Jedna od svakako najvećih regionalnih književnih zvijezda posljednjih je godina makedonska spisateljica Rumena Bužarovska, nagrađivana književnica, prevoditeljica i profesorica koja se etablirala majstorski profiliranim likovima i pričama u kojima bez zadrške detektira devijacije suvremenog društva, a sve to u maniri ponajbolje američke kratkopričaške tradicije. Stoga nije neočekivano što je njezina proza pronašla put i do kazališnih pozornica, pa će se tako, nakon Skopja, Ljubljane i Beograda, i zagrebačka publika uskoro imati prilike upoznati s ovom autoricom, u predstavi 'Moj muž' koju prema istoimenoj zbirci priča iz 2014. u Zagrebačkom kazalištu mladih (ZKM) upravo priprema redateljica Dora Ruždjak Podolski.
Dramaturg Tomislav Zajec za predstavu je koristio priče iz još jedne autoričine zbirke, "Nikuda ne idem" (2018.), a sve one u svom temeljnom prosedeu imaju propitivanje širine ženskog iskustva i njegovog uranjanja u opće iskustvo suvremenog svijeta u kojem se počesto teško možemo orijentirati i snaći. Velika ansambl predstava otvara prostor za igru čitavog, prije svega ženskog ansambla ZKM-a, a uoči premijere 1. travnja s redateljicom smo popričali o različitim implikacijama duhovitog i potresnog putovanja u kojem žene hrabro uzimaju prostor slobode da budu ono što jesu i progovore o onome što osjećaju.
Express: U ZKM-u upravo postavljate predstavu "Moj muž" po zbirci priča Rumene Bužarovske. Bužarovska je lijevo orijentirana intelektualka koja svojim spisateljskim radom i javnim angažmanom otvara prostor glasu žena i ženskoga iskustva. U čemu nalazite točke prepoznavanja, što vam se kod nje sviđa?
Tu sam zbirku prvi put pročitala u vrijeme kad je Bužarovska prevedena na hrvatski jezik, čini mi se 2018. godine, dok njezina proza nije bila znana ovome prostoru. Dojmio me se njezin prosede, koji je naoko lagan, koji govori o našoj svakodnevici, a ispod svakog zareza se gomila problematika koja još uvijek ostaje nedorečena u javnom prostoru; problematika koja ostaje unutar četiri zida i o kojoj se vrlo rijetko, gotovo nikad, javno ne progovara. Ona to radi maestralno, progovarajući tako da nikad ne možeš do kraja uhvatiti suštinu – suština uvijek ostaje kao nekakva pritajena rijeka ponornica koja se kovitla i kovitla, i u kojoj se svaka žena može prepoznati, jer sve njezine priče u nekom segmentu koreliraju sa ženskošću u svima nama.
Express: Zanimljivo je da su sve njezine žene u toj zbirci financijski osigurane – kroz muževe. Bužarovska ne piše o ženama s dna socijalne ljestvice. Isto tako, ona svoje junakinje uopće ne štedi – njezine su žene aktivni sudionici svojih odnosa s muškarcima; one su također motori patrijarhata, one svojim postupcima daju legitimitet patrijarhatu. Kako ih vi shvaćate?
Vrlo životno. Nemojmo se zavaravati, one su sve mi. Barem u nekom segmentu. Majka koja prebacuje odgovornost za smrt kćeri jer ona sama nije reagirala na vrijeme iz straha "što će reći selo" i straha od reakcije muža koju je ona sama upisala u njega – mislim da nam je ta vrsta eskapizma svima poznata. Možda ne u tako radikalnoj mjeri, ali ja se mogu prepoznati u ženi koja zbog mišljenja okoline odlazi u eskapizam. Zatim, submisivna žena koja pušta da muž fizički kažnjava dijete kršeći ruke kao da je to neka nepromjenjiva zadanost – pa, i u tome se u jednom dijelu mogu prepoznati. Onda, prevarena žena koja uhodi muža, provaljuje mu u računalo, mobitel, uhodi ga – kako se u tome ne bismo prepoznali? Naravno, Rumena uvijek u jednom dijelu poseže za groteskom, a taj je rukavac osobito značajan i za naš prosede. Ali, isto tako, ne biste vjerovali koliko je teško našim protagonisticama – i ne samo njima nego i muškom dijelu glumačkog ansambla – koliko je teško skijati po Rumeninoj stazi koja se doima najjednostavnijom ali je puna prepreka i motivacija koje su na rubu svjesnoga. Zato me ta autorica i privukla, ali baš zato je izuzetno teško raditi na tom materijalu, jer – što znači raditi onkraj svijesti, iz čistog impulsa koji, naravno, potječe i iz ženskosti same?
