Kultura
475 prikaza

Neobjavljena kratka priča Miljenka Jergovića - 'Ludo srce'

Sandra Šimunović/PIXSELL
Express i Best Book vam donose kratku priču jednog od najpoznatijih bosanskohercegovačkih i hrvatskih književnika, novinara i publicista iz njegove još neobjavljene knjige u nastajanju 'Trojica za Kartal'

    Pero Magacioner do rata je za male novce ljudima krečio stanove. U tom poslu, kao ni u bilo kojem drugom, nije bio vješt. Aljkav i neuredan, loše je miješao boje, još gore je maljao zidove, i teže je bilo za Perom počistiti i srediti nered od njegova krečenja, nego i ne krečiti. Ali ljudi su ga zvali, jer je bio upola jeftiniji od najjeftinijeg sarajevskog molera. Pogotovu su ga zvale starije, usa-mljene žene, penzionerke, kojima je bilo drago slušati ga kako priča dok radi.
    A nije on bio ni neki veliki pričač. I u tome je, kao i u svemu drugom, bio aljkav, neuredan i nepouzdan. Duša mu slagati, izmisliti, nadograditi, tako da nikad ne možeš znati što je tu istina, i ima li u njegovoj priči ikakve istine.
    Kao i svi drugi ljudi u ono vrijeme, i on je uglavnom pričao o sebi. Takvo je bilo to Sarajevo. Kad nekog prvi put vidiš, ili kad se s nekim upoznaješ, govoriš tko si i što si. Tako da onaj drugi zna. Ali i njemu ostaviš vremena da kaže svoje. I tako ljudi razgovaraju, ne prestaje žamor u našoj kotlini. Da je nekim dječjim aviončićem nadletjeti Sarajevo i u preletu snimati glasove ljudi, čulo bi se samo kako žamore pripovijedajući bez kraja i konca o sebi i o svojima. Jedni lažu, drugi ne znaju lagati, pa govore istinu, a treći malo jedno, malo drugo.
    Peru Magacionera računajmo među one koji su lagali, tako da ni ono što ćemo sad o njemu reći ne mora biti istina. Pričalo se, a bit će da je i on tako pričao, da ga je po rođenju mati ostavila na pragu marijindvorske crkve, golog u kutiji za cipele, s papirićem na kojem je nečijom nevještom rukom pisalo - Pero. Poslije se saznalo tko je bila ta žena i iz čije je kuće Pero: sa Stupa, unuk pro-palog bifedžije, porijeklom Talijana. Ali on se, nesretnik, potucao od jedne do druge udomiteljske obitelji, i nigdje se ne bi zadržao duže od godine dana. Ako bi i toliko. U šesnaest prvih godina i-mao je barem trideset različitih pomajki i poočima. I onda, možda, nije ni čudo što je poslije toliko lagao. A možda nije ni lagao, nego su sve to bili dijelovi nedovršenih života, koji nisu započinjali rođenjem ni završavali smrću, nego bi Peru uzimali i vraćali, kao što se uzimaju i vraćaju knjige u biblioteci, a on je, bijednik, odsvakle ponešto pokupio.
    Pero je imao jednu maštariju: što bi bilo i kakav bi njegov život bio da njegovi pradjed i pra-baba, roditelji onog propalog bifedžije, vlasnici gostionice Dopolavoro na Stupu, nisu odnekud s juga Italije doselili se u Sarajevo. Pero bi rastao u Napulju, na vječnome suncu, ne bi se nikad mrz-nuo, niti bi kad bio mokrih nogu, i možda ga ni njegova nesretna mati ne bi ostavila ispred mari-jindvorske crkve, u kutiji za cipele. Naravno da ne bi! Nema u Napulju ni Marijin Dvora, ni mari-jindvorske crkve, ni don Luke u crkvi!
    Uzalud mu ljudi govorili da mu je loša računica, i da se on, Pero, ne bi ni rodio da su ti nje-govi pradjed i prababa ostali u Italiji, jer onda njegov talijanski djed ne bi sreo njegovu bosansku babu, pa se ne bi rodio ni Perin bosanski ćaća, a da je o bosanskom djedu i drugoj bosanskoj babi i ne govori. Ali nije njega bilo briga za tu matematiku, onu o kojoj se žamorilo u gradu u dolini, u Perinoj maštariji postojali su samo Napulj i vječno sunce. I cijela životna priča, a ne razlomljena u trideset dijelova i na trideset poočima i pomajki.
    - Ja sam ti, Miraleme moj, ko vaza koja se razbila! - govorio mi je kad sam ga ono jednom, iz sažaljenja, uzeo da mi okreči stan, pa sam onda morao uzeti slobodno na poslu i cijelu sedmicu za njim rediti.
    Ne znam šta je time htio reći, ali računam da je nešto oko tog djetinjeg života po raznim kućama. Upoznao je, nesretnik Pero, Sarajevo bolje nego itko od nas.
