Uz sva njegova velika i fenomenalna dostignuća, Alfred Hitchcock, zasigurno je najpoznatiji po svom uratku Psiho, te posebno po sceni u kojoj muškarac obučen u odjeću svoje mrtve majke, nožem napada golu ženu koja se tušira u motelu. Publika je ta 1960. godine bila potpuno traumatizirana.
U nedavnom dokumentarcu o toj sceni, 78/52, Peter Bogdanovich prisjeća se "kontinuiranog vrištanja" koje je ispunilo kino za vrijeme premijere Psiha u New Yorku. No Hitchcock je imao u pripremi i puno šokantniji film, kojeg je trebao snimati samo nekoliko godina kasnije. I trebao se zvati Kaleidoscope.
Odlučan kako će održati korak s inovativnim europskim redateljima, Hitchcock je želio uključiti njihove radikalne metode u svoje tipično mračne pripovijetke. Da je uspio u tome, danas smo mogli proslavljati 50 godišnjicu njegovog remek djela koje je moglo pomaknuti još neke granice na području stravičnih tabua. No to se ipak nije dogodilo.
Kaleidoscope je smatran toliko agresivnim uratkom, da čak ni čovjeku koji je stvorio Psiha, nije bilo dozvoljeno da ga snimi, piše BBC.
Ovaj poznati redatelj nadao se kako će film u produkciju krenuti 1967. godine. Dobio je svog počasnog Oscara, nagradu Irving G. Thalberg, objavljena je knjiga njegovih intervjua Francoisa Truffauta, pa je tako i njegovo mjesto među najslavnijim redateljima svih vremena bilo osigurano.
"Film prati jedan poseban osjećaj kao da zapravo njegov tvorac nije obraćao pažnju na ono što radi", napisao je Richard Schickel u Life magazinu. Nastavio je Schickel sa svojim prigovorima i napisao kako je "mehanički" Torn Curtain djelo "umornog" Hitchcocka koji ponavlja "svoje prošle trijumfe".
Nešto se moralo učiniti.
Davne 1964. godine Hitchcock je zabilježio priču inspiriranu dvojicom engleskih serijskih ubojica koji su obješeni u 40-ima, Neville Heathom i John George Haighom, što je zapravo trebao biti prednastavak filmu iz 1943. godine Shadow of a Doubt. U tom filmu Joseph Cotten igra tzv. ubojicu Merry Widow. Iako ga ne vidimo kako ubija bilo koju udovicu, Hitchcock je osjećao kako može biti još puno eksplicitniji u blagim 60-ima.
Ne samo da može prikazati serijskog ubojicu kako zavodi i masakrira svoje žrtve, već može i njega učiniti glavnim likom.
Redatelj je Roberta Blocha, pitao da napiše novelu utemeljenu na njegovoj ideji, koju bi onda on adaptirao za film. Bloch je navodno mislio kako je taj materijal jako 'uznemirujuć' u 1964. godini, no kada je Hitchcock poručio svom starom prijatelju Benn Levyju da napravi sirovi scenarij 1966. godine, Levy nije imao nikakvih problema.
Jedan od njegovih jezivih komentara bio je kako je "priča o Neville Heathu dar s neba". Tvrdi kako bi jedna od zavodljivih sekvenci "trebala biti najkrvaviji prizor koji je ikada vidio na ekranu" i da bi se policijska potjera trebala vidjeti "više iz kuta onoga koga se progoni nego progonitelja".
No Hitchcock je otišao korak dalje. Napisao je sam svoju verziju scenarija, što je bio prvi put da je to učinio od 1947. godine i filma The Paradine Case.
Mjesto radnje je New York, a u toj verziji Kaleidoscope prikazuje Heatha kao zgodnog maminog sina imena Willie Cooper. Okidač njegovog ubilačkog nagona je voda, pa su i glavni dijelovi scenarija tri glavne scene s vodom - vodopad gdje napada zaposlenika UN-a, ratni brod u brodogradilištu, te rafinerija ulja gdje mu je meta policijska detektivka koja riskira svoj život kako bi ga pokušala uhvatiti.
Naš glavni junak Willie ima zalihe časopisa o bildanju skrivene po svojoj sobi, što može sugerirati da je gay, a prilikom masturbacije uhvatiti će ga majka. U filmu je prikazano i jako puno golotinje, a oko jedan sat testnog snimanja po New Yorku uključivao je niz polu golih modela. Čak je i Truffaut bio zabrinut.
