Nije novost da je kulturni sektor već dugo u krizi, ali kako izaći iz nje?

Pisati o tome kako je Europa suočena s iznimno dubokom krizom u luku od one moralne do ekonomske ne predstavlja nikakvu novost zbog koje bi se itko trebao nenadano zamisliti ili iznenada prestrašiti. Novost nije ni da je kulturni sektor već dugo u krizi i da se ne naziru smjerovi izlaska iz nje. I nije samo COVID-19 razlog te produljene i otežavajuće krize, čiji smo ne samo svjedoci, nego i sudionici, kao što se njezin uzrok ne može tražiti isključivo u ratu u Ukrajini niti u nedostatku plina i nafte, inflaciji koja nas iz dana u dan sve više pogađa. Pravi uzroci krize u europskoj, a ponajprije našoj kulturi negdje su drugdje i negdje dublje, možda ih je danas već kasno i stoga naizgled nepotrebno istraživati. S druge pak strane, posljedice krize su očite, o njih se svakodnevno spotičemo. One određuju, čak ako to i ne želimo priznati, našu egzistenciju čineći je manje snošljivom, a svijet oko nas ne odveć vjerodostojnim. Svjedoci smo kako je kriza polako, gotovo sporim tempom zahvaćala sve perspektive naših života, one javne i one skrivene i naposljetku od marginalne, preuzela prilično trijumfalno središnju poziciju. Ako smo skloniju pozitivnim reinterpretacijama, možemo se tek tješiti kako smo uz pomoć krize sve više uočavali važnost kulture, i to ponajviše zbrajajući mnogobrojne gubitke u tom sektoru.