Kultura
516 prikaza

‘Odgajajmo mlade da iskreno vole svoju zemlju!’

Nina Obuljen
Anto Magzan/PIXSELL
"Domoljublje se često ismijava. Uvijek se moramo prisjetiti koliko su nam zajedništvo, ljubav prema domovini i spremnost da date nešto za javno dobro, pa čak i život, značili 1991."

Još ni jedan izbor ministra kulture u Hrvatskoj u posljednjih 25 godina nije izazvao tako veliko zanimanje javnosti kao što se to dogodilo u slučaju Nine Obuljen Koržinek. S jedne strane ultradesne braniteljske udruge pokušale su je diskvalificirati raznim optužbama, želeći na taj način prisiliti premijera da ostavi Zlatka Hasanbegovića na toj funkciji, a s druge strane dobila je podršku i desnih i lijevih kulturnjaka, što se ne događa često. Tko je Nina Obuljen Koržinek, znanstvenica besprijekorne karijere, od koje se očekuje da uvede red u devastirano područje kulture i podigne proračun na barem jedan posto?

Rođena je u Dubrovniku, u obitelji Nikole Ćiće Obuljena, prvog ratnog dubrovačkog gradonačelnika, a diplomirala je violinu te komparativnu književnost i francuski jezik. Smatraju je vrsnom stručnjakinjom za kulturne i medijske politike na europskoj razini, a kao vrline spominju se njezino izvrsno poznavanje kulture, ali i legislative te spremnost na suradnju. Istaknula se i kao pomoćnica ministra i državna tajnica u mandatima Bože Biškupića i Jasena Mesića. Bio je zapažen i njezin doprinos u pregovaračkom timu za pristupanje Hrvatske EU. Može se reći da je bliska premijeru Andreju Plenkoviću i njegovoj ekipi europski orijentiranih domoljubnih političara novoga kova.

Vaše se ime kao potencijalne ministrice kulture već nekoliko godina spominje u kadrovskim križaljkama, no uvijek ste otklanjali tu mogućnost. Što je sad presudilo da ipak uđete u politiku?

Presudno je bilo to što doista vjerujem da Andrej Plenković donosi novi duh i novi smjer hrvatskoj politici. Program s kojim je dobio izbore u HDZ-u i program s kojim je dobio izbore za Sabor daje mi vjeru da je to smjer kojim Hrvatska treba ići. Stvarno sam bila počašćena kad mi je ponudio da budem dijelom njegova tima.

Proveli ste osam godina u Ministarstvu kulture, i to u tri različite vlade, prvo u ‘90-ima kao šefica kabineta ministra, zatim i kao pomoćnica Bože Biškupića, pa četiri godine kao državna tajnica. Što vas je naučio ministar Biškupić?

Jako sam puno naučila od ministra Biškupića. On se nikad nije postavljao iznad umjetnika i kulturnih djelatnika te se iskreno veselio svakom uspjehu hrvatskog umjetnika u Hrvatskoj i u inozemstvu, bez obzira na to jesmo li mi kao ministarstvo u tome sudjelovali. Bio je dobro organiziran i iznimno zahtjevan, velikih radnih kapaciteta. Što je bilo više posla, sve smo ranije dolazili na posao i sve kasnije odlazili. Od njega sam naučila da morate biti posvećeni poslu te uvažavati različite ljude i različita mišljenja jer Ministarstvo kulture skrbi o izrazito raznolikim područjima. Također sam naučila puno o komunikaciji s ljudima, poštovanju struke i stručnosti te o važnosti izgradnje institucija. Mnogi su skloni misliti da dolaskom na vlast dobivaju prostor za donošenje ponekad i vrlo arbitrarnih odluka. U demokraciji je najvažnije izgraditi sustav, jer kad ljudi imaju povjerenja u sustav, onda sve tranzicije i promjene ne doživljavate tako dramatično. Onoga trenutka kad počnete donositi arbitrarne odluke, samo zato što ih nominalno imate pravo donijeti, a ne uzimajući u obzir karakter i dinamiku potreba, onda ulazimo u prostor sukoba, a to nikad nije dobro.

