Dok se samo srce Splita pretvara u turistički resort bez sadržaja za domicilno stanovništvo, jedno mjesto desetljećima odolijeva mijenama u gradu pod Marjanom. To mjesto je Atelier Peraica, mjesto koje već generacijama opstaje pokraj samog Peristila. Ono svoj život danas zahvaljuje dr. sc. Ani Peraici, koja ga je naslijedila od djece i oca kojima je fotografija bila i zanimanje i ljubav. No Ana Peraica u svom radu otišla je korak dalje, baš kao što su u svoje vrijeme to činili njezini prethodnici, prateći novitade u svojoj branši. Peraica je i teoretičarka i praktičarka, a svoje znanje bogatila je na akademijama i sveučilištima diljem Europe. Diplomirala je povijest umjetnosti i filozofiju na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, a potom završila studije teorije umjetnosti na Jan Van Eyck Akademie u Maastrichtu.
Paralelno je upisala doktorske studije Sveučilišta u Amsterdamu, a doktorsku disertaciju obranila je na intersveučilišnom studiju Filozofija i suvremenost Sveučilišta u Rijeci, Mariboru i Trstu 2010. godine. Autorica je više knjiga, znanstvenih radova i recenzija. U intervjuu za Express otkriva nam čemu podučava studente na Sveučilišta Dunav u Kremsu, što je upila od svojeg djeda i oca, kakva je sjećanja vežu za odrastanje na Peristilu, što misli o fotografiji nekada i danas.
Dr.sc. Ana Peraica
Express: Koliko vas je fotografija tijekom života oblikovala?
Kako su mi i otac i djeda bili fotografi te sam odrasla u domaćinstvu sa djedom, za mene je fotografija bila dom, sigurno mjesto i utočište. I danas je poimam kao udaljavanje od realnosti i stvaranje sigurne, fiksne i nepomične verzije iste. Naravno, i razumijem da su te nove verzije realnosti sasvim subjektivne interpretacije i ponekad i fikcije.
Express: Vaš je uži interes teorija fotografije, kojom ste se počeli baviti na postakademskom centru Jan Van Eyck Akademie u Maastrichtu. Možete li nam reći više o tome?
Jan Van Eyck je post-akademski program proglašen centrom izvrsnosti nizozemske kulture, uz Rijksakademiju. To je stacionarni program koji nudi mogućnost stvaranja prvih istraživalačkih koraka. Ja sam pri odjelu za teoriju umjetnosti prvo ušla u prostor teorije novih medija, a iz njega samostalno u teoriju digitalne i danas post-digitalne fotografije, te nekako preposteriorno u teoriju umjetnosti i znanost o slici koja i nije bila nešto snažna u Hrvatskoj. Imala sam poprilično za nadoknaditi…
Express: Objavili ste knjigu ‘Kultura selfija’, na što stavljate naglasak u toj knjizi, odnosno kako gledate na tu fotografsku ‘pošast’ današnjice, uključujući i retuširanje, beskonačno filtriranje, a time i iskrivljavanje stvarnog izgleda?
Da, ta je knjiga zapravo objavljena na engleskom i nedavno prevedena kod nas. U njezinom je fokusu povijest autoportreta u fotografiji i analiza nekoliko uporišta takve slike; iz domene znanosti o slici, psihoanalitičkog i socijalno-političkog, kao dominantnih sustava interpretacije. Mene je zanimao cijeli sustav koji se isprepleće oko jedne slike, u kojem sam tražila razloge samo-izvještavanja u okviru istodobnog velikog sustava nadzora. Zanimalo me koja je uloga snimanja sebe u svijetu u kojem smo konstantno snimani, i kako je došlo do porasta tog implozivnog žanra.
Express: Objavili ste i niz znanstvenih radova. Koja teme i problematike su vam u fokusu?
Dugo vremena radila sam na post-digitalnoj fotografiji, posebice, kao što smo rekli, selfijima, te u kasnijoj knjizi i poglavljima knjiga foto-mapama, no zadnjih par godina radim na komputiranoj i generiranoj slici, korištenju fotografije u neuralnim mrežama te danas popularnim sustavima umjetne inteligencije koji integriraju te modele kroz prepoznavanje uzoraka ili, recimo, prompt fotografiju. Tu sam objavila popriličan broj poglavlja u antologijama i zbornicima akademskih izdavača, eto čak četiri za Palgrave, tri za Routledge i tako dalje... Nedavno sam pripremila i predala manuskript koji ujedinjuje ove teme, pod naslovom Photographic Logic, u kojem radim na deduktivnim modelima fotografske slike. Nadam se da će i ova knjiga doživjeti svoj prijevod na hrvatski.
Express: Predajete na Sveučilištu u Austriji, koje znanje nastojite prenijeti svojim studentima?