    Ali još nešto o tom njegovom pradjedu ne smijem zaboraviti. Možda je i to Perina laž i izmi-šljotina, ali je meni draga i lijepa, pa je treba zapamtiti i ovdje zabilježiti. I zar je važno ako nije is-tina. Pa ni pisci, recimo Tolstoj i naš Andrić, ne pišu po istini, a ima li boljeg i ljepšeg od tog njiho-vog? I šta bolje govori o našem svijetu, ono što, evo, ti i ja po istini govorimo, ili ono što Andrić iz-misli? E, sine moj, stvarnije je sve što bi taj gospodin izmislio od svega što sam ja u životu odživio. Ali nećemo sad o mom, nego o Perinom životu.
    Elem, taj Perin pradjed, kafedžija, restorandžija i dobar kuhar - to se na Stupu zna i mimo Perinih maštarija, u Bosni se prvi put zatekao u ratnom zarobljeništvu 1917. Što se dogodilo i kako ga je do Sarajeva dotjeralo, to sam Bog zna. Vidiš i sam kako je u ratu! E pa tako je, samo još veće, luđe i krvavije bilo i onda. I tu je on, bit će u nekakvoj aščinici, ili kod nekog u kući, vidio so-gandolmu. Lukići, lukčići, lučice ne veće od ljudskog oka, a u svakom mljeveno meso i riža, i sve to skuhano u nekakvom saftu, ama prste rođene da oglođeš od miline! Kada se 1919. vratio kući, samo je o tim lučicama ne većim od ljudskog oka, punjenim mesom i rižom, pa u saftu, pričao ženi, koja je u Italiji vodila kafanu dok je on ratovao. I bit će da je i nju omađijao pričom.
    Tako su se njih dvoje pokupili, zatvorili svoju talijansku kafanu, i došli u Bosnu, da žena okusi sogandolmu. Tako došli, i nikad se više nisu vratili kući. Pa se tako iz sogandolme na kraju rodio i Pero Magacioner.
    Kada se zaratilo, nikome više nije trebao moler. Tko bi krečio dok naokolo padaju bombe! Ali je od nekih doba zatrebao netko tko će popravljati krovove i slagati crepove koje rasturi mina iz minobacača, ili ih porazbija mitraljeski rafal. Majstori nisu bili voljni da se time bave. Ni planinarima, ako je planinara i bilo, ako svi ne bi bili na linijama, u rovovima, nije bilo drago penjati se gore. Ne znam jesi li se ikad u Sarajevu penjao po krovovima. Ja jesam, pa znam. Gdje god se ovdje pop-neš na krov, viđen si s barem dva brda i dvije strane svijeta. Na oku te imaju barem dvojica snajpe-rista. A barem jednom od te dvojice bilo bi zabavno da te pogodi u glavu, u guzicu, u ruku, sveje-dno u šta, pa da te gleda kako se niz krov kotrljaš u provaliju. Iz ta daljine, ja mislim, to i ne izgleda kao da si ubio čovjeka, nego kao da se igraš s plastičnim figuricama kauboja i indijanaca, ili kao da odozgor nadgledaš neki minijaturni svijet, u kojem kobajagi žive neki minijaturni ljudi.
    E, tako se Pero Magacioner počeo verati po krovovima i sređivati razređene crepove. Kažu da je u tom poslu bio bolji nego u drugim svojim poslovima. Gore bi razgovarao sam sa sobom, ili bi se dovikivao s onim koji bi stajao pod kućom i nadzirao ga tamo u visinama. Postao je legendaran u popravljanju krovova. Svi ga zvali, a on se penja i po zimi i po suncu, i po suhu i po kiši. Nije ga bilo strah. A kad čovjeka nije strah, onda ni snajperisti ne pucaju. (Ovo ne uzimaj zaozbiljno i ne provjeravaj. Ovo ja samo tako govorim, zbog priče i zbog zabave. Čuj da snajperisti ne pucaju ako čovjeka nije strah! To stvarno može samo u ovakvoj priči, od duga čekanja i od besposlice.)
    I onda na samom kraju rata, bio kraj augusta 1995, pogibe Pero! Negdje gore iznad Sepetarevca, skotrljao se niz krov i odletio u bezdan, na kaldrmu. Našli ga slomljene kičme, izlomljenog, gluho bilo, kao da ga je Picasso nacrtao. Glava mu došla među noge, a ruke mu grle leđa. Takav je, kažu, bio. Mrtav, jašta nego mrtav, ne možeš ostati živ ako s tih visina trehneš o kaldrmu. Dugo su tražili mjesto gdje ga je metak pogodio, prvo jedan, pa drugi patolog, a onda je dolazio i čovjek iz policije, neki Jozo, isto sa Stupa, ali ni on nije mogao naći gdje je Peru pogodilo. Pa se tako za-ključilo da ga nije ni pogodilo, nego da je pao sam od sebe. Ali nećeš to govoriti. Nekako nije red i nije pošteno. Bolje je reći da je Peru skinuo snajper kada je popravljao krov izrešetan mitraljeskim rafalom. I da je poginuo u ratu, a ne pao s krova. Pao kao kruška.
    Drugima je to svejedno, ali meni nije. Ni tebi, vidim, nije. Pa je li tako? Ne može ti čovjek tri godine vraćati crepove koje četnici razbacaju i razrede, i da mu na kraju kažeš da je pao s krova. Pao kao kruška.
    Snajper je Peru strefio ravno u njegovo ludo srce. Bog da mu dušu prosti, kako bi vi to rekli.

Komentiraj, znaš da želiš!

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.