Je li vas prema politici više usmjerio poslijediplomski studij na Fakultetu političkih znanosti ili je Vaš otac, prvi ratni gradonačelnik Dubrovnika, bio ključan za bavljenje politikom?

Cijelog sam života, i tijekom obrazovanja i uz ljude s kojima sam se družila, bila vezana za kulturu. I moja dva studija – violine te književnosti i francuskog jezika - pripadaju području kulture i umjetnosti, a na magisteriju i doktoratu nastavila sam se baviti kulturnim politikama pa je bilo logično da se moj znanstveni rad dogodi na fakultetu koji ima jaku katedru za javne politike. Moji roditelji, pogotovo moj otac, angažirali su se početkom ‘90-ih godina, kad su se mnogi ljudi, koji u socijalističkom razdoblju nisu imali afiniteta za bavljenje politikom niti su bili na rukovodećim pozicijama, stavili na raspolaganje. Taj sam duh naslijedila od obitelji. Vodio me je interes da pridonesem u području kulture i umjetnosti, gdje se osjećam stručnom i kompetentnom.

Odrasli ste u uglednoj dubrovačkoj obitelji koja je godinama blisko povezana s umjetnicima na Dubrovačkim ljetnim igrama. Kakve vam je vrijednosti usadila obitelj?

Dolazim iz tipične građanske obitelji intelektualaca, a moji su se roditelji uvijek trudili, bez obzira na okruženje, koje nije bilo demokratsko, da meni i bratu usade vrijednosti poput poštovanja javnog dobra i, iznad svega, važnosti obrazovanja. Roditelji su nas od najmanjih nogu vodili u kazalište i na koncerte, išli smo u glazbenu školu i učili smo jezike – govorim engleski, francuski i talijanski jezik. Trudili su se da nam od najranijih dana usade vrijednost da se u životu može napredovati svojim radom. Otac i majka su i danas angažirani u različitim aktivnostima za opće dobro, što sam i ja usvojila kao vrijednost. U obitelji sam također naučila vrijednost društvene solidarnosti, da je važno odvojiti dio svojeg vremena i znanja, pa čak i stečevine, za one kojima je ta pomoć potrebna. Kod nas su ljudi previše orijentirani na osobne interese, a gubi se svijest o javnom dobru.

Koliko je na vaše formiranje utjecala glazba i sviranje violine?

Odrastanje i pohađanje glazbene škole u Dubrovniku, koja je smještena u prekrasnom povijesnom ambijentu, te kontakti koje smo gradili u školi, a posebno u orkestru, gdje sam stekla i prva profesionalna glazbena iskustva, presudno su utjecali na moj odabir studija glazbe. Glazba me je naučila disciplini, poštovanju reda i obveza te činjenici da nikad ne možete postići cilj jer uvijek može i treba biti još bolje. Te spoznaje donesu i neku poniznost; stalno sebe stavljate u širi kontekst i shvaćate koliko je velik prostor u kojem možete napredovati vježbom i učenjem. Premda ne sviram već 25 godina, smatram da je glazba predivna, izaziva iznimno duboke emocije, a možete u nju i pobjeći, kad se tako osjećate.

Kakva je vaša vizija hrvatske kulture?

