London. Kiša, naravno, svako malo poškropi, nešto slično kao i ovoga proljeća u Hrvatskoj. Sjajni pubovi u kojima u miru poškropim žedno grlo kad od kolege Nika dolazi u tom času "sulud" prijedlog.
"'Ajmo u 'Victoria and Albert' muzej na izložbu Christiana Diora 'Designer of Dreams'", rekao je kad se očekivala još jedna runda. Ni sam nisam bio siguran što bih mu odgovorio, ali njegovo oduševljenje vlastitom idejom bilo je neopisivo. Prvo su artikli bili izloženi u pariškome muzeju, a potom preseljeni u London, gdje je izložba trebala biti i impresivnija. Sve je to u dahu pričao Nik. Usput je dodao da je izložba rasprodana do sredine srpnja i da je gotovo nemoguće ući, ali da ipak probamo.
Osokoljen malim šansama ulaska, velikodušno sam pristao na obilazak Diorove izložbe. U modu se donekle razumijem, a lijepe stvari su jednostavno lijepe, nije ih zgorega za vidjeti. Ako uspijemo ući jer šanse su minimalne. Odnosno, bile bi minimalne da nema balkanske snalažljivosti, koju se nikad ne smije podcijeniti. Saznali smo putem kako je moguće ući s nekim od članova slavnog muzeja.
Odmah smo krenuli u realizaciju "članstva", a nakon nekoliko sati stigla je poruka kako možemo računati na dvoje članova muzeja koji će nas sutradan uvesti na tu izložbu. Od gotovo nemogućeg, jednim telefonskim pozivom postalo je itekako moguće i stvarno. Dobro je, pomislio sam, pubove, stadione, tržnice i ostale znamenitosti Londona već sam vidio u prijašnjim dolascima, možda je stvarno došlo vrijeme za Diora.
Naravno da smo drugi dan došli dosta ranije, a na ulazu nas je dočekao natpis kako je Dior rasprodan. To smo znali, ali mi smo čekali svoju vezu, a vrijeme smo kratili razgledavajući ostale izložbe. U dogovoreno vrijeme pojavili su se, ja sam se udružio s ljupkom Sue, a kolegu je uveo John. Odmah na ulazu bilo nam je jasno zašto ovu izložbu svi doživljavaju veličanstvenom i zašto je mjesecima unaprijed rasprodana...
Na ulazu će vas dočekati Bar jaknica, najstariji eksponat ove izložbe. Dizajnirao ju je Dior 1947., a 13 godina kasnije donirao muzeju kao suštinski primjerak New Looka. Raskoš, elegancija i glamur mogu se doslovno osjetiti, bez obzira na vremešne gospođe koje se u onoj gužvi "laktare" kako bi što bolje vidjele komade odjeće koje su u modnim časopisima gledale prije više od 30 godina. Mnogi od tih predmeta ušli su u povijest.
Možda se najviše to odnosi na toaletu za 21. rođendan princeze Margarete. Krajem četrdesetih godina prošlog stoljeća posjećivala ga je u njegovu ateljeu, u kojem je samo za nju organizirao revije. Kako je i Dior bio fasciniran Britanijom, a mlađa sestre kraljice Elizabete II. bila je živahna i imala buran život, bio je to početak suradnje, a kasnije i prijateljstva. Princeza Margareta je kasnije priznala kako joj je to najdraža haljina koju je imala. Njezinu ocu Georgeu VI. haljina i nije bila baš toliko dobra.
"Bila je graciozna i nježna, Margaret je bila princeza iz bajke", napisao je jednom Dior koji je, tad već prijateljici, darovao i svileni šal u zahvalu za podršku koju je od nje dobivao.
Nemoguće je tim haljinama procijeniti vrijednost niti se mogu kupiti, no neke od njih posuđene su od ruskih oligarha, odnosno njihovih voljenih žena, a vrijede i više od 100.000 eura. No time se na izložbi ne hvale odveć, a i podložne su promjenama od izložbe do izložbe. Dior je rođen 1905. u Granvilleu, u Francuskoj. Modnu kuću je osnovao 1947., kad je predstavio i svoju prvu liniju. Tad je rođen njegov New Look, što je bila velika modna revolucija.
