Već neko vrijeme sve se glasnije govori o jakoj i vrlo prepoznatljivoj književnoj sceni koja postoji u Mostaru (i okolici). Spomenemo li Magdalenu Blažević i Senku Marić te “pohod” njihovih knjiga u regiji, stvari su već jasnije, a dodamo li njihove kolege poput, primjerice, Almina Kaplana i Elvedina Nezirovića, više ne bi trebalo biti baš nikakvih dvojbi. Vidljivosti mostarske scene svakako je pridonio i vrlo agilni portal za književnost i kulturu Strane, koji uređuju spomenute dvije spisateljice i njihov kolega Srđan Gavrilović. I tako smo, od konteksta prema tekstu, stigli do teme ovoga napisa.
Prozu Srđana Gavrilovića (generacija 1991.) i do sada sam susretala ne samo u njegovoj prvoj objavljenoj zbirki priča “Ljetne himne”, nego i parcijalno, na stranicama novina i književnih portala te mi se učinio, malo je reći, vrlo zanimljivim. Usmene preporuke, a takve su u ovom našem poslu česte, ponekad i vrlo korisne, dolazile su sa svih strana, pa je knjiga “Nemoj ići u Anderlecht”, nedavno objavljena u nakladi zagrebačkog VBZ-a, konačno dobra prigoda da se o Srđanovoj prozi i službeno oglasim. Kako se može pročitati u bilješci o piscu na kraju knjige, autor trenutačno živi u Belgiji, “gdje studira i piše”. Ne znam kako mu ide prva od nabrojanih djelatnosti, sudeći po nekim dionicama njegovih priča i nije to neko ludilo, no s pisanjem svakako nema briga i problema. Već sam naslov zbirke priča jasan je indikator kako je riječ o prozi nastaloj tijekom njegova boravka u Belgiji, a čak i letimičan uvid je dovoljan kako bismo došli i do žanrovske odrednice ove zbirke. Riječ je o pričama koje se mogu lako podvesti pod autobiografsku fikciju - pripovjedač u 13 ovdje objavljenih priča došao je u Belgiju, tu mu je djevojka na doktoratu, i bilježi ono što mu se događa, kako izvan njega, tako i u njemu. No nije to neka vrsta dnevnika ponekad više, a ponekad manje usamljenog šetača belgijskim krajolikom i znalačkog degustatora tamošnjih pivskih blagodati (premda ima i toga, itekako), jer iz te pripovjedne pozicije i s pripovjedačem s kojim se vrlo lako sprijateljiti, premda nije neki jednostavan lik, belgijski zapisi postaju mnogo više od belgijskih zapisa.
U priči “Voz”, negdje na početku knjige, pročitat ćemo: “Jedina imovina s kojom sam se vraćao bio je svlak iskustva iz kojeg bih pisao, ali to naravno niko nije plaćao”. Dio rečenice iza zareza možda i nije trebalo citirati, podrazumijeva se i nekako je prestvarnosan u ovom kontekstu, no “svlak iskustva” kao polazište pisanja možda je i najtočnija, lijepo uobličena definicija onoga kako ove priče uistinu “rade”. To se iskustvo, u svojoj vanjskoj dionici, uobličava tumaranjima po “kafanama” i koncertima, putovanjima od grada do grada, posjetima samostanu, muzeju, groblju ili rudniku, ovlašnim susretima s drugima, ali i poznanstvima i prijateljstvima koja imaju viši stupanj “prepoznavanja”, poput onoga s Rafijem, afganistanskim izbjeglicom, koji se u pričama pojavljuje čak i onda kad pripovjedač nije do kraja siguran je li to doista on. U svojoj “unutarnjoj” dionici, pak, sav taj strani, vanjski svijet, ti ljudi koji trebaju biti na ulicama gradova (jer “to je život!”) pokreću u pripovjedaču mehanizam kojim reminiscencije na ono vrijeme prije i zemlju iz koje dolazi postaju dio njegova svijeta - sad i