Moja je vizija da moramo umjetnicima dati svu potrebnu potporu, institucionalnu i financijsku, i omogućiti im da stvaraju u prostoru slobode, prihvaćanja i poštovanja različitosti. Napravit ću sve što budem mogla da okruženje u kojem umjetnici stvaraju i kulturni djelatnici funkcioniraju bude stimulativno i otvoreno te omogući suradnju i kontakte s međunarodnim partnerima. Smatram da kultura podrazumijeva poštovanje i očuvanje baštine, ali i poticanje suvremenog stvaralaštva, kao i prepoznavanje uloge kulture u današnjem svijetu. Dilema treba li više poticati baštinu ili suvremeno stvaralaštvo po mojem je mišljenju umjetna i ne treba na takvim podjelama razlikovati jednu od druge političke opcije jer sve je to dio resora kulture. Odgovorna vlada mora skrbiti o svim dijelovima kulture koji su u njezinoj nadležnosti. Naglasak također moramo staviti na odgoj i razvoj publike te kulturu učiniti dostupnom svim građanima Hrvatske, a to sad nije slučaj. To je prioritet i u Europi.

Postoje li realne šanse za podizanje proračuna za kulturu na minimalno jedan posto? I koliko je premijeru Andreju Plenkoviću stalo do kulture?

Mi smo tu kako bismo provodili program Vlade, a njezina čelna osoba , premijer Andrej Plenković, iznimno je sklon kulturi, umjetnosti i obrazovanju. U programu Vlade naglasak je na povećanju financiranja kulture i umjetnosti te su svi naši razgovori išli u tom smjeru.

Došli ste u Ministarstvo kulture u otegotnim okolnostima, bremenitim napadima desnih braniteljskih udruga. Kakvo ste stanje zatekli i na što ste stavili naglasak?

Morala sam odmah početi funkcionirati. Apelirala sam na sva vijeća da nastave s radom kako bismo mogli na vrijeme pripremiti odluke i u prvim tjednima siječnja izaći s kompletnim podacima o financiranju za sljedeću godinu. Paralelno s time radim na formiranju tima i suradnika. Postavljamo sustav prioriteta, s jedne strane organiziramo sljedeću godinu, a s druge ono što će se raditi u iduće četiri godine. Mogu reći da će sigurno biti intervencija u legislativi, ali i u petrificiranom sustavu funkcioniranja institucija koji smo naslijedili iz socijalizma. Mislim da trebamo sačuvati institucije, ali im i dati više slobode u djelovanju, pogotovo ravnateljima kako bi oni mogli financijski, kadrovski i programski slobodnije djelovati.

Znači li to da Ministarstvo kulture više neće trebati potvrditi, primjerice, intendanta riječkog HNK Ivana pl. Zajca, nego će to biti prepušteno odluci lokalne samouprave?

Lokalne zajednice i sad imaju presudnu ulogu u biranju ravnatelja kulturnih institucija i samostalno ih imenuju, a samo u slučaju nacionalnih kazališta ta imenovanja mora potvrditi ministarstvo. No ne bih govorila o pojedinačnim slučajevima. Načelno mislim da na području kulture i u lokalnim zajednicama kod izbora članova upravljačkih tijela, pa onda i ravnatelja, treba cijeniti doprinos kulturi i umjetnosti te stručnost, a ne birati ih prema političkim preferencijama. Ponekad se nekim segmentima bolje upravlja na lokalnoj razini, a postoje i slučajevi u kojima ste pojedine segmente decentralizirali, no niste postigli željene učinke. Decentralizacija ne znači uvijek i veću demokratičnost. Ključna je poruka vrednovanje znanja, kompetencija i dobrog upravljanja te doprinosa koji se daje kulturi i umjetnosti.

Prvo ste se sastali s predstavnicima izdavača i knjižara te Knjižnog bloka. Koji je bio zaključak?

