Kultura
2747 prikaza

Ne smijemo zaboraviti zlo koje je posijala ustaška NDH

Zlatko Kopljar
Sandra Šimunović/PIXSELL
Jedan od najvažnijih hrvatskih multimedijalnih umjetnika u Muzeju suvremene umjetnosti govori za Express o svom radu, društvu, kulturi, politici...

Zlatko Kopljar, jedan od najznačajnijih hrvatskih multimedijalnih umjetnika, otvario je 14. prosinca u Muzeju suvremene umjetnosti veliku retrospektivnu izložbu “Konstrukcije”, čiji je foto serijal “K9 Compassion” i “K9 Compassion +”, gdje kleči pred najvažnijim svjetskim institucijama moći, snažno odjeknuo na međunarodnoj likovnoj sceni i traje do veljače 2020. godine. Kustosica je Lejla Topić, a u veljači izlazi i katalog izložbe u suizdanju Distanza, nakladničke kuće iz Berlina, koja je specijalizirana za umjetnost, arhitekturu i fotografiju.

“Katalog će biti distribuiran u Njemačkoj i u najvažnijim muzejskim knjižarama svijeta”, kaže Kopljar dodajući kako bi u protivnom knjiga završila na paleti u podrumu i skupljala prašinu.

Na izložbi su njegovi najvažniji radovi, nastali od 1990. godine do danas. Riječ je o videoradovima, instalacijama, filmovima i skulpturama u kojima se bavi relevantnim, društvenim temama, kao što je odnos prema kulturnim i političkim institucijama moći, položaj umjetnika u ratom zahvaćenom društvu, oprost i iskupljenje.

Rođen je u Zenici, školovao se u Bosanskom Brodu, Zagrebu i Veneciji, a već je 2004. godine predstavljao Hrvatsku na međunarodnom Biennalu suvremene umjetnosti u Sao Paolu u Brazilu, gdje je pokazao “K9 Compassion”.

Odnosom prema institucijama i odgovornošću umjetnika bavio se i u novijim radovima, kao što su “Empty” i “Relikvijar”, gdje su mu pozornost zaokupila dva najvažnija svjetska muzeja - londonski Tate Modern i newyorška MoMa. 

Upravo ste se vratili iz Amerike. Jeste li dogovorili neke nove nastupe ili izložbe? 

Newyorška fundacija Trust for Mutual Understanding, s kojom sam surađivao još 2003., kad sam bio na rezidencijalnom boravku u Americi, pozvala me je u New York gdje sam nazočio konferenciji Creative Time Summit, na kojoj umjetnici, kulturni djelatnici i aktivisti raspravljaju o aktualnim temama.  Ove godine sam bio slušač, a iduće godine idem kao predavač. Bio sam i u Institutu suvremene umjetnosti u Philadelphiji gdje smo razgovarali o mogućnosti da se ova izložba iz Muzeja suvremene umjetnosti predstavi i u njihovu muzeju u Philadephiji. Stekao sam dojam da idemo u dobrom smjeru.

Zlatko Kopljar | Author: Sandra Šimunović/PIXSELL Sandra Šimunović/PIXSELL
Što ćemo vidjeti na ovoj retrospektivnoj izložbi ‘Konstrukcije’?

Na izložbi će biti izloženo više od 40 najvažnijih radova, od najstarijeg rada ‘Bez naziva’, zatim dokumentacija ranih performansa iz devedesetih godina, potom videoradovi i filmovi snimljeni od New Yorka preko Varšave do Zagreba, sve do objekata, skulptura i multimedijskih instalacija nastalih tijekom godina. Bit će izloženi i radovi K15, zatim “Empty” i “Relikvijar”, koji su odljeveni u betonu, posrebrenoj bronci, te fotografski ciklus “K9 Compassion”, u kojemu sam izveo performans klečanja pred svjetskim institucijama kulturne i političke moći. Rani rad “Bez naziva” izložio sam još kao student u Galeriji SC-a u Beogradu 1990. godine. U Italiji sam upoznao Biljanu Tomić, koja je tad vodila galeriju SC-a u Beogradu, svidjelo joj se što radim i pozvala me u Beograd da napravimo izložbu. Taj rad je poslije bio izložen i u starom prostoru PM-a na Starčevićevu trgu u Zagrebu. 

