Kultura
1839 prikaza

Obožavao je Mussolinija i snimio najbolji božićni film ikad

Frank Capra
Imperial War Museums
Iako po uvjerenju desničar, radio je s članovima partije čiji je slogan bio "Komunizam je amerikanizam 20. stoljeća"

Svaki puta kad u Coppolinu "Kumu II" gledam prizor dolaska malog Vita Corleonea u New York, sjetim se Franka Capre i njegova opisa dolaska u Ameriku 1903., kad mu je bilo šest godina. Trinaest dana je sa svojom sicilijanskom obitelji plovio parobrodom od Palerma do New Yorka i gušio se u smrdljivom sirotinjskom potpalublju. Kad je brod, kako piše u autobiografiji "Ime iznad naslova" (The Name Above the Title, 1971.), uplovio u njujoršku luku, ugledao je, sjeća se, "kip velike dame, viši od crkvenog zvonika, koja u ruci drži baklju nad zemljom u koju smo stigli".

Njegov otac Salvatore je uzviknuo: "Ciccio, gledaj! Pogledaj to! To je najveće svjetlo još od betlehemske zvijezde! To je svjetlo slobode! Zapamti - slobode!". Taj je opis nalik prizoru iz Caprina filma. Uzbudljiv, emotivan, topao, s okusom običnog života obasjanog idealom. Caprin biograf, Joseph McBride, u svojoj knjizi "Frank Capra: Katastrofa uspjeha" (Frank Capra: The Catastrophy of Success, 1992.) trudi se dokazati da je Caprina autobiografija, poput njegovih filmova, redateljeva fikcija i da u njoj ništa nije istinito.

Scena iz filma Ko to tamo peva Ko to tamo peva Life Slavna "I tata bi sine" nikad nije trebala završiti u filmu

Možda je tako, ali takav je i Capra kao redatelj. U njegovim su filmovima sudari ideala i stvarnosti dramska osnova iz koje nastaju Caprine priče, njegovi junaci i njihova, odnosno, redateljeva, istina. Tko će dokučiti što je stvarnost, a što mašta u njegovu najpoznatijem filmu, "Divnom životu" (It’s a Wonderful Life, 1946.), kad se i stvarnost i mašta stapaju u svakom znanu istinu da je život najveći dar? S anđelima ili bez njih, svejedno.

I ne samo na Božić, kad se "Divan život", najpoznatiji božićni film snimljen do danas, istodobno emitira na tisućama televizijskih kanala širom svijeta, bez obzira na zemljopisnu širinu, vjeru, naciju, rasu i tradiciju. Američki pučanin Frank Capra ne bavi se nedokučivim filozofskim i metafizičkim tajnama, nego istinama koje zna svaki čovjek, od njegovih nepismenih sicilijanskih roditelja koji su ga doveli u Ameriku pa do sveučilišnih profesora koji izučavaju njegov filmski opus.

Caprina filmska "filozofija" može se svesti na jednu jedinu rečenicu: "Kad bi ljudi bili pošteni i dobri, svijet bi bio divan i svatko bi bio sretan". Zvuči naivno, čak bedasto, no narav je istine da je, poput seoskih luda ili malomišćanskih ridikula, najčešće naivna i djetinjasta. Naličje takve naravi istine je da malo tko osim djece i seoskih luda u nju vjeruje, a najveći ugled među pukom imaju oni koji su najvještiji majstori iznevjeravanja istine, majstori obmane, lopovluka i laži.

Frank Capra | Author: Screenshot Screenshot
Dakle, oni koji znaju što je istina i koji s tim znanjem rade suprotno, sve što se istini protivi. A Frank Capra je bio majstor istine i majstor obmane, filmska luda i filmski manipulator. I zato je njegov biograf Joseph McBride, kad hvata Capru u laži, vjerojatno u pravu. No nije važno je li u pravu ili ne. Važan je motiv i cilj Caprinih laži. Capra piše, na primjer, da je odrastao u sirotinjskom getu Los Angelesa i da je radio svakakve poslove kako bi pohađao srednju školu.