Express: Rekli ste da se u njima možemo prepoznati, ali da li ih možemo i opravdati?
Imam apsolutno opravdanje za sva lica, kako ženska tako i muška, koja su ovom slučaju, uvjetno rečeno, 'sparing' partneri ženama. Jer ovdje su svi muškarci upravo to, dok su žene u prvom planu. Time se čak i u kazališnom uzusu izvrće perspektiva, jer je inače uvijek obratno – uvijek su žene sparing partneri, čak i kad su u vodećoj ulozi. Lady Macbeth je samo sparing partner Macbethu kolikogod ta ženska uloga bila interesantnija i atraktivnija za prostor igre. I tu mi je isto jako zanimljivo vidjeti kako muški kolege podržavaju svoje kolegice u tome da kreiraju nešto što izgleda zaista autentično.
Express: Riječ je o velikoj ansambl predstavi čije su junakinje isključivo žene, dok se muškarci pojavljuju kao dio patrijarhalne ikonografije. Po čemu se ova "ženska" predstava razlikuje od drugih koje se nastoje baviti sličnim temama? Hoće li ona bolje odgovoriti na pitanje zašto nam je feminizam još uvijek potreban?
Zaista ne mogu reći hoće li naša predstava bolje od drugih odgovoriti na to pitanje, ne bih se usudila ići tako daleko. Ali iz jednog osobnog, ženskog kuta, mogu slobodno reći da je činjenica da mi danas nismo daleko dogurali po pitanju ženskih prava i ženskih sloboda, i mislim da je to nešto što će ova predstava svakako uspjeti iskomunicirati. Jer pogledajte kako se i dan danas gleda na feminizam – kao na suvišak, kao na nepotreban luksuz boravljenja žena u javnom prostoru, ženskog iskaza koji javno govori o ženskim pravima i, na kraju krajeva, o onome što jest pozicija žene danas. Daleko smo od bilo kakvog društvenog ideala. Ali nije do kraja točno da se muškarci u ovim pričama pojavljuju samo kao dio patrijarhalne ikonografije; spisateljica u ovim pričama progovara dokumentaristički o našoj svagdašnjici, a u tom smislu radi se prvenstveno o formi u koju zadire patrijarhat. A ta forma je bračna zajednica u kojoj postoje pravila a tih pravila ima jako puno. To je ono čime se Rumena bavi, pritom uvijek ostavljajući tračak svjetla u svakodnevici svojih žena.
Express: Ona se zapravo bavi fenomenom braka. Je li prava ravnopravnost uopće moguća? Kako možemo oblikovati svoju budućnost i pritom ne upasti u stare pogrešne obrasce?
Mislim da bismo svi mi trebali malo više raditi na sebi i svojem osvješćivanju. Za početak, mi stalno prebacujemo odgovornost na druge. Evo, mi žene neprestano prebacujemo odgovornost na muškarce. A pitanje je koliko smo mi same odgovorne, i za sebe i za neki novi mogući put koji bi se mogao otvoriti. Plivamo u vodama koje su uspostavljene u stoljeću sedmom. Ja imam žensko dijete i pitam se koliko sam i što sam, uvjetno rečeno, svojoj kćeri usadila odgojem. I ja i njezin otac. Rastavljeni smo od njezine četvrte godine.
Express: Ove su žene, dakle, žrtve, taokinje patrijarhalnih obrazaca, ali nisu simpatične, dapače, pokvarene su, pasivne, lažljive, zločeste, pune predrasuda. Zanimljiv je taj postupak Bužarovske, koja odbija ispisivati superjunakinje ili igrati na kartu slabijeg spola i nemoći.