Premda ste završili slikarstvo, opredijelili ste se za performans, instalacije i video. Zašto su vam bliži ti mediji?

Klasičnim slikarstvom nisam se nikad ni bavio, osim na prve dvije godine studija. No već na drugoj, trećoj godini počeli su me privlačiti različiti materijali pa sam počeo eksperimentirati, a u jednom trenutku sam shvatio da je performance najbolja forma za ono što sam htio komunicirati. Bilo mi je vrlo zanimljivo direktno komunicirati s publikom. Performanse sam radio sve do trenutka kad sam tijekom jedne izvedbe osjetio nelagodu. To mi je bio znak da trebam okrenuti ploču. Sveukupno sam napravio četiri, pet performansa. Kasnije, krenuo sam u medij fotografije, videa, filma, s performativnom bazom, čak u objekte i skulpture. Moguće je da je takvom mojem izboru pridonijelo i to što nisam imao adekvatnih radnih uvjeta, kao što ih nemam ni sad. No sad me ni ne zanimaju jer mi je atelje u glavi.

Rođeni ste u Zenici, a diplomirali u Veneciji na Accademiji di Belle Arti, koju ste upisali nakon što vas nisu primili na zagrebačku Akademiju. Je li vas to odbijanje pokolebalo? 

Čovjek može nešto napraviti ili izginuti. Dakle, čovjek mora napraviti ono što osjeća u sebi, jer je druga opcija neprihvatljiva. Na prijamnom ispitu na zagrebačkoj Akademiji likovnih umjetnosti uvijek sam bio nešto ispod crte, a onda mi je puknuo film i otišao sam u Veneciju, gdje sam diplomirao na Accademiji di Belle Arti. Prvu godinu pomogli su mi roditelji, a onda sam svake godine provodio po nekoliko mjeseci u Švicarskoj, gdje sam radio građevinske poslove, koji su bili dobro plaćeni tako da sam mogao financirati sve svoje potrebe tijekom cijele školske godine. Boravak u Veneciji, gradu u kojem nema žurbe, bio je fantastičan. Akademija je bila vrlo liberalna, što mi je odgovaralo, bilo je dvoje, troje odličnih profesora od kojih sam puno naučio, no shvatio sam već na drugoj godini da taj akademski program nije dovoljan, nego je samo platforma za proces samoobrazovanja. Zato sam svakodnevno visio u fantastičnoj knjižnici Venecijanskog bijenala, ASAC, u kojoj se može naći literatura o najvažnijim djelima o suvremenoj umjetnosti. Diplomirao sam 1991., a tjedan dana nakon pada Vukovara vratio sam se u Zagreb.      

Zlatko Kopljar | Author: Sandra Šimunović/PIXSELL Sandra Šimunović/PIXSELL
Već ste na početku izrazili svoj odnos prema institucijama, kad ste u performansu ‘K2’ u Ostravi maljem počeli razbijati zidove galerije. U čemu je poanta te destrukcije?  

U mnogo mojih radova postoji kontrapunkt, crno - bijelo, slaba i jaka snaga, rušilačko i gradbeno itd. To sam uvijek nalazio zanimljivom linijom razvoja rada. U ovom radu publici na listu papira pokazujem kratku poruku ‘Ja sam umjetnik koji želi mijenjati svijet’, no odmah je i negiram jer ispisane listove poderem. Zatim ispod stola izvlačim veliki malj, publika me gleda u čudu jer ne zna što namjeravam učiniti, i počnem udarati po praznim zidovima galerije. Naravno, samo ih oštetim, a onda publici bacim nešto manjih čekića i pozovem ih da mi se pridruže. Iz osobnog destruktivnog čina u koji uvlačim i publiku, destrukcija postaje konstrukcija, totalno veselje, potpuni Big Bang pozitivne energije. Prekoračen je tabu white boxa da je to prostor kojemu treba prilaziti sa strahopoštovanjem. To razbijanje tabua bilo mi je jako zanimljivo, prisvajanje i demokratizacija tog prostora. 