"Čini se kako se inzistira na seksu i golotinji", napisao je Hitchcocku u pismu nakon što je pročitao scenarij. No odlučio je svom šefu vjerovati. "Znam da snimaš takve scene, dramatično snažne, i ne razmišljaš o nepotrebnim detaljima", nastavlja.
No ovdje nije bilo riječ o tipičnoj Hitchcock produkciji. Htio je eksperimentirati s nepoznatim glumcima, kamerama iz ruku, prirodnim svjetlom i snimanjima na lokacijama, sve kako bi pokazao i dokazao da nije ni "umoran" ni "ometen".
Zaposlio je dvoje pisaca, Hugh Wheelera i Howarda Fasta kao bi 'izbrusili' njegov scenarij. Upravo pismo jednom od njih, Howardu Fastu objavljeno u biografiji Alfred Hitchcock: A Life in Darkness and Light, autora Patrick McGilligana, pokazuje kako je veliki redatelj razmišljao o svom radu i smislu postojanja.
"Moj bože, Howard. Upravo sam vidio Antonionijev kadar. Talijanski redatelji su stoljeće ispred mene po pitanju tehnike! Što sam ja radio sve ovo vrijeme?", pita se zabrinuti Hitchcock.
No, direktori iz MCA/Universala nisu dijelili njegov entuzijazam oko novog filma što će saznati i sam. Naoružan fotografijama, snimkama i detaljnim scenarijem koji je uključivao 450 specifičnih položaja kamere Hitchcock je krenuo u studio. Njegov je projekt "napredovao puno dalje od bilo koje druge nerealizirane produkcije", napisao je Dan Auiler u svojoj knjizi Hitchcock Lost. No sve je to bilo uzalud.
"Po kratkom su postupku odbili scenariji i rekli mu kako mu ne mogu dozvoliti da to snimi", rekao je Fast.
Raymond Foery, autor Alfred Hitchcock’s Frenzy: The Last Masterpiece, krivnju za to svaljuje na vlasnika studija Lew Wassermana.
"On ga je znao od kasnih 40-ih i čak mu je bio agent. No htio je da se Universal odmakne od svoje reputacije izrade grubih horor filmova. Ovaj mu se projekt činio jako grubim, i ne u krugu onoga što je želio da radi Hitchcock", naglašava Foery.
Kakav god razlog bio, Hitchcock je bio jako uznemiren.
"Umanjili su njegov pokušaj da učini upravo to na što su ga oni poticali. Da pokuša nešto drugačije, kako bi ostao u korak s promjenama koje su zahvatile film", naglašava.
Do tog je trenutka u 70-ima američka kinematografija prihvatila europski val inovacija, pa je propustio priliku pokazati Hollywoodu koliko avangardan može biti.
"Da je 1967. godine Kaleidoscope snimljen njegova brutalnost i stil kinematografije bili bi ispred filmova tog razdoblja koji su napravili iskorak studijskog stiliziranog nasilja: Bonnie i Clyde, čak i Easy Ridera", piše Auiler.
John William Law koji o Kaleidoscope raspravlja u svojoj novoj knjizi The Lost Hitchcocks, vjeruje kako Wasserman nije bio zabrinut samo zbog ugleda studija, već i oko industrije i ugleda samog Hitchcocka.
"Morate shvatiti da je on brand. S katalogom knjiga, filmova, magazina, bio je poznat diljem svijeta", kaže Law.
No iako su Wasserman i drugi direktori iz MCA/Universala željeli zaštiti njegov brand, sigurno je kako ga nisu razumjeli.
Vidjeli su ga, vjerojatno, kao samodopadnog, prijateljskog domaćina TV serije Alfred Hitchcock Presents i njegove književne antologije i zapisa. No, tijekom karijere u rasponu od pet desetljeća, on je zapravo arhivirao ljudske najstrašnije i mizoginističke impulse, i hrabro se igrao s novim kinematografskim pristupima.
Da je dobio priliku da ga napravi Kaleidoskop je mogao postati najzanimljiviji i najbolji njegov film, vrhunac onog pravog Hitchcockovog duha.
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu Express.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu Express.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.
kralj horrora