U izdanju Školske knjige nedavno je objavljena autobiografija “Domovina” akademika Mirjana Damaške (89), uglednog stručnjaka za komparativno i međunarodno kazneno pravo te bivšeg profesora na uglednom Sveučilištu Yale, koji je u toj knjizi sjećanja i memoarskih zapisa evocirao uspomene na svoj vrlo zanimljiv i profesionalno uspješan život.
Knjiga se čita kao vrlo zanimljivo štivo, a Damaška se pokazuje kao spretan pisac, koji otvoreno i pitko opisuje brojne događaje te plejadu likova koji su označili ili samo prohujali njegovim životom. Tako slaže slike djetinjstva u Amruševoj ulici, gdje je živio s obitelj, oživljuje susret s budućom suprugom Marijom, čiju je sliku mjesecima gledao u izlogu foto ateliera u Masarykovoj, prisjeća se zašto je upisao studij prava u Zagrebu, stipendije u Nizozemskoj i stručnih usavršavanja po svijetu, a opisuje i kako se Hrvatsko proljeće prelomilo u njegovu životu, te vrhunskih znanstvenih postignuća u Americi.
Također saznajemo da je kao mladi pripravnik na praksi na Okružnom sudu ispitivao Miroslava Krležu koji je bio svjedok u procesu koji se vodio zbog klevete pisca Mateja Bora. Čitamo o njegovim susretima s Mikom Tripalom, Aleksandrom Mišom Brozom, Srećkom Bijelićem i Pavlom Gregorićem, a u drugom dijelu posvećuje se svojim profesionalnim doprinosima i suradnji s Haškim sudom. Otvoreno piše o svojoj ulozi u procesu oko Seusova blaga, a također navodi da mu je motiv za pisanje čuvene studije “Sjenovita strana zapovjedne odgovornosti” bila drakonska kazna od 45 godina, koju je Haški sud izrekao generalu Blaškiću “zbog individualne i vlastite odgovornosti”.
U tom radu analizirao je odredbe Statuta Međunarodnog suda za ratne zločine počinjene na području bivše Jugoslavije, a značajan je po tome što je u njemu Damaška promijenio značenje pojma zapovjedne odgovornosti i hrvatske generale spasio od polustoljetnog zatvora. Kako knjiga odmiče, postaje jasno da su stupovi njegova života bili, uz pravo i suprugu Mariju, religija, filozofija i umjetnost.
Express: Što vas je najviše ponukalo da napišete knjigu sjećanja ‘Domovina’, u kojoj iskreno i hrabro iznosite brojne detalje iz svojega života? Je li bilo teško tako se ogoljeti?
Bilo je nekoliko okolnosti koje su me potakle, ali ću spomenuti samo dvije. Od 13. godine vodio sam dnevnike koji sad zauzimaju mnogo mjesta u mojoj kućnoj biblioteci. Svjestan da će po mojem odlasku s ovoga svijeta ti dnevnici završiti u smeću, želio sam barem neke momente iz mojega života koje sam smatrao zanimljivima i važnima sačuvati od zaborava. No misao vodilja bila mi je želja da pokažem kako napuštanje domovine prouzročuje psihološku nelagodu, čak ako smo i uspjeli u tuđini. Budući da postoji egzodus mladih iz Hrvatske, ponadao sam se da bi moja životna priča mogla ponukati neke od njih da ne napuste domovinu ili da joj se nakon nekoliko godina vrate. Primijetio sam da mnogi misle da mi je za iznošenje okolnosti iz osobnog života bila potrebna hrabrost. No ja to nisam osjetio. Mislim da bojazan od iznošenja osobnih nedostataka imaju samo oni koji žele stvoriti idealnu sliku o sebi. Ja sam pak želio biti autentičan pa se nisam ustručavao upućivati na svoje slabosti u nadi da će čitatelji cijeniti moju iskrenost.
Amruševa mojeg dječaštva bila je iz sadašnje vizure gotovo neprepoznatljiva. Na ulici su mladići igrali mali nogomet, jer bi tek tu i tamo ulicom prošao neki auto. Kumice iz Šestina u narodnim nošnjama dolazile bi po rublje da ih peru na potoku ili bi oprano rublje donosile stanarima. Kuće su imale kućepazitelje, hauzmajstore, koji su se brinuli za red i čistoću. Ulicom bi često prolazili prodavači ‘bijeloga pijeska’ koji su domaćice koristile u razne svrhe. Nakon dolaska komunista na vlast formirani su bili tzv. ‘ulični odbori’, pa je mladi svijet bio regrutiran u Titove pionire. Postojala je i pionirska organizacija Amruševe ulice koja je, između ostalog, bila zadužena i za izdavanje zidnih novina, koje su obično bile izložene u kući u kojoj sam stanovao s roditeljima. Ja sam, pored ostalog, bio zadužen i za likovnu stranicu tih novina, jer sam od 13. do 16. godine bio opčinjen crtanjem i slikarstvom. U autobiografiji se bavim pobliže tom opsesijom koja je uključivala posjete poznatim likovnim umjetnicima koji su me podučavali.
