Pisati o tome kako je Europa suočena s iznimno dubokom krizom u luku od one moralne do ekonomske ne predstavlja nikakvu novost zbog koje bi se itko trebao nenadano zamisliti ili iznenada prestrašiti. Novost nije ni da je kulturni sektor već dugo u krizi i da se ne naziru smjerovi izlaska iz nje. I nije samo COVID-19 razlog te produljene i otežavajuće krize, čiji smo ne samo svjedoci, nego i sudionici, kao što se njezin uzrok ne može tražiti isključivo u ratu u Ukrajini niti u nedostatku plina i nafte, inflaciji koja nas iz dana u dan sve više pogađa. Pravi uzroci krize u europskoj, a ponajprije našoj kulturi negdje su drugdje i negdje dublje, možda ih je danas već kasno i stoga naizgled nepotrebno istraživati. S druge pak strane, posljedice krize su očite, o njih se svakodnevno spotičemo. One određuju, čak ako to i ne želimo priznati, našu egzistenciju čineći je manje snošljivom, a svijet oko nas ne odveć vjerodostojnim. Svjedoci smo kako je kriza polako, gotovo sporim tempom zahvaćala sve perspektive naših života, one javne i one skrivene i naposljetku od marginalne, preuzela prilično trijumfalno središnju poziciju. Ako smo skloniju pozitivnim reinterpretacijama, možemo se tek tješiti kako smo uz pomoć krize sve više uočavali važnost kulture, i to ponajviše zbrajajući mnogobrojne gubitke u tom sektoru.
”Novi svjetski izazovi prizivaju bolje razumijevanje među stanovnicima kako bi se stvorili uvjeti zajedničke budućnosti. Uloga kulture, odnosno umjetnosti je zamisliti budućnost izvan ekonomskih i tehnoloških perspektiva, dati joj humanistički izgled, smisao i duh te pokrenuti sile promjene. Umjetnički doprinos neophodan je u vrijeme kad neodrživa ljudska aktivnost prijeti temeljima života na Zemlji. S pojavom pandemija, COVID-19, koji je do danas ubio milijune ljudi u svijetu i zarazio stotine milijuna, milijarde pojedinaca podijelile su zajedničko bolno iskustvo kao uvod u nesreće koje još dolaze. Znamo podrijetlo globalnih izazova koji proizlaze iz lošeg uvažavanja naše međuovisnosti, nedostatka kolektivne empatije i solidarnosti za zajedničko djelovanje, kao i individualnog ponašanja u našoj percepciji prirode kao jednokratnog materijalnog dobra. U isto vrijeme ratovi i sukobi dijele zemlje i nacije u antagonističke blokove koji dodatno ugrožavaju sposobnost zajedničkog djelovanja protiv egzistencijalnih prijetnji. Kultura je danas od izuzetne važnosti i nužna je jer oblikuje vrijednosti. Odgovor na globalne izazove zahtijeva novu viziju dok još gledamo unatrag i koristimo jučerašnje termine, predrasude, mitove, vrijednosti i narative. Opstanak čovječanstva uvelike ovisi o ljudskoj sposobnosti da shvati uzroke ove krize te uspostavi suradnju među kulturama kako bi se pronašlo rješenje i prihvatila zajednička odgovornost”, zapisano je u Preporuci Vijeća Europe iz 2022. godine.
Ono na što upozorava ova recentna Preporuka je da se bez obzira na to što se novi svjetski poredak naslućuje ili već pojavljuje, mi se koristimo jučerašnjim terminima, predrasudama, mitovima i narativima, te naglašava kako bi upravo umjetnici i oni koji su povezani s kulturom trebali imati veći utjecaj na kreiranje slike budućeg društva. “Pokrećući umjetnost, kulturni djelatnici pomažu nam da steknemo jasnije razumijevanje nedostataka svijeta, nadolazećih tragedija ili moguće budućnosti. Imaju tu sposobnost pozivanja na vrijednosti i ideale kako bi pokrenuli kolektivnu ambiciju protiv barbarskih, pohlepnih ili tehnokratskih vizija”, istaknuto je u Preporuci. No je li u praksi to doista tako. I jesu li umjetnici doista u poziciji ili se sami žele postaviti u poziciju da pokrenu one trendove koji bi izmijenili i samo društvo čineći ga ako ne boljim, onda barem odgovornijim za budućnost na koju se danas svi tako velikodušno pozivaju?
Banksyjev mural na razrušenoj zgradi bombardiranog ukrajinskog sela Horenka
Postoje različite krize koje danas prijete sektoru kulture. Jedna je kriza koja proizlazi iz sustava i urušava institucije, druga je kriza ona s kojom se već neko vrijeme suočava suvremena umjetnost. I jedna i druga su podjednako opasne, globalne su, zahvaćaju manje ili više Zapad i Istok Europe, pa i cijeli svijet, te upućuju na dugoročne posljedice u budućnosti. Christopher Balme i Tony Fisher u knjizi koju je 2022. godine izdao Routlege pod nazivom “Kazališne institucije u krizi” u prvom poglavlju ishodište posljednje institucionalne teatarske krize iznalaze u “kulturnom ratu” koji se vodio oko berlinske Volksbüne, kad je 2017. to kultno njemačko kazalište morao napustiti Frank Castorf te je zamijenjen Chrisom Derconom, bivšim ravnateljem londonske Tate Modern. Dercon se na tome mjestu zadržao samo šest mjeseci te je ispraćen negodovanjem umjetnika, publike, čak i politike koja ga je na tu poziciju dovela. Dercona je pak naslijedio Rene Pollesch, ali ni on nije uspio vratiti stari sjaj teatru koji je desetljećima bio zaštitnim znakom kulture tog dijela Europe niti je uspio pripisati mu neke nove suvremene izglede. Najnovija vijest iz Beča o smjeni Martina Kušeja s pozicije intendanta Burgtheatra kao da se nastavlja na njemačku priču.
