Kad smo 2008. u Zagrebačkom kazalištu mladih premijerno izveli dramski tekst "Noć pjeva pjesme svoje", norveški dramatičar Jon Fosse bio je nepoznat hrvatskoj kazališnoj publici. Predstavu je režirao Dino Mustafić, a uz Doris Šarić-Kukuljicu, Damira Šabana i Danijela Ljuboju, na maloj sceni "Miško Polanec" predstavili su se u glavnim ulogama tad novi članovi ansambla Nina Violić i Frano Mašković. Okarakterizirana kao svojevrsna suvremena replika "Prizora iz bračnog života", drama "Noć pjeva pjesme svoje" u ZKM-ovu je uprizorenju svjedočila o promijenjenim okolnostima tranzicijskog međuvremena, opterećenog zagubljenim identitetima i otuđenošću, koja je 35 godina nakon Bergmanova remek-djela postala neumitnost našeg realiteta. Fosse je u tom dramskom eseju teatarskog diskursa izabrao minimalizam: na jednome mjestu, u jednom danu, u jednoj obitelji, te je snažnim, poetskim, ali istodobno i reduciranim govorom, koji se u svojoj svedenosti trudi biti repetitivnim, izravno i surovo dekonstruirao otuđene odnose između onih koji bi trebali biti jedni drugima najbliži: muža i žene, obitelji.
Danas je Jon Fosse najprevođeniji i najizvođeniji norveški dramski pisac poslije Henrika Ibsena, dok su njegove drame sastavni dio repertoara svih europskih kazališnih metropola. Napisao je više od četrdeset dramskih tekstova koji su prevedeni na pedeset jezika. Za sebe kaže: "Ja sam samo čudan čovjek koji dolazi iz zapadnog, točnije ruralnog dijela Norveške". Fenomen Jona Fossa već dulje opsjeda europsko kazalište, njegove drame koje u pravilu ne nude izlaze i govore o svijetu u kojem su prostori zatvoreni, a vrijeme odgođeno, osvajaju generacije gledatelja onim egzistencijalnim turbulencijama što nas izravno dovodi do bazičnih, svima razumljivih pitanja o identitetu.
U obrazloženju Švedske akademije zapisano je da mu je nagrada pripala za "inovativne drame i prozu što daju glas neizrecivom". Jednom je Jacques Derrida, kojega Fosse često citira, izjavio: "Ono što ne možeš izreći, moraš zapisati". Čini se da je cijeli Fosseov opus nastao upravo iz takvog pisanja. "Svoje likove ne vidim kao osobe, ali ih osjećam kao neku vrstu zvuka. Imate ovaj zvuk ili onaj zvuk, a oni se približavaju jedan drugome. Između tih zvukova postoji odnos, a onda taj odnos uspostavlja novi zvuk. Ako sam uspio dobro napisati, onda zvukovi idu zajedno u ono što ja zovem pjesmom ili, ako želim biti ambiciozan, u skladbu", rekao je Jon Fosse prošle godine u intervjuu u The New Yorkeru
Stoga je logično da je prvo što je napisao bila upravo pjesma. "Prvi tekst koji sam napisao, s dvanaest ili trinaest godina, bio je tekst pjesme. Napisao sam neke pjesme i male priče. I osjećao sam da kad pišem za sebe, ne za školu, da je to nešto vrlo privatno. Stoga sam našao mjesto gdje sam tad volio boraviti." To je skrovito mjesto očito zauvijek sačuvao. Fosse sigurno nije od onih pisaca kojima su bliski glamur, spektakl, javnost, svjetla pozornice... Zanimaju ga mjesta do kojih se teško dolazi, fizički i simbolički, tajni putovi njegove i naše duše, obiteljske tajne, nemogućnost da se nešto kaže ili proživi, snalaženja u izgubljenom vremenu, zajednička samoća i naravno ljubav.
Analizirajući svoju dramu "Netko će doći kući" kaže: "Čim to učine, čim stvore svoj svijet, netko će im u njega ući. Netko će doći. I, naravno, tako se ulazi u njihov svijet. Radi se o nemogućnosti da ostvarimo cjelovitost - da budu samo njih dvoje zajedno. To bi mogao biti san za mnoge od nas. Pretpostavljam da je to na neki način dio ljubavi, biti dio cjeline. I mislim da je ljubav, naravno, moguća. Ali ne na način na koji je moji likovi pokušavaju realizirati. Predstava govori o mnogočemu, kao i sve što pišem, ali ponajviše govori o nemogućnosti da budemo sami zajedno".
Nemoguće ga je i s nekim usporediti. Koliko god se trudili pripisati mu obilježja čehovljanske dramaturgije i proglasiti ga Čehovom našeg vremena, to zapravo nije točno. Fosse je na neki način okrutniji od Čehova, njegovi su iskazi sažetiji, njegovi likovi ne govore mnogo, nisu nostalgični, ne žale za prošlošću, čak se ne boje ni budućnosti. Oni su tu, zaglavljeni u vremenu i prostoru, osuđeni na sebe i onog drugog kojeg možda ni ne razumiju i koji će im zauvijek ostati strancem. Njihovo otuđenje, otuđenje je cijelog vremena u kojem živimo i iz kojeg se unatoč svim željama i nastojanjima ne možemo izvući.
"Niti jedna od usporedbi s drugim piscima ne čini se ispravnom. Bernhard? Preagresivno. Beckett? Previše kontrolira. Ibsen? On je najdestruktivniji pisac kojega poznajem", tvrdi Fosse. "Osjećam da postoji neka vrsta - ne znam je li to dobra riječ - ali neka vrsta pomirenja u mom pisanju. Ili da upotrijebimo katoličku ili kršćansku riječ - mir." Taj mir, u konačnici, nudi nadu koliko god dramska zbilja, a onda i ona koja se širi izvan teatarske dvorane, bila zastrašujućom.
