za Iniine rukovodioce u elitnom dijelu Zagreba, u Zamenhoffovoj ulici iz davne 1976. S Davorkom Križ-Filipović profesor je 1998. stigao realizirati jedino poslovnu zgradu WMD-centar u Vukovarskoj ulici.
"Stalno su mi u gradu govorili da previše radim, da furt jurim za nekim novcima. Ali nema tih novaca, nisu to veliki novci. Takvi su trebali doći jedino kad sam s Brankom delal stadion. Trebali smo dobiti veliki honorar za idejno rješenje, ali... Sjećate se možda onog slučaja, bila je ona banka, kak se zove, točno nasuprot Gavelli, koja je baš u to vreme bankrotirala! A ja sam izašel iz projekta ubrzo. A kad je Tuđman umro, bilo je jasno da od svega ne bude ništa", kriptično će Filipović o epizodi pokušaja rekonstrukcije Dinamova stadiona.
Projekt je 1997. godine povjeren Filipoviću i Branku Kinclu, njegovu dugogodišnjem prijatelju i čestom suradniku na projektima. Gradonačelnica je tad bila Marina Matulović Dropulić, a Zlatko Canjuga bio je predsjednik Gradske skupštine i na čelu NK Croatije, pretpostavljeni autori projekta su čak bili na razgovoru s Canjugom, Dropulić i Mirkom Novoselom "kod Tuđmana, na pola sata sastanka".
Uzalud, jer od 1999. radovi na sjevernoj i zapadnoj tribini zastaju, stvar je obustavljena: Filipović "izlazi iz toga". Nerado verbalizira tu kronologiju, radije poentira modernističku ideju "stadiona iz šume" Vladimira Turine i posljedičnu projektnu logiku. "Ali znate koji mi je posao bio najdraži u socijalizmu?", prekida odjednom.
"Kao predsjednik Radničkog savjeta Arhitektonskog fakulteta dodjeljivao sam stanove svim radnicima u kolektivu. To mi je bila najljepša dužnost, kad ljudima spaziš ozarena lica, riješeno im stambeno pitanje!", govori Filipović. U socijalizmu ste, primjećujemo na to, dobro živjeli u svakom smislu: izlasci u Zvečku, jet-set družba, putovanja?
"Ma kaj ja znam za jet-set", negoduje naš sugovornik, ne sviđa mu se možda kontekstualni ton. Urbani mitovi o dekadenciji zagrebačke elite kruže generacijama, navodno bez pravog sadržaja. Ali je jasno da je čitava Filipovićeva ekipa sto posto uživala u danima vlastite mladosti, kojoj socijalizam nije ništa (značajno) uskratio.