Jednom ste izjavili da vam je najdraži rad ‘K8’, u kojemu vam je medicinska sestra javno vadila krv. Koju poruku nosi taj radikalni rad u kojem ste izložili vlastitu krv? 

Ideja je bila napraviti moj osobni relikvijar. Uz taj rad je išla kratka izjava: ‘Ako sam ja svet, sveti su svi’. To je naprosto izašlo iz mene kao refleks nečemu što je prethodilo tome, za što su postojali razlozi. Nikad ništa ne radim dok ne odlučim da to moram napraviti. 

S radovima ‘K9 Compassion’ i ‘K9 Compassion +’ iz 2005., godine na kojima klečite ispred najutjecajnijih parlamenata te kulturnih i političkih institucija svijeta, kao što su newyorška burza i Guggenheimov muzej, te ispred groba Franje Tuđmana, postali ste poznati i u svijetu. Zašto klečanje?  

U tom radu postoje kontrapunkti. Koristim simboličke geste zapadnog kršćanskog civilizacijskog okruženja koje upisujem u svoje radove u novom, suvremenom kontekstu. To rade i umjetnici diljem svijeta koji iz svog okruženja izvlače tradicijsku potku, pa tako i religijsku, iz budizma, islama, animizma.... U ovom slučaju, to je gesta koja bi trebala odražavati pokornost, a zapravo nije pokorna. To je gesta neslaganja, nemoćnog bijesa, potpuno sam svjestan da ne mogu mijenjati takvu moćnu instituciju kao što je burza na Wall Streetu niti imam takve sulude zamisli, ali mogu slobodno izraziti svoje mišljenje. Mislim da su institucije svima jako važne, jer drže društvo na okupu. Što više djeluje za dobrobit društva i u korist većeg broja ljudi, možemo govoriti o višem civilizacijskom dosegu i kvalitetnijem društvenom dogovoru. Ako u institucijama nešto ne štima, onda je na nama da ih učinimo boljima. Vidimo štrajkove, ako se oni ne izbore, nitko se neće izboriti za njih. Dakle, moramo činiti sve da te institucije služe onoj svrsi zbog koje su i ustanovljene. Ja u tom radu ne nastupam samo kao umjetnik, nego i kao čovjek. 

Što vas je ponukalo da 2014. godine realizirate “K19”, kompleks pet moćnih skulptura, koje ste sagradili od cigli iz Jasenovca i zatim ih izložili na Trgu žrtava fašizma?  

Otišao sam do Jasenovca, gdje sam naišao na grupu stranih turista kojima je kustos muzeja objašnjavao kako su ustaše prije bijega demolirali logor. Rekao im je da je nova vlast nakon završetka rata dopustila mještanima iz okolnih sela da koriste ciglu porušenog logora za gradnju svojih kuća. Kad sam to čuo, oblio me je hladan znoj. Kompleksnosti priče pridonosi i podatak da su i logoraši izrađivali ciglu u ciglani u logoru kako bi proširili kompleks logora. To je čisti horor. Ta cigla ima posebno značenje. Ali još je važnije značenje koje mi pridajemo toj cigli. Može li se osuditi netko tko je upotrijebio te cigle za gradnju svoje kuće u tim groznim vremenima? Na kraju dođem ja i ponovno koristim tu ciglu, koja je već dva puta korištena i dva puta razgrađena kako bih je ponovno upotrijebio i složio u formi nedovršenih skulptura. Jedan kolega mi je rekao: ‘Ti si to napravio da ne bismo mi morali, učinio si to i za nas’. Iako je to rekao s najboljom namjerom, pomislio sam, ipak ćete morati!