Express: Vaše zapošljavanje na Pravnom fakultetu dobro oslikava društvenu situaciju tog vremena: prof. Juraj Andrassy nije vas htio zaposliti jer niste bili, kao ni on, u Partiji, a onda su vam pomogli Vladimir Bakarić i Josip Manolić. Kako?
Pedesetih godina nije bilo lako postati asistent na Pravnom fakultetu ako niste bili partijac. Profesor Bayer, koji je želio da mu budem asistent, poznavao je Bakarića i zamolio ga da se pobrine da Savjet Pravnog fakulteta, u kojem su, pored profesora, sjedili i utjecajni režimlije, donese za mene povoljnu odluku. Smatram da je Bakarić to i učinio pa je Manolić - tad već visoko pozicionirani policajac - glasao meni u prilog, što je bio mig da sam režimu prihvatljiv.
Express: U knjizi s puno pažnje pišete i o supruzi Mariji, čiju ste fotografiju gledali u izlogu Foto studija u Teslinoj, a koja je oboljela od Alzheimerove bolesti. Kako ste se upoznali i koliko je utjecala na vas?
O tome kako sam upoznao Mariju, koautoricu mojega života, pišem opširno u autobiografiji, pa to ne bih ovdje ponavljao. Imali smo identične ukuse i svjetonazor, a ona i vrlo izražen osjećaj empatije prema ljudima u nevolji. Moji filantropski impulsi razvili su se pod njezinim utjecajem, a teško bih stekao potrebna znanja za nastavnu djelatnost u Americi da nije na sebe preuzela zamršene financijske poslove koje zahtijeva tamošnji život. Oslobođen poslova svakodnevice mogao sam se posvetiti proučavanju američkog prava i lokalne kulture.
Slom Hrvatskog proljeća bio je presudan za moju odluku da napustim domovinu i karijeru na Pravnom fakultetu u Zagrebu. Dvije godine prije tog sloma vratio sam se iz Amerike, premda sam dobio ponudu stalnog zaposlenja na pennsylvanijskom Pravnom fakultetu u Philadelphiji. Učinio sam to zato jer sam vjerovao da ću u liberalnoj atmosferi Hrvatskog proljeća moći nesmetano znanstveno raditi, ali i pomoći domovini izvan Sveučilišta. Slom Hrvatskog proljeća shvatio sam kao povratak na kruti komunizam koji sam poznavao iz njegove boljševičke faze, a koji je sa sobom nosio jednoumlje. Nisam očekivao da će se prilike popraviti, a posebno da će se raspasti Jugoslavija i osamostaliti Hrvatska. Kao što sam rekao, bilo je vrlo teško steći potrebna znanja za nastavnu djelatnost u Americi. Trebalo je upoznati stvari koje su moje kolege stekle od mladih dana - društvenom osmozom da tako kažem. Najteže mi je bilo učinkovito sudjelovati u radu nastavničkog vijeća, a pogotovo predvidjeti što će se sve dogoditi tijekom nastave, koja se svodila na diskusije sa studentima. Bojao sam se, na primjer, da će diskusija o nekoj temi biti završena za nekoliko minuta pa ću biti u nedoumici što raditi u preostalom vremenu.
Express: S obzirom na to da ste se prvi u bivšoj Jugoslaviji zalagali za ukidanje kaznenog djela homoseksualnog odnosa, možete li nam reći kakve su bile kazne i je li mnogo ljudi procesuirano?
Ne sjećam se više kazne za djelo koje je tadašnji kazneni zakonik krstio ‘protuprirodnim bludom’, no znam da su se homoseksualci rijetko kad kazneno progonili. Bilo je u Zagrebu nekoliko društveno prominentnih homoseksualaca, uključujući tu i neke sveučilišne profesore, čije je seksualno opredjeljenje bilo opće poznato, ali ih vlasti nisu progonile. Inkriminirana je bila samo muška, a ne i ženska homoseksualnost.
Express: U časopisu The American Journal of Comparative Law objavili ste članak ‘Sjenovita strana zapovjedne odgovornosti’, koji je bio motiviran 45-godišnjom zatvorskom kaznom generalu Tihomiru Blaškiću zbog individualne i zapovjedne odgovornosti. Članak je daleko odjeknuo jer ste u njemu zaključili da je takva odredba protivna logici zaštite ljudskih prava u ratovima i moralnim načelima običnog čovjeka. Možete li ukratko pojasniti vaše zaključke?
Prema pravnom stanovištu Haškog suda, sudio se zapovjednik koji je nehajno propustio spriječiti podčinjene da počine ratni zločin ili ih nije kaznio, kao da je osobno počinio zločin. Ustvrdio sam da se to protivi moralnim intuicijama običnog čovjeka. Ako roditelji zapuste odgoj maloljetnika pa on ubije ili siluje neku osobu, rekao sam, nije li pravednije kazniti ih za ono što su počinili, dakle za lakše djelo propuštanja nadzora nad maloljetnikom, nego ih kazniti za ubojstvo ili silovanje. U protivnom se kaznena djela koja se čine namjerno kažnjavaju iako namjere nije bilo. Pridodao sam da i pas razlikuje jesmo li ga namjerno udarili nogom ili smo se na njega spotakli.
