Tara Menon indijsko-singapurska je autorica koja trenutno živi u Cambridgeu, Massachusettsu, gdje radi kao profesorica na Odsjeku za engleski jezik Sveučilišta Harvard. Rođena je u Indiji, odrasla je u Singapuru, a zatim provela desetljeće u New Yorku, gdje je diplomirala engleski jezik na Columbiji, a magistrirala filozofiju i doktorirala engleski jezik na Sveučilištu New York. Eseje i književne kritike objavljivala je u medijima kao što su “The New York Times Book Review”, “The Paris Review” i “The Nation”, a 2026. godine objavila je svoj debitantski roman “Pod morem”, koji je na hrvatskom jeziku objavila nakladnička kuća Stilus, u prijevodu Dražena Čulića. Tara Menon tom je prigodom boravila u Zagrebu na promociji svojeg romana te je ljubazno pristala i na razgovor za Express.
Express: Vaš roman bavi se temom prijateljstva i, što je čak i izražajnije, gubitkom tog istog prijateljstva te tugovanjem koje nakon toga slijedi. Što vas je inspiriralo za takvu priču?
Nekoliko je stvari tu imalo utjecaj. Kada sam imala 17 godina, mojoj najboljoj prijateljici u autobusnoj je nesreći poginula prijateljica iz djetinjstva i tada sam shvatila da su svi oko nje mislili da je u redu da ona zbog toga bude tužna nekoliko dana, ali očekivali su da će brzo prijeći preko toga. Bio je to prvi put da sam vidjela kako ljudi smatraju da tuga za prijateljem nije toliko važna i da ne bi trebala toliko dugo trajati, kao što je to slučaj s ostalim oblicima tugovanja. A onda sam pročitala i tu predivnu pjesmu engleskog pjesnika Tennysona, naslovljenu “In Memoriam”, koju i spominjem u romanu i koja govori o njegovoj tuzi za prijateljem. Vrlo popularan oblik recepcije tu bio je da se pretpostavi kako su oni bili ljubavnici i kako je njihov odnos bio nešto više od prijateljstva. Tada sam se opet susrela s tim neobičnim odgovorom na tugovanje za prijateljem te sam htjela istražiti ono što sam smatrala prirodnom reakcijom na gubitak prijatelja.
To je tuga koja može biti vrlo snažna, vrlo duboka i vrlo dugotrajna, a roman je na neki način istraživanje toga.
Express: Spomenuli ste pjesmu ‘In Memoriam’. Ona je zapravo jedna od mnogih književnih aluzija koje se pojavljuju u vašem romanu. Zašto ste se odlučili na takav način ispreplesti vaš roman s drugim književnim tekstovima, koji pripadaju različitim žanrovima i različitim epohama?
Da, puno je književnosti u romanu. Ali ono što mogu reći o tome jest da svaka pojedina referenca, kao i svako spominjanje nekog književnog djela služi nekoj svrsi. Postoje književne reference u knjizi koje govore o prijateljstvu, postoje one koje govore o vodi, o tuzi, a svaka ima svojevrsnu funkciju.
Većina njih pojavljuje se u njujorškim dijelovima, puno više nego u tajlandskim dijelovima, i jedan od razloga zašto sam to tako napravila jest zato što sam htjela prikazati da je Marissa tijekom studija bila jako, jako usamljena. Umjesto da se družila i izlazila s prijateljima, ona je čitala sve to štivo. I zbog toga ona ima vrlo bogatu književnu maštu, ona voli čitati i nema puno prijatelja na fakultetu.
Mislim da je zapravo tuga koju Marissa osjeća prema Arielle svojevrsni model za to kako bismo možda trebali razmišljati o ekološkom uništenju, što znači da bismo zapravo trebali tugovati za svim tim ekosustavima koje smo izgubili, kaže nam
Express: Ono što mi je bilo posebno zanimljivo kada je Marissa u pitanju jest njezina pozicija između humanističkih i prirodnih znanosti. Ona ne samo da je upoznata sa svim tim književnim dijelima nego je i enciklopedija mora, oceana, prirode općenito.
