Jedan od najuglednijih talijanskih pisaca Michele Mari (trenutno u žiži talijanske kulturne javnosti zbog skandala oko nagrade Premio Strega zbog navodnih njegovih izjava o jednoj preminuloj talijanskoj spisateljici) zahvaljujući koprivničkoj izdavačkoj kući Neolit može se čitati i u hrvatskom prijevodu. Petra Pugar na hrvatski je odlično prevela Marijev nagrađivani roman "Verdigris", a izdanje je uredio agilni Marko Gregur. Prijevod ovog djela pravi je pothvat jer je prevoditeljica morala 'izmisliti' lokalizirani i osebujni jezik kojim se čitateljima obraća jedan od dvojice ravnopravnih glavnih likova ove knjige, slikoviti Felice, tajnoviti stanovnik jednog malog lombardskog mjesta. Drugi lik je pripovjedač, maloljetni i malo je reći znatiželjni Michelin, Feliceov najveći prijatelj i unuk njegovih gazdi. Dinamika između ta dva pomalo i nespojiva lika presudno utječe i na dinamiku cijelog romana, ona je njegov motorni pogon, tj. smisao postojanja. Pomoću na mahove turbulentnog odnosa Felicea i Michelina autor majstorski skicira i veći dio talijanske (a onda i europske) povijesti 20. stoljeća, referirajući se i na Oktobarsku revoluciju, fašizam, komunizam pa i talijansko oduvijek pomalo dubiozno demokršćanstvo te američko-sovjetske odnose i papu Ivana Dobrog. No "Verdigris" nipošto nije povijesni roman iako je djelomično i to.
Prije svega to je fantastičarska studija o snazi zatajene ili pritajene, prešućene povijesti koja, htjeli mi to ili ne, kad tad furiozno mora izbiti na svjetlo dana. Poljoprivredno zapušteno talijansko imanje, na kojem ljeta provodi mladi zaigrani Michelin, puno je strašnih, nevjerojatnih tajni o kojima njegovi djed i baka indiferentno šute, kao što o nekim europskim tajnama i dalje neobjašnjivo šute i europski povjesničari pa njihov posao obavljaju osviješteni pisci i intelektualci, poput Michelea Marija. Pisci su to koji se ne boje jedan u nizu svojih romana posvetiti potkapacitiranom Feliceu, najamnom radniku koji je u domalo ropskom odnosu prema svojim bešćutnim gazdama i siročetu kojega je načela amnezija, možda i potencirana samoubilačkim alkoholizmom. Amnezija koja ovdje svakako ima i metaforičnu snagu i protiv koje se s više ili manje uspjeha bori mladi i požrtvovni, rekli bismo, dobro odgojeni i empatični Michelin na kraju šezdesetih godina prošlog stoljeća.
Njegova fanatična istraga o Feliceovim roditeljima i Feliceovom porijeklu ovaj na mahove vrtlarski roman, prepun opasnih prevelikih crvenkastih puževa koji se valjda hrane ljudskim mesom i ispijaju ljudsku krv, usmjerava i u diskretne kriminalističke vode. A iz tih mutnih i premračnih krimi voda lako je od žrtve postati ubojica ili krvnik i obratno. Danak je to autorovoj neobuzdanoj mašti i vrhunskim stilističkim potencijalima koji izbjegavaju linearnost i predvidljivost priče, ali onda zahtijevaju i ambicioznije i pažljivije čitatelje koji će u svojoj glavi nadopisivati dijelove romana koji se doimaju nedovršeni ili nedorečeni. Jer tu je riječ o iznimno razgranatom štivu koje se odvija udužem vremenskom razdoblju, i to u nekoliko antagonističkih smjerova, i prepuno je tinjajućih minskih polja, polja koja nitko nikada neće do kraja raščistiti jer se jednom učinjeno ne može izbrisati spužvom kojom smo nekada davno brisali kredom ispisane riječi i brojeve sa školskih ploča. Zato je čitav "Verdigris" svojevrsna oda povijesti i ljudskim nesavršenostima koje tu povijest čine krvavijom i bestijalnijom, a od kojih volimo okretati glavu u stranu baš poput Michelinova djeda i bake koji se ne bi htjeli miješati u ono što ih se zapravo itekako tiče. I čemu su kumovali na svoj malograđanski, probitačni i podmukli način, a bez ikakve ljudske i kršćanske zadrške. Mali Felice njihova je uspavana savjest, ali onda i potencijalna žrtva nekih neočekivanih razotkrivanja idemaskiranja, savezništava i partnerstava u koje se upleo možda i zbog djetinje naivnosti i čistoće.
Verdigris, Michele Mari, Neolit. Prijevod: Petra Pugar
No u njemu se krije i nada za čovječanstvo koje ne bi smjelo automatski i pasivno sklapati oči pred zlom i nepravdom i tako unedogled, kroz ona često citirana bespuća povijesne zbiljnosti, ma što to značilo. "Verdigris" je tako poučna knjiga i piščev moralni testament, poruka uklesana u trajni mramor i epitaf jednoj civilizaciji koja je nepovratno zaljubljena sama u sebe. Stoga je tu riječ o uznemirujućoj literaturi koja nije za sve i svakoga, ali je izrasla iz višestoljetne talijanske književne i kulturološke tradicije koja i dan danas ima iznimnu snagu u svjetskim razmjerima. Ta je literatura stoga i naša zajednička baština, ali i poputbina ove uskomešane i rijetko zbunjene i potkupljive današnje zajednice u kojoj ljudi poput Felicea nemaju pravo na vlastito dostojanstvo, ali im hrabri pisac može posvetiti posljednju, premda dvosmislenu, rečenicu i tako ih izdići iznad dosuđenog im luzerstva i lumpenproletarijatstva. Amnezija stoga ponekad može ispasti i milost, a ne samo prokletstvo.