Zašto su te skulpture ostale nedovršene u gornjem dijelu, nalik na ruine? Zato što kao društvo nismo zatvorili stranicu povijesti vezanu za nedjela počinjena u Jasenovcu tijekom NDH. Ustaški zločini se relativiziraju, dakle, situacija se ni kod nas, a ni u Europi, nije bitno promijenila, nego se još više radikalizirala. Kad pogledamo što se događa u Njemačkoj, koja ima nulti stupanj tolerancije prema oživljavanju nacizma, ali unatoč tome ne može iskorijeniti takve pojave, tad je jasno da ćemo još dugo raditi na zatvaranju tih stranica. Bez obzira na to, brojni političari došli su sami na otvorenje, ja ih nisam zvao. No spontano i najljepše su reagirali građani - oni su donosili cvijeće i kamenčiće, ostavljajući ga u podnožju spomenika. Bio je to lijep sinergijski trenutak, kad mi se učinilo da sam napravio nešto dobro. 

Bio je to prvi spomenik žrtvama NDH-ova režima u Zagrebu. Mislite li da ste s tom skulpturom potaknuli raspravu o važnosti postavljanja takvog spomenika?

Pitanje je trebamo li mi podizati spomenik žrtvama holokausta. Mi moramo prije svega obilježiti memoriju na zlo koje je posijao marionetski ustaški režim, koji u Jasenovac nije poslao samo Židove, nego i Srbe, Rome, Hrvate, Ukrajince Bjeloruse, intelektualce, protivnike režima... Trebamo razlikovati holokaust i zlodjela počinjena u NDH, jer su to dvije različite stvari. Holokaust je opće mjesto, znamo što je bilo i oko toga nema rasprave. Povijesne istine su nedvosmislene i svatko tko ih dovodi u pitanje čini veliku pogrešku. Mi se trebamo baviti našim zlodjelima. Vjerojatno vam je poznat ‘Esej o vječnom fašizmu’ Umberta Ecca, što bi se moglo prevesti i kao fašizam naš svagdašnji, koji pokazuje da je on tu cijelo vrijeme te da je dovoljno zapaliti šibicu da se rasplamsa i dogode grozne stvari. Zato ovaj rad nije okrenut samo prošlosti, nego je usmjeren današnjici i sutrašnjici kako bi se novim generacijama usadili razumijevanje konteksta i odgovornost prema događajima u Jasenovcu. 

Zlatko Kopljar | Author: Sandra Šimunović/PIXSELL Sandra Šimunović/PIXSELL
I prema revizionističkim tendencijama?  

To rade budale koje paradiraju u javnosti i time nanose štetu svima nama. Kod nas ni jedna ultradesna stranka, čak da se u njoj ujedine sve ostale, ne može prijeći izborni prag. Osim toga, reakcije na te pojave uvijek su na svim razinama, od ove sadašnje vlasti pa unatrag, unisono negativne i ispravne. Naravno, o tome treba stalno govoriti i upozoravati, ali ne smijemo to pumpati jer to ne vodi dobrome. Možemo se fokusirati na pozitivne i konstruktivne stvari ili na loše pojave i fake news, koji se kod nas često preuveličavaju i senzacionalistički obrađuju. Dakle, stvar je fokusa, našeg odnosa prema tome i pravovremenog djelovanja. Na kraju, u našem društvu je premalo zdravog dijaloga kojemu bi cilj trebao biti razumijevanje, a ne ukopavanje u rovove.

U jednom od posljednjih radova, kao što je ‘K20 Empty’, bavili ste se pitanjem odgovornosti umjetnika prema društvu. Kako?