Situacija u izdavaštvu doista je loša. Mislim da moramo što prije usvojiti zaokruženu politiku prema knjizi. Dogovorili smo se da ćemo formirati radnu skupinu koja će surađivati s ministarstvom – do kraja ove godine trebamo donijeti niz kratkoročnih mjera u vezi s otkupom i potporom knjizi, ali postavit ćemo i jasan plan za četverogodišnje razdoblje. Trudit ćemo se to pratiti i s povećanim ulaganjem, a tražit ćemo i alternativna rješenja mimo državnog proračuna. U razgovorima s gradovima vidjet ćemo mogu li se naći neke poticajne mjere za razvoj knjižarske mreže i u manjim mjestima. Treba vidjeti kako se knjiga može učiniti dostupnijom i putem poticanja e-knjige. Tu je i strategija poticanja čitanja koja je dobra inicijativa i koju treba implementirati. Kako se radi na sektorskim strategijama u okviru inicijative za Strategiju razvoja kulturnih i kreativnih industrija u Hrvatskoj, planiramo blisko surađivati s radnom skupinom koja djeluje u okviru Klastera kulturnih i kreativnih industrija.

Kakve su šanse da Ministarstvo kulture u suradnji s drugim resorima uvede porezne olakšice na donacije u kulturi?

Već sad postoje određene porezne olakšice, ali se one koriste u nedovoljnom broju slučajeva. To je refleksija i općeg stanja u gospodarstvu. Na tom području postoje određeni problemi na koje mi iz kulture već godinama upozoravamo, primjerice, različit tretman vidljivosti sponzora, posebno u medijima, kad oni pomažu ili sponzoriraju kulturu u odnosu na neke druge djelatnosti, posebno sport. Tu je velik prostor za napredak. Kompanije trebaju shvatiti, posebno one vezane za turizam, važnost kulture i umjetnosti, a oni koji se bave kulturom možda bi se trebali dodatno educirati o tome kako pravilno pristupiti velikim kompanijama i svoj ‘proizvod’ učiniti zanimljivim za ulaganje.

Hoćete li otvarati arhive o socijalističkom razdoblju?

Za mene oko toga nema nikakvih dilema. Nema izgradnje demokratskog društva ako se u cijelosti ne suočimo s naslijeđem totalitarnog sustava. Mislim da danas, kad već 25 godina živimo u demokraciji, nitko o tome ne može imati drukčije mišljenje. To nema veze s mojim osobnim stavom premda su članovi moje najbliže obitelji – moj otac i ujak - bili politički zatvorenici tijekom socijalizma, nego zato što ne možete graditi demokratsko društvo, a da se do kraja ne suočite s onim što je tome prethodilo.

Predsjednik HND-a Saša Leković prijavio je pokušaj atentata, neki su novinari već mjesecima izloženi vrlo ozbiljnim prijetnjama, a u komentarima čitatelja na portalima buja huškačka retorika i govor mržnje. Može li Ministarstvo kulture nešto poduzeti?

To je vrlo kompleksno pitanje. Tu navodnu veliku demokratičnost koja se dogodila otvaranjem prostora pojedincima koji potpuno slobodno, bez ikakve uredničke intervencije, a vrlo često anonimno, komentiraju na internetu danas mnogi stručnjaci vide kao velik problem jer je sve više govora mržnje i neprimjerena ponašanja. Mislim da je odgovornost na svima nama: na državi, koja predlaže zakone, kao i na strukovnim udrugama te onima koji nadziru provedbu zakona, da gradimo društvo u kojemu ćemo promicati prihvaćanje i poštovanje drugoga i drugačijega te kulturu dijaloga, a ne prijetnje, ucjene i govor mržnje. To je šire političko pitanje koje se ne smije ignorirati.

Hoće li se mijenjati Zakon o HRT-u iz 2012. koji omogućuje aktualnoj političkoj garnituri da bira čelnika te kuće iz vlastitih redova i na taj način ima direktan ideološki utjecaj na program HRT-a?