Razumijem što želite reći, one su gotovo groteskna lica, kao da su stavljene u formaldehid, svaka u svoju teglu s nekom bojom. Ali one nisu samo i isključivo pokvarene - uostalom, svi smo mi pokvareni. Ja u svakom od tih lica prepoznajem nekoga iz svojeg života; svoju majku, svoje prijateljice, svoje rođakinje. Vidim u njima sličice tih mojih žena. Jako su životne i nisu jednoobrazne i imam inspiraciju za svaku. Što opet znači da sa svakom glumicom otvaram još sedam nekih registara, što je još jedan dio procesa prevođenja literature u kazališni medij, jer u književnosti je sve prepušteno čitatelju a u kazalištu nije, nego se itekako trebamo potruditi da nađemo moduse za djelovanje tih lica, da su ona na sceni uistinu uvjerljiva. A ja kao autorica uvijek moram naći opravdanje za bilo koji postupak na sceni, za bilo koju vrstu djelovanja.
Express: One na neki način svakako simboliziraju "svaku ženu", no ipak pripadaju vrlo specifičnom kulturnom kontekstu. Koliko sam shvatila, adaptacija Tomislava Zajeca prilagodila ih je zagrebačkom kontekstu?
Niti u jednom se momentu Zagreb izrijekom ne spominje, na to smo jako pazili. Imamo neke lokalitete koji jesu u Hrvatskoj, ali samo zato što nam je naprosto trebalo selo na kraju svijeta iz kojeg je jedan od muževa iz Rumeninih priča. To su sitni postupci u lokalizaciji. Trudili smo se ostati nedorečenima u lokalizaciji; nismo htjeli svoditi priču samo na našu sredinu, jer bismo se time ograničili.
Express: Neke teme u koje Bužarovska zadire dijelom su još uvijek tabuizirane, primjerice majke koje ne vole svoju djecu. Kako gledate na tabue?
Svi smo mi iza zatvorenih vrata slobodni, u okviru svoje spavaće sobe, svojeg životnog prostora, bili sami ili s partnerom ili s djecom. Nemam problem progovarati o tabuima – volim sve komentirati i dovesti do toga da tabu prestane biti tabu. Tako sam postupila i u odgoju svoje kćeri, i tako se nekako odnosim prema svojim prijateljima i bližim suradnicima, ljudima koji su mi važni, a tako sam i odgojena, s roditeljima koji su bili prilično slobodarskog duha. Ali, htjeli mi to ili ne, tabu je dio koda u ljudskom ponašanju jer je on jedna od prvih pojava upisana u naše svagdašnje bivstovanje. Na primjer - sram, o kojemu uopće ne progovaramo, a koji će uvijek prvi iskrsnuti kad god se susretnemo sa samim sobom. Svaka obitelj ima neki svoj privatni sram – svaka obitelj ima svoje tabue, i od toga kreće, od te jezgre, tog nukleusa iz kojeg se koncentrično niže sram na sram, tabu na tabu, kao lego kockice. To je jedan karusel u kojem onda uopće više nema fokusa. Sram množi sram, strah množi strah.
Express: Je li sram također jedna od tema vaše predstave?
Kako da ne! I sram i krivnja, koje ima jako puno i tu su negdje, blizu jedno drugom. Što sam starija sve više zapažam koliko si je ljudi zbog krivnje upropastilo život. Uvijek smo nekome nešto dužni, uvijek se moramo opravdavati za svoje nekakvo istinsko 'ja'. I pored ove bazične teze, gotovo da je jedino moguće skliznuti u odu patrijarhatu, ali tko zna što je bilo u matrijarhatu? Izumro je!
Express: Je li neka vrsta društvenog angažmana imperativ za kojim se vodite u svojem radu? Što vam je bitno?
Društveni angažman mi jest bitan, ali ne pod svaku cijenu, u smislu da ne moram uvijek ići u prve redove. Volim da moj kazališni izričaj bude suptilan, da se provlači decentno, na način da potiče na razmišljanje. Mislim da nekad nisam čak ni posve do kraja svjesna što sve otvara neka predstava koju radim.
Express: Uvijek s nestrpljenjem iščekujem vidjeti kako će redatelj – i dramaturg – prenijeti književni predložak na pozornicu. Što biste izdvojili kao svoje najdraže rješenje u predstavi?