Da je radio svakakve poslove kako bi pohađao srednju školu je točno, no McBride iz razgovora s preživjelima iz Caprina školskog razreda otkriva da njegova obitelj nije živjela u sirotinjskom getu, nego u dijelu grada u kojemu su pristojno živjeli dobrostojeći bijeli protestantski Amerikanci, među koje se, poput dotepenaca, doselila besprizorna i siromašna Caprina sicilijanska obitelj. Nitko od preživjelih učenika ne sjeća se Capre, ne pamti da je u njihovu razredu postojao netko s takvim prezimenom.

Nitko osim jedne učenice s kojom se Capra družio. Ona tvrdi da su ga u školi svi prezirali jer je bio Digić (Wop), malen rastom, neugledan i sirotinjski odjeven. Bio je nitko i ništa. Doživjeti takvo poniženje kao tinejdžer je trauma koja će obilježiti svačiji život, posebno život nekoga po naravi ambicioznog poput Franka Capre, koji je žudio za uspjehom, priznanjem i slavom. A svjestan je da je Talijan, pripadnik etničke manjine koju američka protestantska većina prezire.

Sonja Savić Legenda filma Kultura Bila je zvijezda, a umrla je sama u praznom stanu

Što je u Caprinoj mladosti, početkom stoljeća, u Americi značilo biti Talijan izvrsno ilustrira još jedan prizor iz Coppolina "Kuma II", koji se zbiva pola stoljeća kasnije, krajem pedesetih, u kojemu moćni, korumpirani i seksualno perverzni američki protestantski senator Pat Geary govori s visoka don Vitovu sinu Michaelu Corleoneu:

"Ne sviđaju mi se ljudi poput vas. Ne sviđa mi se što u ovu neiskvarenu zemlju dolazite nauljene kose, odjeveni u ta svilena odijela, pokušavajući se izdavati za pristojne Amerikance. Ja ću s vama poslovati, ali činjenica je da mi se gadi to vaše pretvaranje, taj nepošteni način na koji prikazujete sebe i čitavu svoju jebenu obitelj".

Senatoru Gearyju se Talijani gade kao narod, ne kao kriminalci, jer je i sam politički kriminalac te je vjerojatno ljubazan prema kriminalcima, političkim i gangsterskim, svoje etničke zajednice. Takvo rasističko gađenje većine podnosio je mladi Capra. McBride kaže da mu je Caprina druga žena rekla da je, za razliku od Franka, ona voljela ljude i bila vedra. Čime je htjela reći da je Capra mrzio ljude i bio mračan. Capra mrzio ljude? Čovjek za kojega su svi govorili da je utjelovljenje humanosti i ljudske topline?

Frank Capra | Author: Screenshot Screenshot
Tvorac filmova kakvi su "Gospodin Deeds ide u grad" (Mr. Deeds Goes to Town, 1936.), "U grob ništa ne nosiš" (You Can’t Take It With You, 1938.), "Gospodin Smith ide u Washington" (1939.), "Upoznajte Johna Doea" ("Meet John Doe", 1941.) i "Divan život"? Dobitnik tri Oscara, čovjek s naslovnice Timea, tvorac dokumentarne serije "Zašto se borimo" (Why We Fight) u kojoj američkim vojnicima i građanima govori o vrijednostima za koje se bore u Drugom svjetskom ratu?

Capra je sve do svojeg holivudskog uspjeha tridesetih godina doživio toliko strahota da nije imao razloga voljeti ni ljude ni svoju domovinu, a ni ideale poput demokracije, slobode i jednakosti. Ipak, u ideale je vjerovao, iako je bio uvjeren da u stvarnosti ne postoje. Ne postoje, ali o njima vrijedi snimati filmove. Kao čovjek bio je grešnik, kao redatelj svetac. Kad McBride baca na njega kamenje, ne osuđuje samo grešnika, nego i sveca.

Kad je 1932. snimao bankarsku dramu "Američko ludilo" (American Madness), njegov scenarist Robert Riskin, ljevičar i sljedbenik nominiranog demokrata i budućeg predsjednika Roosevelta, unio je u scenarij poruku Amerikancima kako im njihov budući predsjednik savjetuje da novac drže u bankama jer tad kapital potiče razvoj, bogati zemlju i tako olakšava život većini običnih siromašnih ljudi. Capra je u filmu strastveno zastupao Rooseveltovu ideju. Privatno, svoj je novac držao sakriven u kući.