ovdje. Dovoljna je i samo jedna asocijacija za kratak i snažan flashback, ponekad, posljedično, i za “tugaljivu bolest” od koje se treba danima oslobađati. Pripovjedač je, a treba naglasiti kako to sjajno funkcionira u samom tekstu, istovremeno sudionik događaja i promatrač, akter i komentator, ekstrovert i introvert, autsajder sa senzibilitetom za iste takve. Upravo takva pozicija, svojevrsno meandriranje, otvara prostor dijelovima priča koje funkcioniraju kao putopisna proza, gdje se melankolični pripovjedač “kad prevali ponoć i ponestane piva” preobražava u informiranog putopisca senzibilnog za detalje, slike i zvukove, promatrača koji svemu što doživljava i vidi pristupa polagano, ritmom hodača ili onoga tko je “otpedalio” ulicama. Upravo ta lagana brzina, bez obzira na puno jači intenzitet događaja oko njega, dopušta formiranje odmorišta na kojima se stvaraju mali otoci književnih, filmskih i glazbenih referenci (Valjarević, Pynchon, Tarkovski, Bergman i dr.), koji ne samo što iskazuju profiliran ukus pripovjedača, nego unutar teksta funkcioniraju kao indikativni “pojačivači” atmosfere i promišljanja. Na taj način belgijski odmak postaje i okidač razgovora sa samim sobom i vlastitom prošlošću jer “napolju se osim raspada svijeta ništa posebno ne događa” i dani znaju biti “poput izgubljene partije karata”, a zanimljivo je kako se, rijetko skladno, ti dijelovi uklapaju u prvotnu ideju što bi ove priče trebale biti. Čak i ako ta ideja nije postojala na početku, nego je sve ovako kako je ispalo spontano, opet treba naglasiti taj sklad. Pripovjedač je u ovim pričama putnik, ne samo vanjskim, nego i unutarnjim krajolikom, jer ono što je donio sa sobom kao prtljagu, a donio je umor od priča o Bosni, upozorenja na opasne kvartove, očekivanja drugih u vezi spisateljskog talenta i mnoštvo nezadovoljstava, u novom će belgijskom krajoliku pokopati (ili barem pokušati) u mračnu rupu skupa s mrtvom djevojčicom Juliette iz jedne priče. Premda je “svlak iskustva” kao polazište Gavrilovićevih priča dinamičan, ponekad i hektičan, sve u ovim pričama shvaćeno je kao prolazno iskustvo, iz toga i proizlazi melankoličan ton koji prevladava, odnosno kao nekakva odskočna daska za nova iskustva na kojoj, pijući pivo, ne treba misliti na sutra niti se opterećivati arhiviranjem uspomena jer se njih ionako više nema gdje pohraniti.
Gavrilovićeva proza uvjerljiva je, odlično pisana i snažna baš zbog svoje potpune nepretencioznosti koja ne proizlazi iz manjka ambicija, nego zanatske kompetencije. Pozicija pripovjedača koji samoga sebe definira kao “putnika bez jasne budućnosti, u pjeni od piva koja je hlapila i spuštala me na dno boce”, omogućuje pričama da budu prekrivene nekom finom izmaglicom, da mnogo toga ostane tek skica ili kroki, da se pripovijedanje prekine i zaustavi jer je “um umoran” i da štošta ostane nedorečeno jer baš tako i treba biti. Krećući se “Anderlechtom”, imamo dojam da smo se bespovratno zapleli u nečije iskustvo, pa i nečije snove, i to nam baš godi jer u svakoj priči, ponekad se čini i svakoj rečenici, postoji taj zanimljiv efekt istovremene odbojnosti i privlačnosti u čijoj međuigri baš uvijek pobijedi ona druga. Posve osobno, “Nemoj otići u Anderlecht” je knjiga koja me se iznimno dojmila, što se u posljednje vrijeme doista jako rijetko događa.