Ovaj materijal traži prikazivanje eksplicitnih sadržaja, i to ekstremno eksplicitnih sadržaja, sve do scene povraćanja na samom kraju, koje je kod Bužarovske upisano u gotovo svakoj noveli. Njoj je povraćanje jako bitno, sigurno kao cinični odgovor kojim žena izbacuje sve svoje frustracije, jer Rumenina žena ne ide ni na terapiju ni na savjetovanje nego joj je zahodska školjka, kuhinjski sudoper ili lavor jedini prijatelj, grotlo, poput zemlje u priči o caru Trajanu, u čemu vidim i neke doticaje s mitom. Mi smo odlučili da se na sceni ništa eksplicitno ne događa, sve je kao u grčkoj tragediji, a svi eksplicitni prizori odvijaju se u scenografskom prostoru crne prizme koja je simbol stambene jedinice u kojoj se svi mi skrivamo s iluzijom da smo zaštićeni od svijeta. Neka vrsta Le Corbusierove «L'Unite d'Habitation». Nastanak crne prizme posljedica je niza razgovora sa scenografom Stefanom Katunarom, a originalna je ideja bila košnica stanova koju je on potom apstrahirao u vizualno jaki moment. U teatru smo najsretniji kad se dogodi da neka višeznačna i gotovo neopisiva ideja preraste u jaki i prepoznatljivi teatarski znak.
Express: Zašto ste odlučili obuhvatiti priče iz zbirke "Nikamo ne idem"?
Prvo, činilo nam se da neće biti dobro iz ritmičkih razloga nizati priču za pričom iz zbirke "Moj muž". Meni se jako svidjela zadnja priča iz zbirke "Nikamo ne idem", "8. mart", koja govori o stigmatizaciji žena zrelije životne dobi, što možda ima veze s time da se i sama približavam tim godinama pa sam podsvjesno osjećala potrebu da progovorim o tome. To je bio moj jedini naputak Tomislavu Zajecu, koji je za sve ostale priče imao potpunu slobodu što će dramatizirati. Lik Vesne je šećerlema ove predstave, a Nataša Dorčić koja to lice tumači je izvanredno utjelovljuje. A još jedan razlog zašto smo uzeli baš tu priču je to što ona u svojoj potki ima studentske prosvjede koji su mi omogućili poigravanje s masom koja kontrira intimnim scenama. Ta masa koja stalno tinja je provodni moment. Dakle, scene se ne nižu jedna za drugom, nego ima i prljavih izboja.
Express: Bužarovska prikazuje kako izobličeno društvo stvara izobličene ljude – te su žene karikature; zapravo su tragikomične. Koju ste ključnu osobinu tražili u glumicama koje ih utjelovljuju?
Izuzetno sam ponosna na svoju podjelu, mislim da sam sve žene izuzetno dobro podijelila, sve koliko ih ima, a ima ih 13. Kad radim podjelu uvijek idem od toga kako glumci zrače. Doslovce. Nikad se ne povodim do kraja time što je netko do tada igrao, napravio, koji su njegovi parametri. Ne volim podjele na fahove, zlo mi je od toga da se uvijek jednim te istim osobama dodjeljuju jedne te iste role. Tipizaciju organski ne podnosim. Trudim se ići iz tih nekih jako suptilnih i gotovo neopisivih detalja - to možda nekad može biti neki sjaj u oku, neka gesta, osmijeh. Ponekad vidim i jungovsku sjenu u nekome i onda mu dodijelim takvu ulogu. Ali to je vrlo plauzibilno – kad kažem sjena, to nije tako precizno; nije to sjena koju bi netko priznao kao svoju sjenu, nego je to više kao obris nečega što bi moglo biti nečija sjena.
Express: Publika u kazalište zapravo ne dolazi gledati tekst, već glumca – zataji li glumac, zatajit će i tekst, pa će i Shakespeare ispasti kao loš pisac. Što je to što određuje dobar tekst, ako to nije tekst sam po sebi?
Vratimo se prvo na "što ako" glumac zataji. Pa glumac ne može sam zatajiti – ta odgovornost nikada nije samo na glumcu. Jer što sve čini dobru glumačku izvedbu? Na prvome mjestu to je, svakako, dobro pripremljen, posvećen glumac. Potom, ansambl koji taj isti spektar podržava – a u tom smislu odgovorno tvrdim da je ZKM-ov ansambl najbolji u Hrvatskoj. Zatim, tu je redatelj, s cijelim svojim timom. A redatelju je glumac zapravo jedino sredstvo, jer tekst je samo slovo na papiru: sve ide kroz glumca. Tako da, rekla bih da su svi podjednako odgovorni da bi tekst postao izuzetnim.
Express: Što biste rekli da je vaša najvažnija osobina kao redateljice?