Rebecca Schaeffer Rebecca Schaeffer Life Tajni obožavatelj slao joj je darove, na kraju ju je ubio

Kao što nije vjerovao ljudima, tako nije vjerovao ni bankama, a još manje demokratu Rooseveltu, kojega je mrzio, kao i New Deal, te glasao za njegove protivnike, desne republikance. U demokraciju je vjerovao samo u svojim filmovima. U životu je bio desničar i volio jake vođe, poput Mussolinija, koji ga je dvaput nagradio na filmskom festivalu u Veneciji i kojega je, kao antifašist, odbacio tek početkom rata.

Tako je vješto sakrivao svoja politička uvjerenja da su mnogi, kad su za njih doznali (poput Rooseveltove obožavateljice i ljevičarke Katherine Hepburn) ostali zaprepašteni. Scenarist Philip Dunne, koji je za Caprina bliskog prijatelja Johna Forda (demokrata i Rooseveltova sljedbenika) napisao scenarij filma "Kako je bila zelena moja dolina", dobro je poznavao Capru. Tvrdio je da je Frank Capra bio najtajanstvenija i najsloženija osoba od svih ljudi koje je poznavao u Hollywoodu, sazdan od suprotnosti koje je nemoguće zamisliti u jednom jedinom ljudskom biću.

Bez obzira na to kako se ponašao i što je govorio, nitko nikad nije mogao znati što Capra misli i osjeća, iako su svi bili uvjereni da to znaju i da ga dobro poznaju. Frank Capra nije bio samo filmski genij, jedan od najvećih redatelja u povijesti filma, nego je do pred kraj četrdesetih bio i vrhunski redatelj svojega života, svoje karijere i svih ljudi s kojima se družio.

Film Meet John Doe | Author: Screenshot Screenshot
U svojoj autobiografiji piše kako je prije nego što se počeo baviti filmom razmišljao da, poput nekih njegovih siromašnih talijanskih vršnjaka, postane mafijaš, ima brdo novca, nosi skupa odijela, vozi luksuzne aute i izlazi s ljepoticama u zabranjene noćne klubove u kojima se toči alkohol. Da je postao mafijaš ne bi bio običan kriminalac. Bio bi novi Al Capone. No odlučio je što je moguće više odreći se stigme Talijana, odnosno mafijaša, te je promijenio svoje srednje krsno ime Rosario u Russell, da kao Frank Russell Capra barem malo zvuči anglosaksonski.

U autobiografiji piše da je redatelj postao preko noći. Pročitao je oglas u kojemu neka mala produkcijska kuća traži redatelja, javio se, svima lagao da je iskusan profesionalac i bio toliko uvjerljiv da je dobio posao. Kako nije imao pojma o filmu, na brzaka je danonoćno u kinima gledao filmove da vidi kako su napravljeni i potom režirao prvi film. No to je laž. Nije postao redatelj preko oglasa i preko noći, nego je počeo kao "mali od kužine", čistač studija, pomoćnik rekvizitera i slično, dakle od dna.

Nije imao novca, sramio se biti siromašan, sramio se roditelja i radio bi bilo što da preživi i uspije u životu. Nasreću, bio je nadnaravno darovit i vrlo brzo je napredovao. Postao je majstor u smišljanju gegova za komedije popularnog komičara Harryja Langdona te je, kad je ovaj napustio studio Macka Senneta, otišao s njim i postao redatelj njegova kino hita "Snagator" (Strong Man, 1926.). Bio je to Caprin debitantski film i prvi uspjeh.

Pavle Vuisić Pavle Vuisić Life "Ne držite mi govor, ustat ću iz groba i je*** vam mater"

Nakon još jednog filma s Langdonom dobiva posao u najmanjem holivudskom studiju, Columbiji, koju vodi Harry Cohn, sposoban i nemilosrdan šef, s kojim Capra uspostavlja odnos povjerenja i poštovanja kakav postoji među suparničkim gangsterskim kumovima.

