Kultura
1412 prikaza

"Od desničarenja je veći problem to što Vlada na to šuti"

Slavenka Drakulić
Davor Visnjic (PIXSELL)
"Nisam pristalica teorije zavjere. Ali konzervativna Vlada i neke udruge imaju podudarne ciljeve...", rekla je Slavenka Drakulić

Ako je zaljubljenima Valentinovo svaki dan, valjda i feministkinjama može svaki dan biti Dan žena, dan borbe za ravnopravnost s muškarcima. Kad govorimo o hrvatskom (i regionalnom) feminizmu, Slavenka Drakulić jedna je od onih koje ne treba puno predstavljati. "Smrtni grijesi feminizma" klasik je iz 1984. godine, a osim feminizma, pisala je o (post)komunizmu, ratu, književnosti... Objavila je 13 knjiga koje su prevedene na 20 jezika, dobitnica je mnogih književnih nagrada, a piše za brojne etablirane svjetske časopise. S književnicom smo razgovarali o aktualnoj društveno političkoj situaciji.

Međunarodni dan žena ove se godine obilježio 108. put. Imamo li razloga za slavlje?

Ne bih rekla da imamo, i to ne samo s obzirom na situaciju žena danas, koje se zapošljavaju teže od muškaraca, a manje su plaćene. Društvo se raslojilo, veliki je jaz između malo bogatih i siromašne većine, nezaposlenost je velika, a korupcija još veća. Mladi odlaze. Sve su to, nažalost, banalne činjenice koje govore o teškoj situaciji. A što se žena tiče, njima su, čini se, opet namijenjena djeca, kuhinja i crkva. Rekla bih da bi se žene trebale prije zabrinuti nego slaviti, no nisam sigurna da se to i događa.

Slavenka Drakulić | Author: Anto Magzan (PIXSELL) Anto Magzan (PIXSELL)
Što vama znači 8. mart? Je li se značenje tog datuma za vas promijenilo kroz vrijeme?

Za moju generaciju, koja je odrastala 70-ih, bio je to dan muške dvoličnosti. Žene su išle na frizuru i pripremale kolače za proslavu u poduzećima, a muškarci su bili ti koji su slavili i dolazili doma veseli i pripiti. Nama djeci je bilo važnije da je to bio i Majčin dan, pa smo sami izrađivali čestitke i pripremali predstavu u školi. Naravno da danas ima posve drugo značenje. Danas se jedva spominje jer se smatra ‘socijalističkim praznikom’ iako je potekao iz SAD-a, od štrajka radnica za bolje uvjete rada i pravo glasa. Istina je da su ga poslije usvojile socijalističke zemlje.

Kako iz današnje perspektive gledate na svoju i borbu vaše generacije za ženska prava?

Ne bi se moglo reći da se ono malo žena iz moje generacije okupljeno u grupi ‘Žena i društvo’ borilo za žensku ravnopravnost niti da je bila riječ o pokretu. Treba to staviti u kontekst. Naime, ravnopravnost je bila zagarantirana zakonima socijalističke Jugoslavije, koji su u socijalizmu bili emancipatorni. Dakle, inzistirali smo na ostvarenju nekih prava - na primjer, da se u oglasima za zapošljavanje ne navodi spol, što je bio običaj. U fokusu je bila emancipacija u privatnom životu jer je postojala ogromna razlika između društvenog i privatnog položaja žene. Bavile smo se i nasiljem u obitelji, koje tad kao pojam jedva da je postojalo. Nije postojao ni SOS telefon, a kamoli sigurne kuće. No službena organizacija, Konferencija za društvenu aktivnost žena Hrvatske, kao isključivi zastupnik njihovih interesa, bila je i protiv naših aktivnosti. Zato nisu blagonaklono gledale na naše javne tribine, pisanje po novinama i slično, a bilo je i napada u medijima.

U hrvatskoj javnosti Dan žena je u posljednjih nekoliko godina postao tek prilika da političari dijele ruže (čak ne ni karanfile) i usput daju seksističke izjave. Kako to komentirate?

Pa ni ranije nije bilo bolje ni drukčije! Ne mislite valjda da se toga dana pokazivalo nekakvo posebno uvažavanje ženama? To samo pokazuje koliko je patrijarhat ukorijenjen u našoj kulturi i koliko ga je teško mijenjati.

Feministička grupa "Krajnje neuračunljive" napisala je: "Meni je 8. mart svaki dan". Treba li nam 8. mart biti svaki dan i kako to postići?