Predajem kolegije vezane uz znanost o slici, no nastojim naučiti studente da prihvate različite metode interpretacije te da ih znaju pravovremeno i kritički upotrijebiti. Recimo da sam u tome najbolja, kao metodičarka jer sam diplomirala na logici, a i fotoaparat je jedan logičko-kombinatorni stroj pa prije nego o sustavu razmišljam o greškama. To učim i studente…
Express: Koliko je izazovno živjeti na relaciji Split – Krems?
Do pandemije COVID-a bilo je poprilično naporno. Morala sam doći i na obrane magisterija koje traju sat i po vremena, a za to proći oko četiri sata puta. Danas se to sve radi online pa je daleko jednostavnije. Veći dio predavanja, a zadnjih sam godina gostovala i na Oxford Brookes i sveučilištu u Barceloni, održala sam online.
Express: Vaš djed, a potom i otac, bavili su se fotografiranjem i bili vlasnici atelijera u središtu Splita koji ste naslijedili i odlučili da opstane. Što ste od njih naučili, ne samo kada govorimo o fotografiji nego i u ljudskom smislu?
I moj djed i otac bili su liberalnih svjetonazora. Najdragocjenije što sam naučila je vrijednost slobode misli, riječi i djela, dakle moć govorenja onoga što mislimo i želimo bez obzira na zastrašivanja. Pritom ne mislim na posljedice, jer počesto posljedica za govorenje istine zapravo nema, ali postoji usađeni strah da je govorenje istine kažnjivo.
Kako govoriti istinu i nije dobrodošlo u sustavima koji počivaju na propagandi ili demagogiji, za takav život potrebno je da nemate hijerarhiju, šefa i stanicu, što bi se reklo. Dakle, ako želite slobodno misliti i izražavati se – trebate biti u potpunosti neovisni, autonomni, samoodrživi, pa samim time i nepovredivi.
Stipe Božić, Mario Sumić, Dražen Peraica, Mario Kezić, kraj '80-ih
Express: Koje djedove i očeve fotografije biste izdvojili kao posebno drage i/ili značajne i zašto?
Od mog djeda svakako ratne fotografije, jer mi govore o njegovoj hrabrosti, a tatine fotografije arhitekture, jer su posebne, drske, snažne, promišljene do najmanjeg detalja. A vezana sam možda najviše za jednu fotografiju za koju su na svojevrstan način “krivi” oboje. To je fotografija u zoru nakon bojanja Peristila u crveno, 1968. Snimio ju je moj tata ali ga je na to natjerao djed koji je znao što će se zbiti još večer prije jer se na njegovoj fotografiji radila skica bojanja.
Za mene je ta fotografija bila formativna jer sam mogla vidjeti i autore i djelo i recepciju prolaznika. I ona me gurnula u studije povijesti umjetnosti.
Express: Vaš djed Antonio bio je i snimatelj, i pionir fotografije, a otac Dražen preuzeo je atelijer u vrijeme procvata fotografije u boji. Oni su imali svoje izazove, a što je izazov današnje fotografije?
U tome i jest ljepota fotografije – s njom se stalno možete razvijati. I čim se prestanete razvijati, možete se zapravo i pozdraviti sa fotografijom. Kako sam ja teoretičarka i praktičarka, uvijek nailazim na čitav spektar izazova. U teorijskom pogledu sada je najzanimljivija algoritamska i generativna fotografija i fotografija na neuralnim mrežama. To su razne vrste ne-ljudskih fotografija koje se generiraju putem različitih komputacijskih modela, neke od kojih nadzire, a neke od kojih uopće više ne nadzire čovjek. Trenutno radim na pripremi dva nova kolegija; fotografija i umjetna inteligencija te analiza pseudo-fotografskih slika. U praktičnom smislu, to su nove vrste tiska na polirane metale, akrile koje upravo testiram u atelijeru....
Express: Djed je bio i snimatelj, pa i ratni snimatelj. Što vam je sve ostavio u nasljeđe?
Od rata? Najbitnija stvar je da je 1945. kada je rat bio gotov za njega - uistinu bio gotov. On o ratu nije govorio nikada, nije se vraćao na njega, nije ga formirao u daljnjem životu, nije ga uvjetovao niti mu je bio jedina životna avantura. Naravno, ostale su fotografije i oprema iz rata. Kako on nije bio ideološki fotograf, tu nema baš prikaza rata iz donje perspektive i veličanja boraca. On prikazuje reportažno, žene i muškarce po šumi, u nekim svojim zabavama. I iz toga je naravno jasno da je taj pokret bio prvenstveno socijalni, a ne politički. To što se kasnije premetnuo u politički i demagoški, njega je kao liberala, naravno, smetalo i neke je materijale skrio kako ne bi došlo do konfiskacije imovine. O njima ćemo nešto više govoriti iduće godine.
