Kultura
1286 prikaza

"Naš rasizam počinje s Romima i nastavlja neonaci maršem"

Ina Valčanova, bugarska književnica
Jurica Galoić/PIXSELL
Vi ste barem ratificirali Istanbulsku konvenciju. Naš ju je premijer potpisao, ali to je izazvalo skandal, kaže Ina Valčanova

Ja vas puno bolje razumijem nego vi mene. Nije mi jasno zašto je to tako, trebalo bi funkcionirati u oba smjera. Hrvatski i bugarski ipak jesu slični jezici. Ne kao hrvatski i srpski, oni su ipak u Jugoslaviji činili jedan jezik, vi ste ga zvali hrvatskosrpski, a oni srpskohrvatski, ali bilo je to jedno te isto, govori mi na početku našeg razgovora bugarska književnica Ina Valčanova ispričavajući se za svoj loš engleski. 

Potrebe za isprikama, ipak, nije bilo jer Inin je engleski na visokoj razgovornoj razini. No kako bi se jezične barijere, kad je književnost u pitanju, ipak premostile, pobrinula se Europska unija osnovavši 2009. godine Nagradu Europske unije za književnost, čijim je laureatima zajamčena potpora za objavljivanje nagrađenog djela na druge europske jezike. 

Roman Ine Valčanove “Otok Krah” nagrađen je u ožujku, a na hrvatski ga je jezik u rekordnom roku prevela Ksenija Banović i autoricu u Hrvatsku dovela izdavačka kuća Hena com. Kako i ne bi kad se radnja ovog romana dijelom odvija i na najvećem domaćem otoku, Krku, koji ipak nije dio njezine životne priče. 

Migranti na Siciliji Mafija Life “Više se isplati trgovati migrantima nego drogom”

“Jednostavno, posjetila sam prijateljicu, provela dva tjedna s njom, a potom sam ostala sama u njezinoj kući i odlučila sam otok uvrstiti u roman. Bilo mi je lako pisati o mjestu u kojem trenutačno boravim, no to nije bila unaprijed donesena odluka”, tumači Ina pojašnjavajući kako je prije toga na hrvatskoj obali bila tek jedanput, devedesetih godina. Prije toga nije mogla, iz Bugarske je bilo vrlo teško izaći. Kao, uostalom, i ući. 

“Živjela sam u doba potpune kontrole i, naravno, kontrola zauzima velik dio mog života. Važan, ali ne i pozitivan. Živjela sam u posve kontroliranom sustavu većinu djetinjstva i mladenaštva i ne bih više”,  s blagom gorčinom u glasu govori autorica čiji se roman, ipak, velikim dijelom bavi pitanjem kontrole. Kontrolom je natopljen i odnos njezinih protagonistica, Radosti i Asje, u kojem jedna, zbog osamljenosti i nedostatka kontakata s vanjskim svijetom, stvara vlastitu priču i uhodi onu drugu. 

Izbjeglice JAKE SNAGE Ekonomix Europski graničari branit će nas od imigranata

“Radost je sama konstruirala svijet u svojoj glavi, u njemu je sve bilo moguće. Stoga je vjerovala kako joj je Asja prijateljica i kako joj, tim uhođenjem, zapravo i pomaže.” No možemo li danas, u trenutku u kojem svijetom vladaju društvene mreže i u kojem se čini kako je trenutak važnije objaviti nego proživjeti, uopće govoriti o privatnosti? 

Mislim da neki ljudi pomalo žele biti uhođeni, možda se onda osjećaju važnijima. I sama sam bila na Facebooku jedno kratko vrijeme, ali nisam objavljivala svoje privatne stvari ondje. To mi je pomalo smiješno, danas pišeš o ljubavi svog života, a sutra te slike nestaju jer je ljubav pukla. No ne mislim da svi žele biti promatrani i podastirati svoj život drugima. Ne mislim da je normalno da sve u životu bude objavljivo i dostupno drugima, ali mnogi to čine i taj pristanak na kontrolu njihov je izbor, kaže Ina. 

No Valčanova se dobro, kaže, sjeća vremena kad neprestani nadzor nije bio stvar izbora. Vremena u kojem je, sredinom osamdesetih godina, ustajala prije četiri ujutro kako bi, do koljena u snijegu, stajala u redu za mlijeko i ne znajući hoće li ga uspjeti kupiti. Bilo je to vrijeme, prisjeća se, kad je u Beograd odlazila kako bi u kinu mogla pogledati filmove ili kako bi kupila traperice. Ne iznenađuje stoga bugarska nacionalna opijenost osjećajem slobode nastalim smjenom režima. 

“Svi su bili ekstatični, i ja sam bila luda od sreće prve dvije godine. No dok smo se mi radovali, oni pametniji iskoristili su situaciju i obogatili se”. Na Balkanu, dakle, ništa nova. No kakvo je trenutno stanje? 

Karl Ove Knausgaard 'Moja borba' Kultura 'Razrezao sam si lice bocom, nije da se previše volim'

“Sad imamo slobodu, ali opet smo porobljeni. U Bugarskoj ljudi žive za snažne, velike vođe čvrste ruke spremne usmjeravati narod. On bi se, prema kolektivnome mišljenju, trebao brinuti o tome da sve bude ispravno postavljeno jer ljudi čine pogreške ako nisu vođeni. Naravno, ja ne smatram da trebamo vođu kako bismo sve radili ispravno, no mnogi ljudi tako misle. Misle da čine dobre stvari, i moja junakinja Radost misli da pomaže Asji time što čini za nju, što se brine, što je želi kontrolirati. No kontrola je opasna stvar.” 

Ne shvaćaju to, kaže, mlađe generacije, one rođene i odrasle nakon sloma bugarskoga komunizma. Slobodu prečesto uzimaju zdravo za gotovo. S druge strane, i za ostvarivanje potpune slobode, iskorištavanje punog potencijala otvorenih granica, potreban je novac, kojeg mladi u Bugarskoj počesto nemaju. Granice su otvorene, za putovanja je potrebna samo osobna iskaznica, no ipak... I junakinja Asja na “Otoku Krahu” često hrvatske cijene uspoređuje s bugarskima, a pita se i hoće li joj 500 eura što ih je sa sobom ponijela biti dovoljno da preživi 90 dana. 

Nastavak pročitajte na idućoj stranici.

  • Stranica 1/2
Komentiraj, znaš da želiš!

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.