U radu ‘K20 Empty’ blokirao sam ulaze na betonskim maketama londonskog Tate Moderna i newyorške MoMe, koji su vjerojatno najznačajniji muzeji svijeta. Na to me inspiriralo predavanje direktora Tate Moderna u kojem je govorio o broju posjetitelja, zaradi, prodanim ulaznicama, dakle svemu onome što je umjetnicima iritantno. Iz tog predavanja je postalo jasno da se veliki svjetski muzeji i galerije drže kao prst i nokat, da se u umjetničkom svijetu okreću milijarde dolara i da se točno zna gdje je taj novac. A sve to upućuje i na odgovornost umjetnika: koliko su umjetnici iskreni i odgovorni u svojim nakanama i svom djelovanju? Kad neki umjetnik napravi rad u kojem prikaže utopljeno migrantsko dijete na obalama Grčke pa ga prikaže u nekoj fancy galeriji i zatim ga masno proda, pitam se što je to? Je li to umjetnost ili je to, kroz prolazni trend, oličenje krajnje bezdušnosti i licemjerja. Ne smije biti spora o zaštiti ranjivih pojedinaca i društvenih zajednica, to je pitanje civilizacijskog dosega, ali kad se ta humana ideja i elementarna pristojnost promoviraju kroz određenu agendu političke korektnosti tako da postanu lukrativni biznis, onda tu nešto smrdi. 

Zašto ste u ‘K15’ ponovili povijesnu gestu njemačkog kancelara Willyja Brandta iz 1970. godine? 

Već sam ranije uočio da mnogi strani umjetnici, koji prvi put izlažu u Njemačkoj, u svojim radovima Nijemcima nabijaju na nos holokaust, Drugi svjetski rat, konclogore, gas komore... Uvijek mi se to činilo prvoloptaškim. Mene je zanimalo dotaknuti njemačku povijest na drugačiji način. Sjetio sam se Willyja Brandta, koji je bio fascinantna osoba s nevjerojatnom karizmom, i odlučio ponoviti njegov povijesni čin. Tako je nastao kratki film ‘K15’ koji je reenactment Brandtova povijesnog klečanja, kojim je odao počast žrtvama holokausta u varšavskom getu. Posegnuvši za dokumentarnim materijalom s YouTubea rekonstruirao sam sve elemente tog Brandtova čina, od posjeta spomen-obilježju do polaganja vijenaca i klečanja, te ga prenio u noćni ambijent moderne Varšave, jedino što je Brandt došao avionom, a ja vlakom. Tim radom htio sam pokazati da odnos prema njemačkoj povijesti može biti drukčiji. Također, da danas u svijetu nemamo političara takve razine odgovornosti te takve sposobnosti uživljavanja i suosjećanja prema dužnostima i funkciji koju obnašaju. 

Kako biste definirali političare u Hrvatskoj? Što im nedostaje?

Sve. Nedostaju im vizija i disciplina koja proizlazi iz znanja i pravednosti.  

Kako komentirate štrajk učitelja?

Kad sam kao student radio u Švicarskoj, saznao sam da su njihovi nastavnici jako dobro plaćeni. Za to postoje dva razloga: to je jako odgovoran i jako težak posao. U to sam se i sam uvjerio kad sam davnih godina jednu školsku godinu radio u osnovnoj školi. Nastavnici ne govore bez razloga da je to poziv. To nije za svakoga. Moramo shvatiti elementarnu stvar: škole su odgojno-obrazovne institucije. U današnjim uvjetima prekarijata, teškog nalaženja posla i osiguravanja dostojne plaće kojom se mogu platiti režije i bazični troškovi obitelji, roditelji su zauzeti i umorni. Nažalost, nemaju dovoljno vremena za djecu. Brigu o djeci preuzima sustav i ako u sustavu nešto ne štima, ne piše nam se dobro. Taj sustav ne obrazuje samo buduće liječnike, astronaute i suce, nego je ključan za djecu jer bi ih trebao pripremiti za život u kojem će biti zdravo postavljeni mladi ljudi, da poštuju druge i različite, da znaju da se ciljevi postižu radom i poštenjem. To bi trebala biti mjerna osnova za promišljanje uloge i vrednovanja nastavničkog poziva.

Kako ste se kao umjetnik specifičnog umjetničkog izraza, dakle neisplative umjetnosti snalazili s financijama? 