Da, jako mi se svidjelo zadržati je tako na pola puta između različitih znanosti. Kada razmišljam o Marissi i Arielle, one su obje, očito, imale tipično školsko obrazovanje, ali također su imale obrazovanje na otoku od svih znanstvenika koji su ga posjetili. Dakle, bili su to njezin otac, Rosie i dvoje morskih biologa, ali isto tako i svaka odrasla osoba koja je došla na otok. Svi su imali neke specijalnosti, netko je proučavao leptire, netko drveće, netko jastrebove... A one cijelo vrijeme uče od svih tih ljudi i onda već kao djeca dobivaju to vrlo bogato znanstveno obrazovanje koje Marissa onda nosi sa sobom i u odrasloj dobi.
Express: Još jedna važna tema u romanu jest i tema prirodnih katastrofa. S jedne strane imamo tsunami na Tajlandu, a s druge strane imamo uragan Sandy u New Yorku, no vrlo je lako uočiti razliku među njima, počevši od činjenice da je tsunami došao bez ikakvog upozorenja, a tjedni i dani uoči uragana obilježeni su različitim vijestima, prognozama, upozorenjima i uobičajenim medijskim preuveličavanjem. Možete li mi reći nešto više o tome?
Upravo je to jedan od glavnih razloga zašto sam htjela opisati ove dvije katastrofe u knjizi, ta ogromna razlika između njih. Tsunami je bio potpuno neočekivan, došao je niotkuda, bez ikakvog upozorenja. Svi koji su bili tamo kažu da je bio savršen dan, da je nebo bilo plavo, da je more bilo plavo... A uragan je pak imao tjedne i tjedne upozorenja, a ljudi opet kao da se nisu dovoljno pripremili za njega. Druga velika razlika za mene je bila činjenica da je broj poginulih u tsunamiju iznosio gotovo 250.000 ljudi, otprilike četvrt milijuna ljudi, a broj poginulih tijekom uragana Sandy, u svim zemljama koje je pogodio, bio je manji od 300. Jako su me pogodili ti načini na koje su američki mediji izvještavali o uraganu Sandy, vrlo opsesivno i jako dugo vremena, kao i nedostatak razumijevanja i izvještavanja o tsunamiju, u kojem je broj poginulih bio ne 10, nego 1000 puta veći. Zato su se ove dvije katastrofe našle u istoj knjizi.
Express: A kako ste došli na ideju da pišete o tsunamiju i uraganu? Postoji li neka priča iza toga?
Odrasla sam u Singapuru, koji nije bio pogođen tsunamijem, ali sam kao dijete često putovala na Tajland. I to je bio jako, jako veliki događaj. Kao prvo, sve je bilo tako blizu i sve okolne zemlje bile su pogođene. A kao drugo, ljudi iz moje škole izgubili su brata, sestru, roditelja... Bila je to tragedija koja se dogodila jako blizu mojeg doma. Inače smo često boravili na Tajlandu u prosincu, ali te godine slučajno nismo bili pa je postojao i taj osjećaj “a što da smo bili tamo?”. Bio je to vrlo veliki politički trenutak, spoznaja o tome što se dogodilo i koliko je ljudi umrlo u jednom danu. A onda sam 2012. godine bila u New Yorku kada je pogodio uragan Sandy. I zato imam osjećaj da puno razmišljala o katastrofama, ali i o različitim reakcijama na katastrofe.
Express: Ne smije se zanemariti ni ekološki aspekt vašeg romana jer je priča o Marissi i Arielle zapravo i svojevrsno upozorenje o tome što se događa s prirodom, što se događa s oceanima.
Mislim da je zapravo tuga koju Marissa osjeća prema Arielle svojevrsni model za to kako bismo možda trebali razmišljati o ekološkom uništenju, što znači da bismo zapravo trebali tugovati za svim tim ekosustavima koje smo izgubili. Roman se nastoji usredotočiti i na te spore vrste uništenja. On u sebi sadrži ova dva vrlo spektakularna katastrofalna događaja, gdje je uništenje vrlo brzo i vrlo vidljivo, ali također govori i o polaganom uništavanju koraljnih grebena, krivolovu manta raža. I imam osjećaj da su te dvije stvari stvarno povezane, individualna tuga koju Marissa osjeća za Arielle zapravo je odraz sveukupne tuge koju bismo možda svi trebali osjećati za ova prirodna staništa.
