Nobelovu nagradu opravdali teorijama zavjera

Sapunica oko dodjele Nobelove nagrade za književnost Peteru Handkeu nastavlja se i nema naznaka da će tako skoro prestati. Nedavno je Mediacentar Sarajevo, uz dopuštenje autora, preveo poduži tekst Petera Maasa koji je objavljen na online magazinu The Intercept, a koji dodjelu Nobelove nagrade Handkeu povezuje s teorijama zavjere (tekst je izvorno objavljen 14. studenog 2019. 

The Intercept je neprofitna novinska organizacija koja prakticira kritički i istraživački pristup novinarstvu). Ukratko, članovi Švedske akademije su zbog “slučaja Handke” objavili izvore koje su konzultirali prije donošenja svoje odluke, što je pomalo iznenađujuće s obzirom na poslovičnu diskreciju koja se veže uz ovu instituciju, a na što ih je vjerojatno nagnala kontroverznost njihove odluke, odnosno žučne reakcije koje su uslijedile. 

Tako se Eric Runesson pozvao na knjigu austrijskog povjesničara Kurta Gritscha “Peter Handke i Pravda za Srbiju”, koja se uglavnom zasniva na teorijama zavjere prema kojima je američka propagandna firma Ruder Finn Global Public Affairs ciljano preuveličavala zločine bosanskih Srba u vrijeme rata u Bosni i Hercegovini te na taj način okrenula javno mišljenje u SAD-u protiv Srba općenito. Bizarna teorija zavjere o Ruder Finnu nastala je u travnju 1993., i to zbog intervjua koji je dao jedan od čelnika te firme jednom francuskom novinaru. 

Paradoksalno Kultura Bi li Handke dobio Nobela da nije bilo buke oko Miloševića?

On je u tom intervjuu izjavio kako je njegova firma širila izvještaje o koncentracijskim logorima bosanskih Srba prije nego što je bilo službeno potvrđeno njihovo postojanje. Ruder Finn je svoje izvještavanje zasnivao na dva članka američkog novinara Roya Gutmana iz 1992. Ova “teorija” se žilavo održala i nakon što se pokazalo da je stvarno stanje na terenu bilo neusporedivo gore od onoga o kojemu je pisao Ruder Finn te unatoč tome što je Gutman za svoja otkrića naknadno nagrađen Pulitzerovom nagradom. 

A konačno, i unatoč dokazima koji su izvedeni pred Haškim tribunalom, koji je zločine bosanskih Srba u Srebrenici nedvosmisleno okarakterizirao kao genocid. Ovo je gotovo uobičajeno kad je riječ o teorijama zavjere, koje imaju svoj “zaseban život” i stoje same za sebe u paralelnim svemirima bez ikakva doticaja sa stvarnošću, nešto što je u današnjem svijetu, i tu dolazimo do ključnog problema, gotovo prešlo u mainstream. 

Drugi član Akademije, književni kritičar Henrik Petersen, naveo je knjigu njemačkog autora Lothara Strucka “Onaj sa svojom Jugoslavijom”, koja je u književnim krugovima prošla gotovo nezamijećeno. Iako se Struck u svojoj knjizi ne bavi detaljno spomenutom teorijom zavjere kao Kurt Gritsch, on bezrezervno prihvaća tezu da su Srbi pretvoreni u glavnoga krivca za rat u Bosni i Hercegovini prije svega zbog manipulativnih medijskih kampanja, a ne zbog stvarnog stanja na terenu. 

Dakle, dva člana Švedske akademije svoj su izbor austrijskog pisca, (ne)pravdu za Handkea, pravdali knjigama koje se oslanjaju na teorije zavjere. Nakon antivaksera, ljudi gmazova, ravnozemljaša, chemtrailsa i raznih drugih teorija zavjere, red je, izgleda, došao i na Švedsku akademiju. Je li i ova institucija inficirana zloćudnim virusom paranoje, suvremene pošasti koja se putem interneta i društvenih mreža poput epidemije proširila “globalnim selom”? 

Sve da ova konstatacija nije točna, stvar je mnogo ozbiljnija negoli se to čini na prvi pogled. Zbog čega? Zbog toga što se u ovom slučaju ne radi tek o teoriji zavjere nego i o povijesno-revizionističkim igricama koje, onda, nisu samo specijalitet “zloglasnih” balkanskih  prostora nego jedna šira, globalna slika, jer kud ćeš “globalniju” ako je ovjerena odlukom Švedske akademije. 

