Žene vas obožavaju, a muškarci vam se dive. Kako vam je uspjelo to izbalansirati?
Ne znam, stvarno nemam pojma. Ali već sam jednom platio cijenu. Moj prvi brak se raspao. To je stvarno bila jedna duga i, što bisno rekli, tužna priča, s tužnim krajem. Poznavali smo se gotovo od rođenja. Imali smo zajedničku fotografiju na kojoj ona ima tri, a ja pet godina. Rasli smo zajedno i na kraju bili u braku 18 godina. Ali ljubav ispari. Neobjašnjivo. Dobije neki novi oblik i ako niste svjesni tog trenutka kad ona počne mijenjati oblik, pitate se što to nije u redu? Javlja se jedna vrsta nezadovoljstva životom, življenjem, nezadovoljstva sa samim sobom, a samim time se takve emocije prenose i na vašeg partnera. I tu počinje ta đavolja igra podsvijesti želja, raznih mogućnosti... I na kraju, ta mladost koja ništa ne zna. Pitaš se što je uzrok, kako da ovo riješim? Nismo mogli riješiti ni uz najbolju volju. Nakon toga sam rekao - nikad više brak. Ako nešto ovako sjajno nisam mogao - ili nismo mogli spasiti, znači da više nema šanse da bilo kad uspije. I onda se dogodila ta predstava 'Zločin i kazna', kad sam upoznao Tamaru. Pojavila se. Zgodna mala. Uzeo sam to ispočetka kao neki sport. Nije mi bila na pameti ni ozbiljna veza, a kamoli brak. Danas kad gledam, Tamara je sa mnom proživjela jako težak period života. Jer ja sam sedam godina zapravo od nje bježao. Nije to bio bijeg od odgovornosti, nego sam smatrao da nisam spososban to izvesti pošteno i do kraja, kako treba. Danas smo u zvaničnom braku 20 godina.
Vratili ste se u Beograd kad vam je krenuo sin u školu. Jeste li požalili što ste se vratili iz Francuske? Pobijedio je Macron i Francuska je trenutačno jedna od svjetlijih točaka Europe kojom je zavladala desnica.
A sad nemam kud, bez obzira na to što bih volio. Ali nemojte se zavaravati. Tamo vam je desnica i dalje jaka. I uvijek je bila, pa još od vremena Charlesa De Gaullea. Sjećam se kao danas kad sam došao iz škole kući, a moja baka, Francuskinja, koja je stalno slušala Radio Monte Carlo, bila je silno bijesna kad je čula da je De Gaulle dao Alžiru samostalnost. Svađala se s mojim ocem i vikala: 'C'est la Fraance! C'est la Fraance!'. Tad nisam razumio što se događa, a danas mi je jasno. Baka je bila žestoka francuska desničarka. Uostalom, jeste li primijetili da tamo svaki predsjednik pobjeđuje tijesno s 51-52 posto. A potom brzo gubi popularnost. Evo i sad bankar Macron - osnovao novu partiju i ljudi mu povjerovali. Kažu: 'Aha, evo ga, najzad nešto novo!'. A zapravo ništa, samo je promijenio dres. Stvarno mislim da se demokracija iscrpila, da ljudi više ne prepoznaju ima li u nečijem programu ostvarivog vizionarstva, kvalitetnog materijala i hoće li se zbilja dogoditi promjene. U ovim uslovima sve se svodi na to da ljudi dobivaju izbore iz nekih čudnih razloga koji nisu državnički talenti. Uostalom, to su političari, to nisu humanisti. Zaboravljamo da oni jednostavno rade za lovu.
Surađujete s Kusturicom, snimili ste s njim četiri filma. U Hrvatskoj više definitivno nije omiljen zbog svojih ortodoksnih političkih stavova. Mirjana Karanović jednom je rekla da bi morala najprije s njim porazgovarati prije nego što bi snimala novi film.
Iznimno cijenim Mirjanu Karanović i poštujem njezino mišljenje. Ja ću vam reći što bih ja učinio. Snimao sam i snimat ću s Kusturicom zato što smatram da je on u procesu te mislim da taj proces još traje i siguran sam da još nije snimio 'ONAJ FILM'. To nije ni 'Dolly Bell', to nije ni 'Otac na službenom putu', to nije ni 'Underground', ni 'Crna mačka beli mačor'. Zato što on ima inteligenciju, ima predispoziciju, obrazovanje, ima dar, a sve ovo o čemu pričamo je nešto sasvim drugo.
Ostajete li pri tome da ne snimate filmove koji tematiziraju rat '90-ih?
Da, i ima više razloga. Prvi je da ne mogu biti kreativan ili zarađivati novac na krvi jedne bivše zemlje i svih naroda čiji se osjećam dio - od Slovenije, preko Hrvatske pa do Makedonije. Drugo - o tome se i dalje rade vrlo ostrašćeni filmovi u kojima se unaprijed zna pozitivac i negativac, kao uostalom i u partizanskim filmovima. Zbog takvih stereotipa odbijao sam i holivudske produkcije. Nisam želio igrati nekakvog balkanoida, lošeg tipa, jer kao da samo takvi kao dolaze s ovih prostora.
Vaša kolegica Dušica Žegarac jednom je rekla da je glumčina bio Pavle Vujisić, a da ste to još samo Bogdan Diklić i vi. Je li vam to kompliment?
Normalno. Inače, S Bogdanom sam prvi put snimao 'Grlom u jagode'. Bio je najmlađi, na drugoj godini Akademije, i svi smo ga gadno maltretirali. Postao je ozbiljan, veliki glumac kojega cijenim.
Jeste li koji put tremu gasili alkoholom ili nekim stimulansom, kao što to glumci obično rade?
Za mene kemijski ili biljni stimulansi ne postoje. Vjerujte mi. Samo jednom mi se to dogodilo na početku karijere. Bila mi je to prva kazališna predstava, režirao ju je tadašnji direktor Jugoslovenskog dramskog pozorišta Mirloslav Belović. Igrao sam s pokojnim kolegom Branimirom Zamolom, najtalentiranijim glumcem na klasi. Popili smo prije predstave 4-5 vinjaka. Bio sam mrtav pijan To je najgore iskustvo s pozornice. Toliko sam se prepao, uhvatio me takav strah, da ću zaboraviti tekst, da ću napraviti neku glupost, da od tada više nikad nisam uzimao baš ništa. Ako sutra imam predstavu, danas već ne pijem.