Teško mi je na to pitanje odgovoriti bez duljeg izlaganja za koje nema ovdje dovoljno mjesta. No nakon što sam hrvatskom vještaku objasnio kako mora odgovarati na pitanja, što je bilo suprotno američkoj profesionalnoj etici jer sam bio pozvan kao promatrač suprotne strane, nisam u retrospektivi siguran da bih i danas riskirao propustiti da tu suprotnu stanu obavijestim o pomoći hrvatskom vještaku. Ukratko, mislim da bih i sad postupio na isti način. Treba uzeti u obzir da moja obavijest nije imala nikakav učinak na ishod parnice.
Express: U procesu protiv generala Gotovine, Čermaka i Markača imali ste dijametralno suprotno stajalište od nekih hrvatskih političara. Možete li ukratko pojasniti bitne crte svojega gledišta?
Protivio sam se stavu nekih političara da nije dobro da Hrvatska zatraži od Haškog suda da joj podijeli status prijateljice suda u predmetima protiv Gotovine, Čermaka i Markača, kao i protiv bosanskih generala. Ti su se političari plašili da bi se aktivna intervencija države u te predmete, a u cilju pomoći okrivljenicima, mogla protumačiti kao pokušaj da se zakomplicira rad Haškog suda. To bi se, pak, po mišljenju nekih, moglo negativno odraziti na pristup Hrvatske u EU. Ja sam, međutim, smatrao da postoji neosporni interes države da se pokuša umiješati u postupak u kojemu se stvaratelj neovisne Hrvatske tretira kao pauk u centru zločinačke mreže.
Express: Prije pet godina osnovali ste Zakladu Marije i Mirjana Damaške u obrazovne svrhe. Koji su rezultati?
Zaklada ima dvije osnovne svrhe. Jedna je pomoć mladim nastavnicima zagrebačkog Pravnog fakulteta u znanstvenom radu, posebno u snošenju troškova studija u inozemstvu, a druga je svrha u financiranju znanstvenih projekata u području prava. Slučaj je htio da se upravo ovaj tjedan odlučuje o dodjeli stipendija nekim mladim nastavnicima. Što se pak druge svrhe tiče, u tijeku su prijevodi svih sudskih dokumenata u procesu protiv Zrinskog i Frankopana. To je vrlo težak i mukotrpan zadatak koji će vjerojatno biti dovršen tek krajem iduće godine. Posebno je mukotrpno otkriti značenje raznih kratica koje se pojavljuju u dokumentima. Nakon što prijevod bude dovršen, bit će štampan u knjizi za koju već imamo nakladnika. Prijevod će se uputiti raznim pravnim povjesničarima da ga prokomentiraju pa će tim komentarima biti posvećena dodatna knjiga. Projekt će biti dovršen negdje 2022. godine, u vrijeme kad ja po svoj prilici više neću biti među živima.
Otkrili smo već neke zanimljive stvari. Primjerice, jedan je njemački knez izbornik kao član sudskog vijeća izrazio mišljenje da je cilj urote bio da se Hrvatska odijeli i od Mađarske i u konačnici osamostali. Dragocjeni su i dokumenti iz prve faze postupka u kojoj se Zrinski odlučio osobno braniti, iako nije bio pravnik. Tek kasnije je uzeo branitelja. Pronašli smo i neke crteže Zrinskog koje je napravio kad se dosađivao u tamnici.
Express: Kako vam iz američke perspektive izgleda današnja Hrvatska? Naime, stotine tisuća mladih napustilo je Hrvatsku, uglavnom zbog manjka posla, niskih plaća, trome i loše uređene državne administracije, stalnih ideoloških rasprava, sloma gospodarstva, manjka perspektive itd.
Nisam kompetentan da o tome mudrujem jer u domovinu dolazim na odmor pa sam slabo upoznat s problemima hrvatske svakidašnjice. Brine me, međutim, problem odlaska obitelji u inozemstvo pa je, kao što sam spomenuo, ta briga jedan od razloga što sam napisao autobiografiju u kojoj su problemi nostalgije emigranata prominentni. ‘Nije sve u šoldima’, htio sam reći. Ponekad mi se čini da u Hrvata postoji veća doza pesimizma nego u Amerikanaca pa tešku situaciju osjećaju ozbiljnijom nego što je ona u stvarnosti. Siguran sam da je stil života u Hrvatskoj ugodniji nego u Americi, bez obzira na velike razlike u materijalnom blagostanju.
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu Express.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu Express.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.
Pa što onda? Bitno je da partijaši ne odlučuju danas, nego naši iz zna se koje stranke...