Umro je tijekom odmora u talijanskom gradu Montecatini 1957. od trećeg srčanog udara. Njegovi radovi bili su toliko omiljeni da je tu "mašineriju" bilo nemoguće zaustaviti. Okružen tim njegovim sjajnim komadima počinjem shvaćati fasciniranost mnogih Christianom Diorom. Bilo je teško naslijediti ga u fotelji kreativnih direktora, no većina je u tome bila uspješna. Izložba vas kasnije vodi do radova dizajnera poput Yvesa Sainta Laurenta, Marca Bohana, Gianfranca Ferrea, Johna Galliana, Rafa Simonsa i Marie Grazie Chiuri.
Izložba je inače postavljena u Parizu prije dvije godine povodom 70. obljetnice dizajnerske kuća. Vidjelo ju je oko pola milijuna posjetitelja, a u Londonu očekuju da će nadmašiti tu brojku. A sudeći po interesu, kad smo i mi bili ondje, to je lako moguće.
Neki su kao hipnotizirani vozili slalom kroz izložene eksponate. Bilo je stvarno i vrsnih poznavatelja, osim vodiča, koji su i bez čitanja s opisnih kartica znali o čemu je riječ. S jednakim zanimanjem haljine i ostale stvari gledali su mladi i stari, muškarci i žene. Dobro, bilo je nešto starijih parova u kojima gospodin nije bio toliko oduševljen haljinama i svime što bi trebao razgledavati, ali kad biste mu pogledali cijenjenu suprugu, bilo nam je jasno zašto je preriskantno reći "ne" na njezine želje i prohtjeve.
Izložba je bila podijeljena na nekoliko segmenata, odnosno na "Travel", "Garden", "Historicism"..., a oni su u službi prezentacije dizajnera koji su proslavili ovu kuću. I neke su prostorije tematski ispunjene, saznajemo šećući dvoranom "Victorije i Alberta". Tako smo se odjednom našli u prostoriji ispunjenoj ljubičastim jorgovanima, a to je trebalo podsjetiti na jesensku couture reviju iz 2012. Došli smo otprilike do sredine izložbe, već se skroz uživjeli, kad smo naletjeli na dio poznat i "običnom" puku.
To je kad je za Dior radio kontroverzni John Galliano. U Londonu je izložena njegova kolekcija inspirirana Egiptom. Slavni je dizajner uvijek znao iznenaditi, njegove su kreacije bile teatralne te su odskakale od svih normi. Upravo ga je to odskakanje od normi i, moglo bi se reći pomalo ekscentričnost, stajalo posla u slavnoj kući. "Poklopilo" se kad je bio u fazi ispada, prevelike konzumacije raznih opijata, a svemu je uzrok bio nesređeni privatni život.
U Parizu je na jednom okupljanju rekao kako voli Hitlera, a sve je na njegovu žalost i snimljeno, pa nije imao nikakve šanse osim spakirati kofere i oprostiti se od Diora. Neki su tvrdili kako su mu u modnoj kući to namjerno smjestili...
Tako je izložba svojevrsno putovanje u prošlost, iako neki komadi izgledaju puno bolje nego ove suvremene kreacije. Iako nismo s naročitim oduševljenjem otišli na Diorovu izložbu, takvi smo s nje otišli. Odlazak u muzej "Victoria i Albert" i na izložbu bio je jedan od boljih poteza londonskog izleta. I sad shvaćamo mrke poglede onih koji su čeznutljivo stajali ispred vrata ne bi li na neki način ušli, kao i onih koji su stajali na izlazu i ljubomorno gledali nas koji smo imali tu sreću vidjeti Diora u Londonu. A kiša je i dalje rominjala, pubovi su i dalje radili....