Express: U Atelieru Peraica desetljećima su se snimali portreti i obiteljski portreti, je li to i danas tako i koliko ljudi u današnje vrijeme imaju interesa za umjetničkim obiteljskim portretima? (Moj opći dojam je da mlade obitelji danas tome posvećuju pažnju možda nešto više od nekih prijašnjih generacija.)
Danas je u taj prostor ušla velika količina fotoamatera koji tu traže kruh, najčešće vrlo privremeno, pa imate različite sub-žanrove, tipa fotografije trudnica i beba, obiteljske fotografije, fotografije vjenčanja. Dominantno se radi o lošijim verzijama fotografija za modne editorijale koje čak i simuliraju loš tisak u smislu uštede boje i smanjivanja kontrasta ili dominacije sive. Ja to ne radim jer je prosječan ukus takav da bih trebala objašnjavati zašto to nije dobro, a ne da mi se ugađati, odnosno, ne mislim da sam se školovala da bih to radila. Od portreta radim samo poslovne, od običnih za cv do fotografija za tisak, marketing ili mini-marketing za frizere i vizažiste te ponekad kampanje. To su fotografije kod kojih je bitnije svjetlo. No ono što mene uistinu zanima je repro-fotografija, tu radim jako puno; presnimavanja i obrade starih fotografija, staklenih ploča, snimanja skulptura i drugih trodimenzionalnih artefakata. Te su mi fotografije izazov prvenstveno zato što za njih treba veliko znanje svjetla i ne mogu se popraviti nikakvim programima ako se jednom loše snime.
Express: Jeste li kao dijete vrzmali po studiju i koje vas uspomene vežu za atelijer koji svjedoči mijenama u Splitu više od 90 godina?
Puno me toga veže, zapravo je atelijer nama kao dnevni boravak jer stanujemo dvadesetak metara dalje. On je uvijek bio socijalno središte za sebe pa ga se tako i sjećam; moj djed družio se s prvacima teatra i opere, no i brojnim obrtnicima jer je dugo godina predsjedavao klubom, a moj tata s arhitektima i urbanistima, književnicima i kolumnistima, te mnoštvom meštara raznih struka. I ja sam socijalno inkluzivna i imam prijatelje i poznanike raznih struka koji navrate, no kako se grad ispraznio, to je naravno sve rjeđe.
Express: Vaš atelier je tik do Peristila gdje vrvi turistima, dolaze li i k vama i što najčešće zahtjevaju?
Pa u toj masi ljudi nađe se neki mali broj koji zna da koristim stara Fresnel svjetla koje je za nas, kao i većinu ostalih rasvjetnih tijela i salonsku kameru, izradila tvrtka Luigi Patui iz Udina, takozvana LuPa. Ta svjetla osim nas koristi još veliki fotografski salon Harcourt u Parizu, poznat po snimcima prvaka francuske kinematografije i film noira, a u kojem se prosječan Parižanin snimi dvaput u životu. Kako u Parizu to iskustvo košta nekoliko tisuća eura, a kod nas manje, najave se na snimanje još prije dolaska. S turistima na ulici naravno nemam ništa jer za takvu fotografiju treba velika priprema, a turisti s kruzera projure.
Express: I vi ste osobno svjedok promjena u Splitu, i samoj Dioklecijanovoj palači. Što biste izdvojili kao pozitivnu, a što kao negativnu promjenu?
Pozitivnih je bilo neko vrijeme, kada su se zapušteni i zaboravljeni prostori stavili u neke funkcije. Međutim, taj prvi zamah koji je donio puno novina, različitih dućana i usluga, nestao je pred jednoličnim sadržajem – kafić, trgovina alkoholom i fast food, tako da je trend uglavnom negativan.
Express: Što su za vas fotografije? Dokaz nekog prošlog vremena, uspomena... i jesu li fotografije nekada imale veću ‘težinu’ nego fotografije danas, kada govorimo o fotografiji kao umjetnosti?
Pa nijedno, navikli smo gledati fotografije isključivo kao umjetnički ili socijalni proizvod, no fotografijom se služe i razne znanosti i medicina, u svrhu dokaza i dijagnostike. Danas je upravo ta znanstvena i tehnološka fotografija daleko razvijenija, a većina žanrova koje smo poznavali u umjetnosti je apsorbirana u sustave nadzora pa je stoga postala i izlišna. Tako većinu pejzaža danas snimaju sateliti, a life fotografije sustavi kontrole. Udio ljudskih uspomena u toj masi snimaka zapravo je jako mali i kod njega ne dolazi do kvalitativnog razvoja već duže vrijeme.