Meni do danas nije jasno zašto je 2012. donesen takav loš zakon. Premda smo već desetak puta, možda i više u neovisnoj Hrvatskoj, mijenjali Zakon o HRT-u, trebat ćemo ga ponovno mijenjati. Ne samo zato da bi se taj loš sustav uveden 2012. ukinuo, nego i zato što je napravljen na brzinu pa je i ovo bezvlašće koje je trajalo posljednjih tjedana zapravo posljedica tog brzo donesenog i nedomišljenog zakona koji nije predvidio što s upravljanjem HRT-om u situaciji kad nema Sabora. Pitanje je samo hoćemo li se vratiti duhu Zakona iz 2010., koji je donesen konsenzusom svih stranaka u Parlamentu i koji bi, prema mojem mišljenju, trebao biti naš put. Cijeli sustav moramo graditi tako da radimo kompromise i postižemo konsenzus jer je to jedini način da on preživi promjene vladajućih garnitura bez prevelikih potresa. Odlučili smo se 1990. za demokraciju te da se elite i stranke na vlasti smjenjuju, pa ne smijemo nastaviti upadati u zamku da svatko misli da od njega počinje i s njim završava svijet.

Mogu li neprofitni mediji očekivati da će i dalje dobivati potporu Ministarstva kulture?

Prioritet je donošenje Medijske strategije, koja će jasno odrediti tipove potpore unutar institucionalnog i zakonodavnog okvira. Također, u Ministarstvu kulture u završnoj je fazi projekt vezan uz medije zajednice, koji će se financirati iz Europskog socijalnog fonda. Taj projekt predviđa 85 posto sredstava iz EU, a 15 posto morat će osigurati Ministarstvo kulture. Dok se ne donese Medijska strategija, najrealnije je intenzivirati rad na tom projektu i tako osigurati potporu medijima zajednice. A onda ćemo vidjeti kako će ta inicijativa biti komplementirana s drugim mjerama iz ministarstva ili nekog drugog izvora.

Niste članica HDZ-a, ali mediji vole isticati Vašu domoljubnu orijentaciju. Kako biste opisali svoj svjetonazor?

Svatko tko sudjeluje u javnom životu, a pogotovo oni koji se natječu za političke pozicije, moraju primarno biti domoljubi. Ja se osjećam domoljubom, tako sam odgojena, dolazim iz obitelji koja je demokršćanske orijentacije, to je moj vrijednosni sustav i to me činilo bliskom HDZ-u kao stranci demokršćanske orijentacije. Mislim da nije dobro da kategoriju domoljublja prisvaja jedna ili druga politička opcija. Primjerice, u Americi i Francuskoj ljudi se jako ponose svojim domoljubljem. Svaki je Francuz ponosan kad može istaknuti francusku zastavu. U Hrvatskoj, nažalost, premalo držimo do tih simbola, a domoljublje se često ismijava i podcjenjuje, što nikako nije dobro. Uvijek se moramo prisjetiti koliko su nam zajedništvo, ljubav prema domovini i spremnost da date nešto za javno dobro, pa čak i život za svoju zemlju, značili 1991. godine. Mislim da u takvom duhu moramo odgajati mlade ljude, da znaju odvojiti dnevnopolitičke razlike, poglede i svjetonazore od potrebe da svatko, pogotovo onaj tko je na javnoj funkciji, stvarno i iskreno voli svoju zemlju.

Je li vam žao što ćete četiri godine biti odvojeni od svojeg znanstvenog rada u Institutu za razvoj i međunarodne odnose?

Moj je prvi izbor znanstveni rad i stručno bavljenje kulturom. Dileme oko toga trebam li prihvatiti mjesto ministrice kulture vrtjele su se i oko tog pitanja. Trudit ću se ne izgubiti kontakt sa svojim kolegama u Institutu i u inozemstvu, pokušat ću pratiti literaturu koliko mi to obveze u ministarstvu budu dopuštale. S druge strane, za istraživača javnih politika sigurno je dobro suočiti se i s praksom pa iz te pozicije sagledati probleme. Pogotovo zato što se kao znanstvenik ponekad nađete u situaciji da docirate i nudite rješenja iz knjiga, a tek u praksi možete vidjeti što je od toga stvarno primjenjivo, a što nije.

Komentiraj, znaš da želiš!

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.