Kultura
246 prikaza

Nesretna sudbina najvećeg baroknoga kazališta u Europi

1/2
Palickap/CC-BY-SA-4.0
Mnoga su kazališta zanemarena, propala, gotovo nestala kroz stoljeća, no mnoga se kazališta, kao što je primjer u Zagrebu, nisu ni izgradila

Na prvom katu palače Pilotta, monumentalna drvena vrata nadvišena vojvodskom krunom vode u kazalište, spektakularno mjesto koje i danas podsjeća na ekstravagantni stil života obitelji Farnese. U Parmi sam bila više puta, većinom s ansamblom Zagrebačkoga kazališta mladih, koji je kao koprodukcijski partner Teatra Emilia Romagna i Teatra Duo nastupao na pozornicama te fascinantne talijanske regije. No niti jedanput do sada nisam ušla u najatraktivniji primjer kazališne arhitekture 17. stoljeća, teatar koji tako lako osvaja neobičnim izgledom i unikatnom arhitekturom.

I sama povijest kazališta iznimno je zanimljiva. Izgrađeno u kratkom roku korištenjem drva i obojene žbuke, kazalište je nastalo po narudžbi Ranuccija I., koji je u velikom stilu želio proslaviti posjet Parmi velikog vojvode od Toskane Cosima II. de Medicija. Za Ranuccija, koji je uspio ojačati veze s obitelji Medici dinastičkim brakom, bio je to i izuzetno važan politički događaj jer je vjerovao kako pokazuje Cosimu, a time cijeloj talijanskoj aristokraciji, sjaj i veličinu kuće Farnese. Zato je 1617., u velikoj žurbi, u Parmu pozvan ferarski arhitekt Giovan Battista Aleotti, čije je enciklopedijsko znanje pokrivalo interese od matematike do arhitekture, od scenografskih tehnika do filozofije, kako bi okupio najbolje umjetnike svojeg vremena radi gradnje kazališta. No kad se planirano Cosimovo putovanje nije dogodilo zbog njegove bolesti i potom prerane smrti, svečano otvaranje kazališta, koje je bilo završeno 1619., odgođeno je. Otvaranje je bilo 1628. u povodu vjenčanja Margherite de Medici i vojvode Odoarda Farnesea, i to alegorijsko-mitološkim spektaklom "Merkur i Mars" na libreto Claudija Achillinija i partituru Claudija Monteverdija. Spektakl je kulminirao turnirom koji je uključivao potapanje platoa velikim količinama vode ispumpane iz spremnika smještenih ispod pozornice. No zbog složenosti postavljanja i funkcioniranja dijelova opreme kazalište je korišteno samo osam puta između 1652. i 1732., i to u posebnim, svečanim prilikama. Obitelj Farnese izumrla je 1731. godine te su naslovi i teritoriji prešli na obitelj Burbonaca, čija je prosvjetiteljska orijentacija dovela do zanemarivanja grandioznog baroknog stroja Farneseova "velikoga kazališta". Bilježi se kako je skupljalo prašinu, dok su se gips i ukrasi raspadali u komade. Kazalište je napušteno kad je Maria Luigia zadužila Nicolu Bettolija da izgradi novo Kneževsko kazalište, svečano otvoreno 1829. godine.

 | Author: Palickap/CC-BY-SA-4.0 Palickap/CC-BY-SA-4.0

Povjesničari bilježe da Farnese ipak nije "ostalo prazno i nijemo kazalište jer su u Parmu stoljećima hodočastili prinčevi, književnici i umjetnici, od Montesquieua do De Brossesa i Dickensa, da bi mu se divili. Njihovi dnevnici svjedoče o degradaciji nekada grandioznog prostora: slomljeno i trulo drvo, poderane oslikane zavjese i draperije, blijede boje, prljavština i nered. U bombardiranju 1944. kazalište Farnese gotovo je uništeno. Radovi na obnovi počeli su 1953. i završili 1965. godine, a teatar je sačuvan zahvaljujući stručnosti lokalnih stolara, koji su uspjeli ponovno uporabiti velik dio izvornog drva, i restauratora koji su mu vratili grandioznost arhitektonske strukture. Danas se pokatkad koristi za svečane koncerte i predstave što izazivaju interes gradskih vlasti.

Nesretna sudbina najvećeg baroknoga kazališta u Europi i jednog od najljepših europskih, pa i svjetskih kazališta, možda je doista neobična, no nije rijetkost u kontekstu kazališne umjetnosti. Mnoga su kazališta zanemarena, propala, gotovo nestala kroz stoljeća, no mnoga se kazališta, kao što je primjer u Zagrebu, nisu ni izgradila. Ako ne računamo dječje kazalište Trešnja, posljednje je kazalište u Zagrebu otvoreno 1894., i to samo 16 mjeseci od početka radova, također zahvaljujući posjetu cara Franje Josipa I. Zagrebu, uz veliki entuzijazam bana Khuena Héderváryja, predstojnika za bogoštovlje i nastavu Izidora Kršnjavog i tadašnjeg intendanta HNK Stjepana Miletića. Od tada za kazališta su se adaptirale različite zgrade, do tada različitih namjena, ali niti jedna nije izgrađena kako bi bila kazalište. Nije bilo prevelikog entuzijazma, nije bilo u interesu zadiviti suvremene careve ili vojvode teatarskim građevinama, političari se nisu previše bavili niti boravili u kazalištima. Preostaje nam nadati se boljim vremenima…

Komentiraj, znaš da želiš!

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.