Kad smo 2008. u Zagrebačkom kazalištu mladih premijerno izveli dramski tekst "Noć pjeva pjesme svoje", norveški dramatičar Jon Fosse bio je nepoznat hrvatskoj kazališnoj publici. Predstavu je režirao Dino Mustafić, a uz Doris Šarić-Kukuljicu, Damira Šabana i Danijela Ljuboju, na maloj sceni "Miško Polanec" predstavili su se u glavnim ulogama tad novi članovi ansambla Nina Violić i Frano Mašković. Okarakterizirana kao svojevrsna suvremena replika "Prizora iz bračnog života", drama "Noć pjeva pjesme svoje" u ZKM-ovu je uprizorenju svjedočila o promijenjenim okolnostima tranzicijskog međuvremena, opterećenog zagubljenim identitetima i otuđenošću, koja je 35 godina nakon Bergmanova remek-djela postala neumitnost našeg realiteta. Fosse je u tom dramskom eseju teatarskog diskursa izabrao minimalizam: na jednome mjestu, u jednom danu, u jednoj obitelji, te je snažnim, poetskim, ali istodobno i reduciranim govorom, koji se u svojoj svedenosti trudi biti repetitivnim, izravno i surovo dekonstruirao otuđene odnose između onih koji bi trebali biti jedni drugima najbliži: muža i žene, obitelji.
305
prikaza
Nobelovac Fosse okrutniji je od Čehova
1/5
Njegove drame koje u pravilu ne nude izlaze i govore o svijetu u kojem su prostori zatvoreni, a vrijeme odgođeno, osvajaju generacije gledatelja onim egzistencijalnim turbulencijama što nas izravno dovodi do bazičnih, svima razumljivih pitanja o identitetu
Ovaj je članak dio naše pretplatničke ponude.
Cjelokupni sadržaj dostupan je isključivo pretplatnicima.
S pretplatom dobivate neograničen pristup svim našim arhiviranim člancima,
ekskluzivnim intervjuima i stručnim analizama.
Prijavi se
Prijavi se putem Facebooka