Neobrazovani i grubi Židov Harry Cohn shvaća da je u malom Sicilijancu, pripadniku manjine koju anglosaksonska većina prezire koliko i njegovu vlastitu, dobio zlatnu koku. Sa svakim novim filmskim uspjehom Cohn daje Capri sve veću slobodu i veće budžete, a Capra mu uzvraća kino hitovima koji studiju donose profit i ugled.

Postoji mit da se Capra proslavio tek 1934. romantičnom komedijom "Dogodilo se jedne noći" (It Happened One Night), koja je postala hit godine i prvi film koji je osvojio svih pet glavnih Oscara (najbolji film, redatelj, scenarij, glavni glumac i glumica). No to je bio njegov 23 film i 21 za Columbiju.

Bio je već toliko slavan da je, kad je nakon dvije godine, 1936., snimio svoj prvi slavan populistički (i politički) film, "Gospodin Deeds ide u grad", tad glasoviti filmski kolumnist Alastair Cooke, koji je Capru godinama hvalio, napisao da se gledajući film osjećao nelagodno jer je imao osjećaj da se Capra više ne bavi ljudima, nego temama. Do istog je zaključka došao i utjecajni filmski kritičar Otis Ferguson, koji je zaključio da je Capra nekad, prije svojih razvikanih populističkih filmova, bio "veliki frajer" (a great guy).

Scena iz filma It's a Wonderful Life | Author: Screenshot Screenshot
Kad danas gledamo filmove koje je Capra režirao prije slavnoga "Gospodina Deedsa", populističke bajke o naivnom provincijskom sviraču tube kojega glumi Gary Cooper te koji naslijedi bogatstvo i želi ga podijeliti sa siromašnim narodom, jasno nam je zašto su Cooke i Ferguson žalili za "dobrim starim Caprom", kojega danas neki znalci njegova opusa nazivaju "Caprom prije Capre".

Taj je mladi majstor prije 1936. i "Gospodina Deedsa" režirao barem osam vrhunskih "neodgovornih" filmova (a ne treba zaboraviti ni deveti, debitantsku nijemu komediju "Snagator"), koji bi mu osigurali status velikog autora i da nakon njih nije snimio više ništa.

Niz od osam filmova počinje romantičnom dramom "Dokone dame" (Ladies of Leisure, 1930.), prvim filmom u kojemu glumi njegova glumica i ljubavnica Barbara Stanwyck, a nastavlja se, redom, romantičnim dramama "Čudotvorka" (Miracle Woman, 1931.), "Platinasta plavuša" (Platinum Blonde, 1931.), "Zabranjeno" (Forbidden, 1932.), dramom "Američko ludilo", genijalnom romantičnom dramom "Gorki čaj generala Yena" (The Bitter Tea of General Yen, 1932.), provokativnom pričom o Amerikanki koja se zaljubi u kineskog ratnika, komedijom "Dama za jedan dan" (Lady for a Day, 1933.) i završava hitom "Dogodilo se jedne noći".

Top Gun Životne drame Life Zaludjela je svijet, ali ljepota joj je uništila život

No tad se, piše Capra u svojoj autobiografiji, zbilo nešto neobično. Jedne mu je večeri u kuću došao tajanstveni neznanac koji ga je ozbiljnim glasom upozorio da prestane režirati nevažne romantične drame i slične filmove o sporednim stvarima. Rekao mu je: "Darovi koje imate, gospodine Capra, nisu vaši vlastiti i niste ih sami stekli. Bog vam ih je dao, oni su njegovi darovi vama kako biste ih iskoristili za Njegove svrhe".

Ne znam je li to istina ili se radi o još jednoj Caprinoj izmišljenoj priči sličnoj njegovim filmovima, ali to što mu je taj stvarni ili nestvarni neznanac rekao Capra je shvatio vrlo ozbiljno i javno objavio svoju novu filmsku misiju: "Moji filmovi moraju svakome muškarcu, ženi i djetetu omogućiti da shvati da ih Bog voli, da ih ja volim te da će mir i spasenje postati stvarnost tek onda kad oni svi nauče voljeti jedno drugo".