Ako su imale na umu da svakog dana treba pokazati poštovanje prema ženama i uvažavati njihova prava, onda se s njima slažem. Jedan dan u godini je, doduše, samo simbol, neka vrsta podsjetnika i zato ga ipak treba nastaviti slaviti, makar da se podsjetimo na to koliko je mukotrpan put do ravnopravnosti u svakodnevnom životu. Kako to postići? Bojim se da je jedini način osvještavanje o pravima i borba samih žena, jer nitko se za njihova prava neće izboriti osim njih samih - nema kod nas te stranke niti pojedinog političara ili političarke kojima je to makar u programu.

Kako komentirate odluku Ustavnog suda o zakonu o pobačaju na zahtjev?

Odluka je ispravna i pravedna.

Konzervativne udruge već su najavile referendum o zabrani pobačaja. Mislite li da će uspjeti i kakve bi to posljedice imalo za hrvatsko društvo?

Prema riječima suca Ustavnog suda Miroslav Šeparovića, ta mogućnost ne postoji. Zahtjev za referendumom o pobačaju bio bi odbijen. Nema mogućnosti ni promjene zakona u smislu potpune zabrane. No vjerojatno će te udruge predlagati raznorazna ograničenja, od kojih će neka sasvim sigurno ugurati u novi zakon, koji Sabor mora donijeti u roku od dvije godine. Naime, središnja točka spora je početak ljudskog života, da li od začeća - kako tvrde konzervativne udruge i crkvena dogma - ili od rođenja. Ta se dva pogleda ne može uskladiti i zato je pitanje moći i utjecaja tko će prevagnuti. Za hrvatsko društvo je dovoljno pogubno da je oko svega podijeljeno i okrenuto prema prošlosti. Na ženama je da ne prihvate ograničavanje prava i sloboda.

Slavenka Drakulić | Author: Davor Visnjic (PIXSELL) Davor Visnjic (PIXSELL)
Što mislite kad je i zašto feminizam postao "prosta riječ"?

U jednom trenutku, negdje krajem osamdesetih i početkom devedesetih, činilo se da su žene izborile svoja prava i da bi trebale zašutjeti. Naravno da to nije bilo točno, pogotovo u SAD-u, gdje nisu izborile ni rodiljski dopust, a kamoli jednaku plaću za isti posao, na primjer. Ili pravo na pobačaj, kad već govorimo o tome. No u medijima je stvorena slika da je borba izašla iz mode. Pored toga, mlada je generacija žena na zapadu zatekla zaista puno bolju situaciju u smislu prava, za koju su se izborile njihove majke i bake. Učinilo im se da se, eto, nemaju zašto boriti kad im je dobro. Feminizam je postao nešto što pripada prošlosti. Pokušalo se s nekim novim nazivima - ali nije išlo. Obično se žene radikaliziraju s godinama, kad se nađu u situaciji da i rade, i podižu djecu, i vode brigu o kući itd.

Kako komentirate tzv. celebrity feminizam? Pomaže li ili šteti što ga Beyonce i druge svjetske zvijezde koriste u svom radu? Gubi li pokret tako na svojoj političnosti ili samo dobiva veću pozornost javnosti?

Danas je medijska pozornost važna, zapravo najvažnija. Vidi se to dobro na slučaju predsjednika Donalda Trumpa. Važno je biti vidljiv, zapažen - isto pravilo vrijedi i za ljude i za ideje. Ako mlade zvijezde šalju poruke o položaju žena, možda će više ljudi poslušati te poruke. Nije to loše, ali nije dovoljno. Problem je da ne postoji više ni feminizam, u smislu pokreta, niti feminizmi. Žene su u svojim zahtjevima toliko razjedinjene - opet prvenstveno u SAD-u - da ih je teško ujediniti i zbog toga su slabe. Naravno da nije dobro da je Trump ukinuo transrodne toalete, ali činjenica da su žene manje plaćene za isti posao i dalje ostaje generalni problem o kojem bi se svi, ne samo sve žene, nego svi osviješteni građani, trebali okupiti.

U Hrvatskoj je u posljednjih nekoliko godina na djelu retradicionalizacija, koju predvodi tzv. neokonzervativni pokret. Na udaru su prvo žene, njihova reproduktivna i ljudska prava. Koji je, zapravo, krajnji cilj toga? I što mislite, na koji način se protiv toga može boriti?

Svaka konzervativna vlada ima u programu ukidanje ili barem ograničenje pobačaja, pogledajte, na primjer, Poljsku. Ne treba se tome čuditi niti se previše zgražati. Treba shvatiti odakle dolazi taj svjetonazor i politika. Žensko tijelo ne pripada samo ženi nego, zbog rađanja, i društvu u cjelini. Zbog toga, smatraju konzervativci, nije samo na njoj da odlučuje o rađanju. Vlast to regulira zakonima, propisima i stvaranjem klime u društvu. Ovoj je vladi važna demografska politika i svako malo se to tematizira. No s naglaskom na pogrešnoj pretpostavci. Broj stanovnika ne smanjuje se zbog pobačaja, po čemu smo uostalom na dnu europske ljestvice (od toga su polovica pobačaji maloljetnica) - nego zato što ne postoje socijalni i ekonomski uvjeti za rađanje djece, pa mladi parovi ili odlažu trenutak odluke, ili masovno odlaze u inozemstvo trbuhom za kruhom.