Njemački je teatar tako institucionalnu krizu započeo zamjenom čelnih ljudi u institucijama, britanske i francuske kulturne institucije suočile su se s drastičnim financijskim poteškoćama. One su uslijedile nakon pandemijske krize izazvane COVID-19 ili su samo bile izlikom da državni proračuni potpuno izbrišu iz svojih popisa teatre kao što su Gate, Barbican Centre, Donmar Warehouse i Hampstead, a Englesku nacionalnu operu sa 60% manjom financijskom podrškom premjeste u Manchester. Francuska kazališta, ali i ostale kulturne institucije suočavaju se danas sa sličnim problemima uskraćivanja sufinanciranja programa što se nužno odražava na opstojnost institucija koje time gube programsku stabilnost, ali i svoju respektabilnu poziciju u lokalnom, potom i u europskom kontekstu. Svi su ti teatri, od Velike Britanije do Skandinavije na sjeveru i Španjolske na europskom jugu, izgubili i veliki dio publike, one koja se nakon pandemije nikad zapravo nije vratila u kazalište, pa su problemi još vidljiviji i time dramatičniji.
Da je kriza postala alarmantno vidljiva, svjedoči i činjenica da se u umjetnosti već neko vrijeme nije uspostavio vodeći trend koji bi okupio sve umjetničke silnice i ponudio izlaz iz ponavljanja uvijek istih modela, čime je sve prisutniji zamor kako kod umjetnika, tako i kod publike. Kao da smo se zatekli u nekom eklektičkom arhaizmu i tu se stacionirali bez mogućnosti pomaka ili barem potrage za nekim boljim mjestom. Umjetnost nam je već viđena, a estetika bez ambicija s tendencijom dokazivanja kako je prošlost nešto što neprestance traje i čemu se nemamo ni snage ni volje oduprijeti. Svako je suprotstavljanje tek nostalgična igra iz koje, unaprijed pogađamo, ništa novo neće proizaći, ništa što bi bilo uznemirujuće ili bi na neki način uzbuđivalo. Zapeli smo u vremenu, kaže jedna engleska uzrečica, koja upozorava da ako ne artikuliramo razloge našeg zapinjanja te ne odredimo načine izlaska iz beznadne situacije, nećemo se uspjeti ni lako izvući.
A gdje se u ovim kriznim rasporedima pronalazi hrvatska kultura i njezine institucije? Naša je kriza drugačija i time dublja od krize zapadnoeuropskih zemalja. Kod njih se, naime, stvari još mogu poboljšati prestankom ekonomske krize i podebljanim financijskim budžetima. Kod nas se prava financijska kriza u sektoru kulture još ne osjeća, a zapuštenost institucija ne proizlazi isključivo iz manjka sredstava na njihovim računima. Korijeni te krize ne broje se godinama, nego desetljećima i proizlaze iz inercije ili nedostatka hrabrosti da se nešto promijeni. Po istom se ustaljenom i istrošenome modelu kod nas “čuvaju” institucije i štite oni koji u njima najčešće (ne)rade, ali su spremni svom snagom boriti se za očuvanje svojih pozicija, čime samo produljuju agoniju sustava koji umjesto da otklanja nedostatke, kroz repetativni niz istih pogrešaka, u konačnici sam sebe urušava.
I sama sam vodila nekoliko institucija i u posljednjem primjeru dokazala kako se izvrsnost ne isplati, dapače može biti uzrokom napuštanja institucije pod različitim pritiscima nasilnog uplitanja sindikalnih i sličnih povjerenika u njezine estetske smjerove i određenja, uz naručene dušebrižničke napise vječitih kritičara sustava koji nikad ili su tek vrlo kratko u njemu i sudjelovali. Naučila sam tad zašto se ne možemo nositi niti s uspjehom, jer zajednička nevolja zbližava i čini nas istima u mediokritetskim rasporedima što vrednuju one koji se kvalitetom ne ističu. Naučila sam i to da oni koji su mi se suprotstavljali u urotničkim istupima nisu to radili za boljitak institucije, nego za svoj karijerni boljitak što se i dokazalo već nekoliko dana nakon mog odlaska. No kako se sve to u protoku povijesnog vremena čini prilično nevažnim, važan je kredibilitet institucija koji se sve više gubi o kaotičnim pristupima izazvanima stvarnim i namještenim krizama koje traju desetljećima i usrdno se bore protiv svake promjene.
Promjena svakako podrazumijeva određenu količinu rizika, ali osobna i kolektivna povijest nas uči da bez rizika nema nikakvog pomaka te da nas kompromisi najčešće vode unazad ne olakšavajući, nego unazađujući put prema nečem boljem i drugačijem. Te ako se vratimo Preporuci Vijeća Europe, u kojoj se navodi da nas umjetnost i kultura najlakše mogu dovesti do one budućnosti koju želimo, ali samo tako da prekinemo s jučerašnjim mitovima, pričama i vjerovanjima, onda se svakako moramo zapitati u kojem su stanju naša kultura i umjetnost te na koji način možemo barem pokušati zajedničkim snagama izaći iz krize u koju smo se zapleli. Za to su nam potrebne ne godine, nego mnogo dulje kako bismo prevladali brojne sukobe i animozitete, kukavičluke i strahove, sitne osobne interese i mnogobrojne sukobe interesa, ustupke, dealove, oportunizme, populizme, medijske manipulacije... i sve ono što kulturu i umjetnost danas čini nezanimljivim ljudima koji su donedavno u nju vjerovali.