Pod morem Tara Menon, Stilus. Prijevod: Dražen Čulić
Express: Na Sveučilištu Harvard predajete englesku književnost. Što vam je najvažnije u radu sa studentima?
Predajem kolegije o romanima, i to uglavnom britanskim romanima 19. stoljeća. To su, dakle, Jane Austen, Charles Dickens, Thomas Hardy i ostali poznati, kanonski engleski romanopisci. Dvije su mi stvari posebno važne. Romane o kojima predajem smatram načinom podučavanja svojih studenata da razmišljaju o politici i o ideologiji te o tome kako različite vrste tekstova predstavljaju različite ideologije. A drugo, mislim da je čitanje romana način vježbanja određene vrste razmišljanja, sporog i dubokog promišljanja o prilično teškim i složenim društvenim i političkim pitanjima. Živimo u vremenu u kojem ova vrsta razmišljanja pomalo izlazi iz prakse zbog svih stvari koje nas okružuju, od društvenih mreža i kratkih videa pa nadalje. Svojim studentima uvijek govorim da, nakon što provedete sate uronjeni u izmišljeni svijet, zapravo naučite kako razmišljati jasnije i bolje. To je ono glavno što želim da oni ponesu sa sobom.
Express: Smatrate li da obrazovanje danas može biti neovisno od vanjskih političkih utjecaja?
Živimo u vremenu u kojem se čini da je sveučilištima sve teže održati neku vrstu neovisnosti od vanjskog političkog utjecaja. Ali također odbacujem ideju o tome da je visoko obrazovanje ikada bilo apolitično ili odvojeno od neke vrste političke sfere. Mislim da ne postoji nešto poput obrazovanja bez politike. Bilo koja vrsta obrazovanja koju dobijete, bilo da je ta politika liberalna, bilo da je to politika suosjećanja za druge vrste ljude ili pak konzervativna ili radikalna politika... Čitavo obrazovanje je političko.
Express: Za kraj bih se još jednom vratila na književnost. Postoje li neke knjige koje su posebno utjecale na vas tijekom vašeg djetinjstva ili obrazovanja? Ili možda neke knjige koje su vas posebno potaknule da se okrenete pisanju?
Taj je popis tako dug. Nema sumnje da su tu veliki romani 19. stoljeća iz različitih tradicija, dakle od “Middlemarcha” Georgea Eliota do Tolstojeve “Ane Karenjine”, od Henryja Jamesa do Balzaca. Mislim da svi ti pisci imaju sposobnost da potpuno urone čitatelja u svijet koji se čini potpuno stvarnim, u kojem se likovi čine potpuno stvarnima. Zbog toga sam definitivno odlučila provesti život podučavajući te knjige. Ali što se tiče pisanja, rekla bih da je indijska spisateljica Arundhati Roy bila vrlo utjecajna na mene, ona me natjerala da shvatim da stvarno želim biti spisateljica. Na tom je popisu svakako i V. S. Naipaul, zatim Graham Greene... A od nedavno bih rekla da su pisci poput Han Kang oni koji me još uvijek potiču da nastavim vjerovati u politički potencijal romana. Ali taj je popis jednostavno predugačak da bih ga prenijela u cijelosti. I još uvijek čitam neke knjige koje nikada prije nisam čitala, poput “Klaonice 5” Kurta Vonneguta. On je, recimo, primjer američkog pisca 20. stoljeća kojeg nisam čitala do prije nekoliko dana. I mislim da je to dobro, još uvijek se osjećam dovoljno sretnom što nisam čitala neke dosta poznate pisce, a onda ih pročitam prvi put i mogu biti zadivljena i pomisliti kako su u pitanju stvarno dobra djela.