Mislite li da konzervativne udruge odrađuju "prljavi posao" za vladu, pokrećući teme (i referendume) poput zabrane istospolnih brakova i zabrane pobačaja?

Nisam pristalica teorije zavjere. No budući da konzervativna vlada i neke civilne udruge imaju podudarne vrijednosti i ciljeve, ponekad izgleda kao da djeluju u dogovoru. Činjenica je da su te udruge agilne i da raspolažu sredstvima i jakom potporom Crkve. Međutim, iz pokretanja referenduma za promjenu definicije braka može se puno naučiti o organizaciji i metodama djelovanja tih udruga, što može biti korisno. Druge civilne udruge suprotnih uvjerenja moraju se naučiti boriti u uvjetima kakvi postoje. Teško je, ali druge nema.

Žene ni danas nemaju jednake plaće na jednakim pozicijama kao muškarci, ali o tome se rijetko kad govori – osim što se ponekad spominje u raznim nacionalnim strategijama, planovima i slično. Zašto se rješavanje tog problema ne nazire?

Nije to samo naš problem, ako pogledate statistike, vidjet ćete da im plaće ni u drugim zemljama EU nisu izjednačene s muškarcima, dapače - da se raspon kreće od 5 posto u Sloveniji do 26 posto u Austriji. Iz toga, naravno, slijedi da su žene, pogotovo starije, tj. umirovljenice, siromašnije jer su im i mirovine manje. Rješavanje problema je jako kompleksno jer ne uključuje samo zakonsku ravnopravnost i ekonomsku situaciju već i mnoge druge elemente. Moram spomenuti da same žene često pristaju na ponižavajuće uvjete bez pobune. Razlog je nedostatak poslova i strah od poslodavca, uglavnom privatnika. I opet se vraćamo na politiku: da bi izborile jednaku plaću, trebaju pomoć politike.

U porastu je i nasilje, i to ne samo nad ženama nego i nad manjinama kao što su LGBT osobe, Srbi... Mislite li da je to posljedica oštre desničarske retorike u javnosti?

Čini mi se da je manji problem desničarska retorika od šutnje Vlade. Znate, dovoljno je da vlada na određene događaje ne reagira, da ih osudi, ali istodobno ne poduzme ništa konkretnije od osnivanja još jednog povjerenstva. To je znak tolerancije i naravno da se tako atmosfera u društvu mijenja, da svakovrsno nasilje uzima sve više maha.

Što mislite kakve posljedice će Trumpovo predsjedavanje imati na ženska prava u SAD-u i svijetu?

Naravno, negativno, kako je već i najavio. No pričekajmo da vidimo hoće li to moći provesti. Ne zaboravimo da su građani SAD-a jako podijeljeni i vrijednosno i politički. Ne vjerujem da će ograničenja sloboda bilo koje vrste proći bez otpora demokratskih i liberalno nastrojenih građana, organizacija i institucija.

Prošle godine izašao je vaš roman "Mileva Einstein, teorija tuge", treći koji ste posvetili velikoj ženi iz povijesti. Jeste li razmišljali o tome kako bi se vaše junakinje, Frida Kahlo, Dora Maar i Mileva Einstein, snašle u današnjem svijetu? Bi li njihova sudbina bila drukčija i u kojem smislu?

Moram vas ispraviti, moj roman o Milevi Marić Einstein govori upravo o tome zašto Mileva nije postala velika znanstvenica. Društvene predrasude i osobne okolnosti, psihički slom nakon smrti prvog djeteta, rastava od Alberta, depresija, bolest sina i sestre - spriječili su je u namjeri da se bavi znanošću. Bila je izvanredno talentirana i obrazovana, jedna od svega nekoliko studentica fizike u Europi s početka stoljeća. Neke predrasude teško odumiru, čak i kad se zakoni promijene. Međutim, Frida, Dora i Mileva su tri različite žene i tri različite sudbine. Hoću reći, nije bilo lako biti žena i slikati, fotografirati ili studirati fiziku, dakle pokušati biti svoja, ostvariti sebe kao umjetnica ili znanstvenica. Puno toga se promijenilo ali svaka od njih bi vam rekla da ni danas nije lako.

Komentiraj, znaš da želiš!

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.