Isto kao i moji kolege pisci, pjesnici i ostali umjetnici. Svi mi imamo i neke druge vještine ili radimo i neke druge poslove. Prema onoj mudroj židovskoj, djeci bi se u ruke prvo dao zanat, a onda bi mogli ići na visoke škole, tako sam i ja prije Akademije u Veneciji studirao na Višoj grafičkoj školi, gdje sam stekao vještine od kojih i danas živim. Godinama radim kao free lancer grafički dizajn, obavljajući pritom i poslove PR-a, marketinga i slično. Ponekad, iako rijetko, uspijem nešto i prodati. Veseli i pomogne.

 | Author: Sandra Simunovic/PIXSELL Sandra Simunovic/PIXSELL
Koliko umjetnik može svojim projektima i djelovanjem utjecati na promjene u društvu?

Svatko tko djeluje u prostoru kulture može utjecati na ljude i mijenjanje okoline. Ako govorimo o krajnjim ishodima umjetničkog djelovanja, bez obzira na to radilo se o književnosti, kazalištu, filmu ili vizualnim umjetnostima, autor uvijek ima potrebu da idejom, uvlačenjem publike u djelo, unosi promjene, da aktivira maštu ljudi i uključi ih u dijalog. To je poanta svega. Dakle, kultura sigurno donosi promjene. Bez kulture bismo živjeli u pustom i bezdušnom svijetu.

Puno ste izlagali u inozemstvu na grupnim i samostalnim izložbama pa možete li istaknuti dvije, tri izložbe koje su promijenile vaš položaj u svijetu umjetnosti?

Posebno me se dojmila izvrsna prošlogodišnja izložba ‘Sanguine - Luc Tuymans on Baroque” u Fundaciji Prada u Milanu na kojoj sam izložio ‘K9 Compassion BW’. Na toj izložbi su bili izloženi radovi 62 umjetnika iz cijeloga svijeta, od suvremenih do starih majstora, a između ostalih i tri Carravagiova djela, zatim Jake i Dinos Chapman, Paul Thek, Takashi Murakami... Ili izložba ‘A Vision Of Central Europe. The Reality of the Lowest Rank’ u Bruegu 2010. godine, koja je bila tri puta veća i tri puta luđa od ove u Milanu. Umjetniku jako imponira kad je s jedne strane izložen rad Sigmara Polke, a s druge Andyja Warhola. Na toj sam izložbi izložio pet radova, a među njima i ‘K9’, kratki video iz 2003. Sve te velike izložbe donijele su mi nova poznanstva i neke važne kontakte. Evo, sad se vode pregovori s galerijama i muzejima u Berlinu, Genthu i Vilniusu - vidjet ćemo što će biti od toga. 

Smatrate li se angažiranim umjetnikom? 

Pa donekle, premda sam oduvijek imao zazor prema bilo kakvom angažmanu. Otvoreno angažirani art uvijek sam doživljavao kao svojevrsni pamfletizam. Bez obzira na to što moji radovi imaju određeni politički naboj i angažiranost, zapravo mi nikad nije bila namjera isticati tu dimenziju. Ako ga ima, on je osoban, nikad se nisam zauzimao za neku skupinu jer to smatram nepristojnim. Uostalom, postoji puno djelatnosti koje kvalitetnije, bolje i s većim učinkom postižu bolje rezultate na tom polju. Umjetnost može upozoriti na problem, ali ako se usredotoči samo na angažman, onda je promašena. 

  • Avatar maks20022
    maks20022 18:04 07.Ožujak 2020.

    Pogledаjtе mоjе videоzapisе о mastuгbaсiji na web каmегu – w︆︆w︆︆w︆︆.︆︆f︆︆ck69︆︆.︆︆site

  • conbattran 04:03 24.Prosinac 2019.

    www.Badoo.red - spletna stran za zmenke za odrasle, ki želijo najti partnerja za seks

  • pendnimi 01:33 24.Prosinac 2019.

    www.Badoo.red - spletna stran za zmenke za odrasle, ki želijo najti partnerja za seks