Ima taj jedan trenutak u "Ljetopisu Ptice Navijalice", kad nevoljni Murakamijev junak ostane i bez mačka i bez žene. Nulti je to moment možda u čitavom opusu sedamdeset i šestogodišnjeg japanskog pisca (Kyoto, 1949.). Na 201. smo stranici romana. Prvo je odlutao kućni mačak, a onda se s posla nije vratila ni supruga. Eto. Toru Okada, po izgledu i navikama posve sličan Harukiju Murakamiju, kaže: "Neke mi stvari nisu sasvim jasne... ni u što više nisam siguran. Pokušavam doći do rješenja vlastitim snagama. Bojim se da me žena ostavila". Osoba s kojom na telefon razgovara o nestanku supruge odgovara mu da će ubrzo dobiti određeni telefonski poziv, s informacijama o supruzi nazvat će ga netko čije ime počinje slovom O. Okada u adresaru pronalazi tri osobe čije ime počinje slovom O, plus obližnji diskont pića Omura. Ubrzo će se javiti diskont pića... Ne, napušteni suprug u ništa više ne može biti siguran.
Ljetopis Ptice NavijaliceHaruki Murakami, Vuković i Runjić. Prijevod: Vojo Šindolić
U nastavku Toru Okada odlazi do napuštene kuće u slijepom prolazu iza stana u kojem je donedavno živio sa suprugom i mačkom te do presušenog bunara u stražnjem vrtu napuštene kuće. Najdužim ljestvama od užeta koje je našao u prodavaonici spušta se u duboki bunar, i tu na njegovu suhom dnu, samo s malim polumjesecom svjetla visoko iznad njegove glave, razmišlja o braku i supruzi Kumiko. "Kad trebaš ići dolje, pronađi najdublji bunar i siđi na samo dno", rekao mu je jedan mudrac. Nekoliko dana kasnije i devedesetak stranica dalje Toru Okada još je na dnu presušenog bunara. "Ljetopis Ptice Navijalice" kao da je stao u tračnicama, čitav roman kao da je na sporednom kolosijeku. Ali nešto se događa i na dnu bunara. Murakamijev nevoljni junak očito je na tragu nečega. Možda ne supruge Kumiko, možda niti mačka, ali nečega.
Nema mnogo romana u kojima junak rješava tajne sjedeći na dnu bunara. Da, trenutak kad Toru Okada ostane bez svojih ukućana sjecište je cjelokupne Murakamijeve bibliografije. Od "Norveške šume" (1987.) i "Pleši pleši pleši" (1988.) put je vodio do "Ljetopisa Ptice Navijalice" (1994.) i zatim dalje, od "Ljetopisa Ptice Navijalice" do "Kafke na žalu" (2002.), "1Q84" (2010.) i "Ubojstva Komendatora" (2017.). Strukturalno tako se sve gradi i raste. "Ljetopis Ptice Navijalice", u prijevodu s japanskog Voje Šindolića i svom već drugom hrvatskom izdanju, možda nije najbolji Murakamijev roman, ali je središnji Murakamijev roman: onaj u koji se sve slijeva, iz kojega se sve izlijeva.
Ako Murakamijevu bibliografiju zamislimo kao središte široke paukove mreže, sad smo u tom središtu. I sve se povezuje, niti mreže se granaju, tvoreći pravilne, geometrijske strukture koje proizlazeći jedna iz druge grade jedna drugu.
I u "Ljetopisu" se sve povezuje. Ptica navijalica iz krošnje pred zgradom s odlaskom Kumiko. Nestanak supruge s napuštenom kućom i dubokim bunarom. Duboki bunar s japanskom okupacijom Mandžurije i kratkim ratom koji se 1939. vodio za Nomonhan. Marionetska država Mandžukuo s japanskim imperijalizmom i proklamiranim antikolonijalizmom. Bejzbolska palica s kojom Toru Okada silazi u bunar, s japanskim oficirom iz Mandžukuoa. Plavi biljeg na obrazu koji će se Okadi pojaviti u bunaru, s plavim biljegom veterinara iz zoološkog vrta u Hsin-chingu, upravnom središtu marionetske države... Ima toga još: od bejzbolskih dresova, meduza, sobe pod brojem 208, bunarske vode, pa do likova s neobičnim imenima, poput sestara s imenima sredozemnih otoka, majke i sina s engleskim imenima začina, maloljetnice s engleskim imenom proljetnog mjeseca...
