Kultura
149 prikaza

Nijedan ljubitelj Gombrowicza neće biti razočaran

1/3
Edward Knapczyk/CC BY-SA 4.0
Gombrowicz je, nasreću, a vjerujem i duboko promišljenom namjerom, pod izlikom da piše 'loš roman', napisao odličan roman, koji je po žanru i radnji toliko različit od njegova pisma, a po stilu i temama potpuno njegov

Već sama priča o romanu "Opsjednuti" roman je za sebe, poprilično apsurdna, znakovita, zloguka i ironična. Witold Gombrowicz kod kritike je pobrao hvalospjeve svojim prvim, avangardnim romanom, ali to kao da ga ne zanima, nego odlučuje napisati "loš roman", i to u nastavcima u varšavskim dnevnim novinama, poprilično senzacionalističkim, Kurier Czerwony i Express Poranny. A zadnji odlomak, nastavak, objavljen je 3. rujna 1939., dva dana nakon početka Drugog svjetskog rata.

Iako "Opsjednuti" slijede sve klišeje tadašnjih romana za mase, danas su tu ulogu preuzele sapunice, oni slijede i sve najbolje od Gombrowicza - ironiju na rubu cinizma, poniranje u psihoanalizu, traganje za nemogućim, nepomirljivim identitetom. Namjera da napiše "loš roman", ako se popularnost može smatrati oznakom lošega, u potpunosti mu je uspjela, roman se gutao u dahu i bio je iznimno popularan. Istovremeno, Gombrowicz je i potpuno promašio u svojoj namjeri, slijedeći sve klišeje pustolovnog, gotičkog i horor romana, u kojima apsurd, psihoanaliza i traganje za neproničnim identitetima slijede jeftine formule, on im je dodavao odličnost vlastitog pisanja. Klišeji koje vjerno oponaša dobivaju sasvim drugo značenje, a dodamo li tome i profinjenu ironiju i popriličnu duhovitost, Gombrowicz je, nasreću, a vjerujem i duboko promišljenom namjerom, pod izlikom da piše "loš roman", napisao odličan roman, koji je po žanru i radnji toliko različit od njegova pisma, a po stilu i temama potpuno njegov. Ustvari, alibijem da piše "loš roman" poslužio mu je da osvoji prostor slobode u kojemu može napisati sve što želi, odbacujući teške intelektualne okove, i očekivanja kritičara, pišući lakom rukom, pritom još stisnut rokovima dnevne proizvodnje, ispisao je odlično djelo u kojemu istovremeno mogu uživati oni željni lake zabave, ali i ozbiljniji čitatelji. A kako sam kaže, ni honorar nije bio za baciti. Dapače.

 | Author: PROMO PROMO

Inače, objavljivanje romana u nastavcima u dnevnim novinama prije Drugog svjetskog rata bila je uobičajena stvar, a često i prava stvar za dizanje tiraže. Uostalom, i romani Tolstoja i Dostojevskog su izlazili u nastavcima u dnevnim novinama. A uoči dolaska Drugog svjetskog rata na ove prostore, Marija Jurić Zagorka u tadašnjem Jutarnjem listu objavljuje u dnevnim nastavcima roman "Crveni ocean". Ta praksa, objavljivanja romana u dnevnim novinama u nastavcima, nastavit će se i kasnije, ali će polako gubiti svoju ulogu u dizanju naklade, a dolaskom radijskih i televizijskih sapunica gotovo će se u potpunosti izgubiti iz dnevnih novina. Rekao bih nažalost.

U njegovim kasnijim djelima, svjetsku književnu slavu i priznanje Witold Gombrowicz će steći tek pedesetih i šezdesetih godina prošlog stoljeća te biti nominiran za Nobelovu nagradu za književnost, iako sasvim drugog karaktera, lako će se pronaći i odjeci "Opsjednutih".

 | Author: Edward Knapczyk/CC BY-SA 4.0 Edward Knapczyk/CC BY-SA 4.0

Slijedeći logiku tadašnjih (a i sadašnjih) avanturističkih, gotičkih i horor romana, u "Opsjednute" Gombrowicz ubacuje tajanstveni, opsjednuti dvorac u poljskoj provinciji čiji je knez pošandrcao, a u samom dvorcu, uz zle sile, krije se i ozbiljno umjetničko blago. Tu je njegov tajnik koji ga želi opljačkati, njegova zaručnica željna avanture i pravog "života", stari profesor koji traga za blagom i mladi teniski trener, podrijetlom s dna poljskog društva, koji tek otkriva svoje identitete, kao i zaručnica knezova tajnika. Kao što to u senzacionalističkim pričama biva, nešto se uvijek poklopi sa stvarnim životom, pa tako već nakon nekoliko uvodnih poglavlja Gombrowicz teniskom treneru, ustvari glavnom junaku, mora mijenjati ime jer, avaj, novinama se javio ozlojađeni stvarni teniski trener istog imena i prijeti tužbom. Iako se teško može reći da Gombrowiczevim djelima nedostaje zaigranosti, ona je uvijek promišljena, literarna i vrlo tankoćutna, u ovom romanu on, stegnut rokovima, pušta ruku da sama piše i pritom ta zaigranost bez ikakvih inhibicija postaje vrijednost sama po sebi. Poreznici bi rekli dodana vrijednost. Čini mi se da nijedan ljubitelj Gombrowicza neće biti razočaran, rekao bih čak da će većina biti sretna zaigranošću i neopterećenošću kojom Gombrowicz piše istovremeno oponašajući bezbrojne stilove tad popularnih romana i nadograđujući ih svojim jedinstvenim stilom. Da parafraziram Matoša koji kaže da se i u lošim novinama može pisati dobro, i pišući "loše" može se napisati vrhunski roman.

Komentiraj, znaš da želiš!

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.