"Je pa da. Lepo smo živjeli, veći dio života sam ionako proveo u socijalizmu. A ja sam uz studij delal u Arhitektonskom projektom zavodu, famoznom APZ-u, pa sam zarađival rano, i tako sam zaslužil 50 godina radnoga staža", kaže naš sugovornik, koji je dvije značajne godine proveo u Majstorskoj radionici Drage Iblera što pamti kao "iznimno iskustvo, jer je Ibler volio pripovedati o arhitekturi, ali i Titu kojeg je tijekom rata skrivao u svojoj kući u Švicarskoj".
Već 1957., krajem druge godine studija, mladi Filipović se oženio dvije godine mlađom studenticom arhitekture iz Rijeke, Ines Medanić. "Samo me jedan dan zaskočila: kad ćeš me ženiti? I kaj ću", smije se Filipović koji digresivno računa da je "napunio 60 godina otkako je sklopio prvi brak i još se dobro drži".
"I kupio sam prvi stan. Zapravo vešeraj od 60 kvadrata u kući Frank, što smo Mića (Ines) i ja adaptirali", objašnjava naš sugovornik put do prvoga stana u kući arhitekta Viktora Kovačića.
A u vremenu obrtničke kulture Zagreba krajem 1970-ih i 1980-ih godina, Filipović i supruga Mića uređivali su interijere poznatih kafića, klubova i lokala: poput boutiquea Matei iz Prolaza sestara Baković, restorana LR Ronalda Lopatnyja, šarmantne prodavaonice slijepih iz Oktogona ili kafića Charlie, koji je nekad bil mesnica, dok Mirko Braun Charlie nije dal Zdravku Tišljaru i meni da napravimo zezantski prostor u stilu osamdesetih", govori arhitekt Filipović koji nerado opisuje vlastite projekte.
Izuzeci su, ipak, neprežaljena, prekrasna kuća "K-L" u Čilipima koju je projektirao za Terezu Kesoviju, a koja je 1991. "do daske spaljena, tako da ni fotografije nemam". I druga kuća, "Stakleni paviljon" iz 2012. u Malom Lošinju, gdje je Filipović radio idejni projekt staklene kuće kao hommage Miesu van der Roheu. Fotografije tog eteričnog zdanja Filipović nam pokazuje u predahu od risanja "sumanutih kuća" ili pripovijesti o njegovoj obitelji.
Nikola i Mića Filipović su 1964. godine dobili kćer Ivu, zvanu Feba, zbog čega je, tad neuobičajeno, mladi otac Filipović bio na porodiljnom dopustu umjesto mame, "koja je tako mogla više raditi". "A naša jedinica Feba je završila psihologiju i odlučila da će u životu biti - mama. Tako da nikad nije radila negdje u firmi, nego je odgajala decu. Rekla nam je: ne pada mi na pamet da studiram arhitekturu, pa da čitavu noć nekaj crtam i slušam taj jazz", uz smijeh kaže naš sugovornik, danas ponosni djed četvero unučadi.
A kad je bio u braku s Davorkom Križ, par je usvojio sedmogodišnju djevojčicu Romanu, koja je danas mama dvoipolgodišnjeg dječaka. Filipović nam pokazuje njegovu fotografiju, lijep dječak čvrsto drži teniski reket, djedu se to sviđa. I zatim iznenadna rekapitulacija našeg susreta: "Sreća vam je sve! Dosad sam u životu imal sreće. Obje moje supruge su umrle, ali valjda je tako moralo biti. Tu nisam mogao ništa. Nemam grižnju savjesti. I još se svemu veselim", zaključuje naš sugovrnik: živi optimizam.