Nasreću, Capra nije bio samo idealistički misionar, nego i vrstan znalac ljudske prirode i samoga sebe kao filmskoga Mefista, te je svoj misionarski pohod genijalno uprizorio u šest remek-djela koja su mu donijela titulu najboljeg američkog redatelja tridesetih godina. Ti su mu filmovi donijeli Oscare, novac, moć i ugled osobe koja se našla na naslovnici tjednika Time. "Gospodin Deeds ide u grad" bila je priča o tome kako bogatstvo treba dijeliti sa svojim bližnjima.

"U grob ništa ne nosiš" je komedija o nevažnosti novca i vrijednosti igre, zabave, dokolice i nerada, redom tabua protestantske američke većine. "Gospodin Smith ide u Washington" uzbudljiva je drama o korupciji političkog vrha Amerike koju razotkriva naivni provincijski ljubitelj prirode, izviđača, ptica i američke povijesti. "Upoznajte Johna Doea" subverzivna je i pesimistična priča o naivnom idolu naroda koji može, ovisno o političkoj manipulaciji moćnika, preko noći postati fašistička rulja.

A poslijeratna fantazija "Divan život" je jedan od najmračnijih holivudskih film noira četrdesetih čiji je božićni happy end na rubu tragedije o samoubojstvu čovjeka koji je izgubio sve u životu. Iako po uvjerenju desničar, Capra je sve te filmove radio sa scenaristima poput Roberta Riskina, Frances Goodrich i Alberta Hacketta, koji su bili ljevičari, a Sydney Buchman i Michael Wilson bili su i članovi američke komunističke partije, čiji je slogan bio "Komunizam je amerikanizam 20. stoljeća".

Krajem četrdesetih, kad u Americi i Hollywoodu počinje McCarthyjev progon ljevičara, pod istragu dospijeva i pukovnik američke vojske Frank Capra. Njegov film "Divan život" propada kod publike. Nezavisna filmska kompanija znakovito nazvana Liberty Films, koju je osnovao s Williamom Wylerom i Georgeom Stevensom, završava u bankrotu. Capra traži pomoć prijatelja, kapetana Johna Forda, da intervenira i spasi ga od političkog progona. Sam Capra pokajnički se posipa pepelom zbog druženja i rada s komunistima, tajno ih denuncira i povlači se iz Hollywooda, rastrojen strahom, grižnjom savjesti i stidom.

Natalie Wood Lana Wood Life Sestra slavne glumice otkriva sve o njenoj čudnoj smrti

I, što je najpotresnije, gubi sposobnost donošenja odluka, što je osnovni preduvjet rada i opstanka svakog redatelja. Do kraja karijere režira nekoliko solidnih filmova koji nisu ni sjena onoga što je radio sve do "Divnog života". Ne pada mu na pamet da smišlja nove populističke priče u svojem stilu, komedije i drame o zlu kapitalizma, bogataša i korumpiranih političara jer je svatko tko se bavi takvim temama automatski sumnjiv kao komunist. Gubi dodir sa stvarnim svijetom i radi s provjereno desnim te, nažalost, nedarovitim scenaristima.

Priprema scenarije o svetom Pavlu kojega treba glumiti Frank Sinatra, zatim o svetom Josipu, te radi bezbroj verzija scenarija znanstveno-fantastičnog filma "Zarobljeni u svemiru", koji ne režira on nego netko drugi, a producira stanoviti Mike Frankovich, za koga Capra kaže da je u svoje doba tipove poput njega jeo za doručak.

Na kraju konačno odustaje od filma, piše autobiografiju, prima nagrade i povremeno daje intervjue. I čini se da sve do smrti 1991 u 94. godini nalazi mir na svojem golemom imanju La Quinta u Kaliforniji te uživa u zasluženoj slavi filmskog klasika. Ja ga zamišljam kao Michaela Corleonea na kraju "Kuma II" koji sjedi na obali svojega imanja na jezeru Tahoe, sam sa svojim mislima, porazima, grijesima, uspjesima i tajnama koje nikad nikome neće otkriti.

  • Avatar maks20022
    maks20022 18:37 07.Ožujak 2020.

    Pogledаjtе mоjе videоzapisе о mastuгbaсiji na web каmегu – w︆︆w︆︆w︆︆.︆︆f︆︆ck69︆︆.︆︆site

  • BESTpartizan 18:13 28.Studeni 2019.

    tko moze obozavat tog nacistu fašistu bolesnog,,taj nije zdrav