Od svojeg trenutačno primarnog zvanja, a to je profesorice glume na Akademiji dramske umjetnosti, izuzetno sam puno naučila o glumcu. Naučila sam da je moja odgovornost da inspiriram glumca, da mu poklonim povjerenje, da mu dam svu moguću podršku i da ga pratim kroz proces, jer je to naš zajednički proces. Ali naučila sam još nešto jako zanimljivo što prije uopće nisam kužila: kad radite s glumcem i vidite nešto na njemu, nešto vam padne na pamet – rodi vam se u utrobi, u onom pravom kreativnom izvorištu – nije točno da ste se toga vi sami kreativno sjetili, nego je on to već anticipirao. Vidjeti glumačku kreaciju pravi je redateljski dar. Dobar redatelj je taj koji to prepoznaje, koji prepoznaje dobre, kreativne impulse. Naravno, onda sve postaje lijepom zajedničkom suigrom. Kad se to dogodi, to je najljepši dio procesa. To nažalost nije uvijek moguće, nekad vas stišću rokovi, nekad tehnički problemi, a nekad je i glava velika zapreka, kako glumačka tako i redateljska. Glave su općenito zapreke, ne samo u kazalištu nego i u životu. Lijepo je da imamo glavu da nas diže ujutro i stavlja navečer na spavanje i tu i tamo nas natjera da nešto pojedemo, ali dalje od toga, bolje ju je ne slušati. Glavu.
Express: Vaši interesi nadilaze dramsko kazalište – režirali ste stotinjak dramskih i glazbenih predstava, bavite se pedagoškim radom na Muzičkoj akademiji i ADU-u. Kakvu umjetnost općenito volite?
Hrabru, iskrenu. Što god ona bila, i u kojem god mediju.
Express: Kako ocjenjujete domaći kulturni prostor, jesmo li beznadno provincijalni?
Nismo. Nismo beznadno provincijalni nego samo jesmo provincijalni, ali možda ne beznadno.
Express: Ove se godine niste ponovo kandidirali za intendanticu Dubrovačkih ljetnih igara. Ovako post festum gledano, ispunjava li festival još uvijek svoju funkciju? U 74 godine, svijet se poprilično promijenio – Dubrovnik se promijenio, turisti koji tamo dolaze su se promijenili, pa i sama umjetnost se u mnogočemu promijenila – ali format festivala ostao je isti. Odgovara li festival još uvijek očekivanjima?
Sve ovisi s čime se uspoređuje. Ako ga uspoređujemo s bilo kojim festivalom u regiji, on je itekako relevantan, apsolutno najrelevantniji. Ne može se usporediti ni s Ljubljana festivalom, koji ima potpuno drugačiji model, i koji nema vlastite kazališne produkcije nego bulumentu svjetskih glazbenih zvijezda, što je fini posao bez rizika. Igrama zapravo nema para ni ako ćemo ih uspoređivati s nekim svjetskim festivalima. Naprosto, nema takvog festivala u svijetu. Igre su mlađi brat Salzburg festivala. Max Reinhardt im je na neki način i kumom, ali opet ih ne možete usporediti, jer Salzburg ima doslovce samo Jedermanna na jednoj jedinstvenoj lokaciji, koja je opet cirkus arena s ne znam koliko tisuća sjedala. A opet, Salzburg i Dubrovnik slični su u tradicionalizmu, jer Dubrovnik umjesto 'Jedermanna' ima svog Držića i Vojnovića.
Express: Što je s odnosnom politike i umjetnosti, kako to odijeliti?
Neću reći da nisu potrebni kompromisi. Isto kao i u jednom prosječnom braku.
Express: Redatelj Oliver Frljić jednom je rekao da "ne postoji teatar koji može konkurirati kazalištu u našim glavama – tu su neograničene mogućnosti". Njegove predstave služe kako bi oživjele slike koje se odigravaju u mentalnom teatru gledatelja. Za kraj, kakve slike u mentalnom teatru gledatelja želite stvoriti ovom predstavom?
Ja više ne vjerujem u misli niti želim da ono što radim u kazalištu dodiruje publiku na mentalnoj ili misaonoj razini – radije bih da se senzacija dogodi na intuitivnoj razini. Slažem se da su misli u našoj glavi jedan gotovo nezamisliv teatar, ali ja se toga teatra itekako želim riješiti, i želim za sebe i za onoga tko gleda moje predstave da prvenstveno osjeća srcem.