“Evo što mene najviše šokira u cijeloj ovoj katastrofi oko Nobelove nagrade. Ne to što su članovi Nobelova žirija nasjeli na teorije zavjere. To je, naravno, samo po sebi dovoljno grozno. Najgore od svega je to što su se, uzdizanjem Petera Handkea, također iz (skoro) mrtvih, digle i već raskrinkane prepravke historije i genocida. Nazadujemo”, napisao je Maas u zaključku svog teksta. Ova Maasova konstatacija ima danas gotovo univerzalni karakter, tako da više nije jasno je li “slučaj Handke” uzrok ili tek puka posljedica određenih trendova koji su nepovratno kontaminirali javni prostor.

Sramotno Kultura Slobi je na sprovodu držao govor, a sad je dobio Nobela

Mogli bismo u najboljem slučaju “lektiru” dvojice spomenutih “akademika” lakonski pravdati stihovima Johnnyja Štulića (“A i to što čitaju, krive stvari čitaju”), da nije jedne stvari: niti jedna od ove dvije spomenute knjige nije prevedena na engleski niti se spominju kao relevantne po ovom pitanju. Još ako znamo da je o slučaju Handke napisano na desetke relevantnih i objektivnih tekstova, spominjanje ovih dviju knjiga mirne savjesti možemo u najboljem slučaju svesti na jeftinu izliku. 

Dakle, kad se u jednoj takvoj instituciji poput Švedske akademije određene odluke djelomično tumače teorijama zavjere, onda je sasvim legitimno, po onoj klin se klinom izbija, pisati o ovome po principu “zavjerom na zavjeru”. Je li Nobelova nagrada Handkeu trebala poslužiti kao dimna zavjesa, odnosno zataškavanje skandala mnogo težeg od “slučaja Handke”, po onoj na ljutu ranu malo manje ljutu travu, odnosno da se od jedne dimne zavjese ne vidi ona druga, mnogo zloćudnija? 

Radi se o seksualnom skandalu koji je Akademija prešućivala više od dva desetljeća, a koji je isplivao na svjetlo dana na krilima kampanje MeToo. Radi se o anonimnom pismu iz 1996. kojim je Švedska akademija bila upozorena da jedan od njenih suradnika, insajdera, Jean-Claude Arnault, sustavno zlostavlja žene. Ovo zakašnjelo “otkriće” bilo je razlog da se 2018. godine uopće ne dodijeli Nobelova nagrada za književnost, a da se iduće godine dodijele dvije, što je bio povijesni presedan. 

Zanimljivo je kako je iste godine, 1996., kad je poslano anonimno pismo, objavljena knjiga Petera Handkea “Jedno zimsko putovanje prema Dunavu, Savi, Moravi i Drini – ili pravda za Srbiju”.  

Dakle, imamo dva kostura iz ormara koji su nastali u isto vrijeme, a onda su oba istodobno isplivala na svjetlo, što je sasvim dovoljan “argument” za nastanak jedne teorije zavjere. Pogotovo ako uzmemo logiku koja stoji iza nje: da se dogodilo suprotno, da je Nobelovu nagrade umjesto Handkea dobio neki drugi pisac, koji ju je po svim književnim kriterijima odavno morao dobiti, poput Milana Kundere, Cormaca McChartyja ili Ismaila Kadarea, vjerujem da bi priča o seksualnom skandalu dobila svoj nastavak. 

Ovako, ona je potpuno zataškana i zamagljena novim “skandalom”, iako zbog nekih ranijih odluka Švedske akademije nitko danas ne bi trebao imati nekih iluzija o ovoj instituciji. Postavlja se pitanje koje ima, ali i nema toliko, veze s Handkeom, a koje je od presudne važnosti kad je riječ o književnosti: Koliko treba imati povjerenja u estetski sud ljudi sklonih teorijama zavjere i poklonicima “jedne knjige”, iako ga u Handkeovu slučaju ne treba dovoditi u sumnju, odnosno jesu li prijedlozi koji dolaze iz uglednih svjetskih institucija i pojedinaca prema Švedskoj akademiji puko bacanje “biserja pred svinje”? 

Je li ovime nanesena nepopravljiva šteta ovoj nekad uglednoj instituciji koja probleme nagomilanog smeća rješava na način da preko njega gomila novo? Ako je ovo presudilo u Handkeovu slučaju, a ne estetski kriteriji, a mnogo stvari upućuje na to, onda je to najveća degradacija ove nagrade dosad.