Čini se kao da već desetljećima ljubitelje "Snowpiercera" razoružava isti motiv - 1001 vagon dug vlak koji munjevito juri kroz zaleđena bespuća planeta Zemlje kojoj su ljudi tako zeznuli klimu da je skliznula u ledeno doba. Film je snimljen 2013. po predlošku kultnog francuskog stripa "Le Transperceneige" iz 1982., TNT je za ovu godinu najavio premijeru i serije po istoj priči, ali priča zapravo uopće nije ista.
Za to, doduše, malo koga je i briga jer je riječ, barem kad se radi o filmu, o odličnoj, originalnoj, žestokoj i brutalnoj distopijskoj priči o posljednjim ostacima čovječanstva koje se ukrcalo u vlak kako bi preživjelo izolirano od ledenog doba u kojem, barem tako misle, ništa nije preživjelo hladnoću.
Redatelj i serije i filma je isti, Bong Joon-ho, pa ako je s korejsko-češko-američkom ekipom napravio takvo djelo da je The Weinstein Company morao izrazito proširiti distribuciju po kinima i internetu, možemo samo misliti što će napraviti sa serijom. Pokupio je brutalni izričaj azijskog filma, artistički iz europskog i sve neophodno kako bi dobio blockbuster iz američkog. U filmu je riječ o situaciji kakvom bi, u filozofskom smislu, da je živ, Karl Marx bio oduševljen.
U prednjim vagonima smješteni su pripadnici najviše klase - ispijaju šampanjac, jedu suši, djeca im se hrane voćem i jajima, imaju nastavu u čistim, udobnim i prozračnim vagonima. A kako se sve više ide prema kraju vlaka, uvjeti su sve gori, dok na kraju, u pretrpanim vagonima, životare mase potlačenih, prljavih nesretnika, vječno napola ugušenih ustajalim zrakom. I jedina im je hrana crna, želatinozna, proteinska masa,za koju će se kasnije ispostaviti da je riječ o proteinima iz žohara.
Naravno da dolazi do pobune, revolucije, rekao bi Marx, da očajni ljudi slamaju otpor iznenađenih policajaca. Harveyju Weinsteinu lako je moguće da je ne jedan Amerikanac zaljubljen u priču o "Snowpierceru" psovao sve po spisku kad je od Bong Joon-hoa zatražio da u studenom 2013. skrati originalnu verziju za 20 minuta u odnosu na originalnih 126. Objasnio je da želi bržu akciju i da je "za američku publiku film preinteligentan".
Bong Joon-ho je to i učinio, ali nije prestajao nagovarati publiku da obavezno pogleda njegovu, redateljsku verziju. Po Europi su ga u pravilu i poslušali. I nisu zažalili. To je žestoka, brutalna priča o klasnom sukobu za čisto preživljavanje, tako žestokom koliko može biti borba na život i smrt u tako skučenoj klopci kao što je taj vlak. Tu doista nema milosti i gledatelj sasvim vjeruje dojmu.
U filmu je uzrok ledenom dobu to što je čovječanstvo, shvativši da je probilo baš sve rokove kako bi spriječilo klimatske promjene, smislilo postupak za hlađenje Zemlje, koji se oteo kontroli i život je, umjesto da umalo izumre u užasnom zatopljenju, skoro izumro u užasnom zahlađenju. Strip je, međutim, bio nešto drugačije, iako je ista i brutalnost i okolnosti i...
Neke manje razlike ipak se vide već na prvu, a ispod njih čekaju duboke i velike. Jean-Marc Rochette nacrtao je neviđeno brutalnu priču po tekstu Jacquesa Loba u kojoj se ne navodi što je točno dovelo do ledenog doba. Ekološka nesreća zbog primjene nekog superoružja kao uzrok spominje se tek neodređeno, što je iznenađujuće za strip u kojem je originalni autor teksta bio aktivist protiv zagađenja i za zaštitu živih vrsta, a crtač aktivist protiv nuklearnih elektrana.
Što im je bilo na pameti vidi se po načinu na koji su podijelili preživjele u vagonima. To nije rat bogatih protiv siromašnih, nego je to rat za resurse - za hranu, odjeću i grijanje. U stripu je svijet u kojem se ratuje za resurse otrovno sveden na mizernu sudbinu da se za najbjednije resurse brutalno kolje i šačica posljednjih preživjelih.
Glavni lik, Proloff, tu ne vodi revoluciju, nikome ne želi pomoći, osim ako ne mora, nego samo želi pobjeći iz područja u kojem se jedu štakori, preko onog s umjetnim mesom i doći tamo gdje se jedu kunići, voće i povrće. Sve samo nekoliko godina nakon propasti Zemlje u ledeno doba. Kad se stvari tako sagledaju, postaje jasno koliko su žestoki ekološki aktivisti bili autori, točnije jedan. Lob je umro 1990., a Rochette je danas priznatiji živi autor nego ikad.
Borba za resurse u vlaku je bjesomučna. U stripu se užasno psuje, tekst je isprekidan zvjezdicama, a i one u zadnjim vagonima naziva se, slobodno prevedeno, "Pič**ma s kraja". To je užas i čisti očaj posljednjih pripadnika ljudske rase kako mogu biti kadri prikazati ih u svijetu razorenog okoliša i klime samo duboko uvjereni, žestoki, svjesni i predani ekološki aktivisti. Ako bi se tražila politička definicija razlike između izvorne priče u stripu i one u filmu, prva bi bila "zelena", a druga "crvena".
U stripu je čovjek, kao biće koje se doslovno zubima kolje za zalogaj protiv onoga do sebe, sveden na puku bestijalnost. Proloff je kao glavni junak obrijane glave, kao i svi na kraju vlaka, kako bi se spriječilo širenje ušiju i bolesti. Film je, očito, priča koja već u startu posljednjem čovjeku poklanja minimum nade, utočište posljednjeg trunka duše. Šačica njih u stanju je solidarizirati se, boriti se skupa, žrtvovati se jedni za druge.
U konačnici i nakon havarije vlaka preživjeli ugledaju polarnog medvjeda, što znači da je nekakav život, i to složen, ipak uspio preživjeti. Zato, iako su obje verzije motiva distopijske, ekranizacija nije do kraja nemilosrdan film katastrofe, nego je svjedok doba u kojem čovječanstvo, iako je suočeno s užasom propasti gorim nego što je moglo i zamisliti, opasnosti razumije bolje nego ikad.
Usporedo s tim, bolje nego ikad razumije i to da je dio pitanja evolucijskog opstanka i siromaštvo, raslojavanje... A i prva klasa, ona u filmu nije mračna i opresivna kao u stripu, s jednim tiraninom - prozračna je i ugodna, s dovoljno moći i volje šačice privilegiranih da pokušaju pobiti tri četvrtine s kraja vlaka. Koliko god otišao daleko od izvornika, film je inteligentno i jako promišljeno djelo čovjeka koji je dokazao da prokleto dobro radi svoj posao. Teško je očekivati da bi od serije bio voljan napraviti išta slabije od toga.