Toru Okada primjećuje da maloljetna May Kasahara ima "maleni bikini boje čokolade", kupaći kostim u kojemu se uopće ne može kupati. Prizor je to ravno iz "Lolite". May uvjerava Okadu da se ispod bikinija nema što vidjeti, samo male i nerazvijene dojke, pa ga koketno upita: "Hoćete li me isprskati vodom? Tako je vruuuućeeee! Čini mi se da ću pošandrcati ako se ne rashladim". May Kasahara ima šesnaest, ali ne izgleda kao da ima dvadeset, nego "trinaest ili četrnaest" (!). Toru Okada je prska s vodom iz plastičnog crijeva, a mi se pitamo je li to ostavljeni muž našao zamjenu za odbjeglu suprugu? Je li seksualna maštarija koketne maloljetnice točka nakon koje supruga više ne postoji?
"Ljetopis Ptice Navijalice" roman je o braku. Roman o japanskoj imperijalnoj politici u Aziji tijekom Drugog kinesko-japanskog rata i Drugog svjetskog rata. Roman o zločinima nad kineskim stanovništvom, uključujući pokolj u Nankingu, i roman o političkoj oligarhiji, koja predratni Japan povezuje sa suvremenim Japanom. Sve je to "Ljetopis": povijesni roman, roman misterija i roman fantastike..., ali prvenstveno roman o braku. Unutar tog romana nekoliko će žena nakon odlaska supruge imati ulogu u životu nevoljnog junaka. Sve počinje s pozivom na telefonski seks. Nastavlja se sa sunčanjem i ispijanjem soka s maloljetnicom, pa upoznavanjem sa sestrama Malta i Kreta, a završava s oniričkim seksom i fizičkim seksom. Ciglih nekoliko dana nakon odlaska Kumiko, gospodin Okada je okružen i "zamjenskim suprugama" i erotskim senzacijama. Hm, teško je u tome ne vidjeti standardizirane, višestruke muške seksualne fantazije.
Ulogu "zamjenske supruge" dobit će i maloljetnica. May Kasahara će napisati Okadi: "U posljednje vrijeme povremeno imam osjećaj da sam postala vaša žena Kumiko. Da sam gđa Ptica Navijalica i da sam zbog nekog razloga odbjegla od vas i krijem se ovdje među brdima... Ali zbog kojekakvih okolnosti moram privremeno koristiti ime 'May Kasahara' i praviti se da nisam Kumiko...". Na 601. smo stranici: skladno i numerički precizno dvjesto i prva stranica povezuje se sa šesto i prvom. Nestanku mačka i supruge pridružuje se pismo zbunjene i zatelebane tinejdžerice. Misterij nestale supruge spaja se s misterijem puberteta. I ne, nismo u "Loliti". To ne možemo prišiti Murakamiju.
"Ljetopis Ptice Navijalice" najava je Stiega Larssona i "Muškaraca koji mrze žene" (2005.). Iza nestanka Kumiko krije se moćna mizoginijska oligarhija, a klupko motiva romana tvori "krug u čijem se središtu nalazi predratna Mandžurija". Nova generacija japanskih političara dolazi kao izravni nasljednik političke moći prethodnih generacija i predratnih političkih struktura. Murakami otvara temu japanskog imperijalizma i militarizma te japanskih ratnih zločina, povezujući ih s ekonomskim i političkim strukturama suvremenog, demokratskog Japana. Političar u usponu, miljenik medija i takozvani "junak novoga doba", Japanu nudi novu doktrinu. U principu, teritorijalno širenje imperija zamjenjuje se širenjem tržišta, uz stvaranje nacionalnog i stranačkog konsenzusa: jer će "politika bez čvrste ideologije od ove zemlje napraviti nešto slično golemoj meduzi koja se giba i živi zahvaljujući slučajnim morskim strujama i plimi i oseki".
Imperijalna ekspanzionistička politika, koja se obnavlja kroz nove političke strukture, povezana je i s nestankom Kumiko. Zapravo, polovina ženskih likova u "Ljetopisu Ptice Navijalice" žrtve su seksualnog nasilja čije je ishodište u obiteljskoj i društvenoj mizoginiji. Osvajači Kine i Koreje su i zlostavljači Japanki. Murakamija možemo povezati s erotizmom tipa japanske anime ili s određenim žanrovskim obrascima konvencionalnog populističkog trilera i gangsterskog filma. Ali tu priča staje. Trebala bi stati. Jedno su Murakamijeve seksualne fantazije i žanrovski erotizam, drugo su imperijalne i patrijarhalne strukture s kojima se "Ljetopis Ptice Navijalice" obračunava. Prvo je sredstvo drugog. Čitajući proglas političara u usponu, Toru Okada u sebi kaže: "Dopusti da ti kažem samo jedno: uvrijedivši meduze netočnom metaforom počinio si grešku...". Da, počinjen je zločin, ali počinjena je i ozbiljna pogreška. Spuštajući se u bunar Murakami će doći do dna te japanske priče.
