Gavrilovićeva proza uvjerljiva je, odlično pisana i snažna baš zbog svoje potpune nepretencioznosti koja ne proizlazi iz manjka ambicija, nego zanatske kompetencije
Već neko vrijeme sve se glasnije govori o jakoj i vrlo prepoznatljivoj književnoj sceni koja postoji u Mostaru (i okolici). Spomenemo li Magdalenu Blažević i Senku Marić te “pohod” njihovih knjiga u regiji, stvari su već jasnije, a dodamo li njihove kolege poput, primjerice, Almina Kaplana i Elvedina Nezirovića, više ne bi trebalo biti baš nikakvih dvojbi. Vidljivosti mostarske scene svakako je pridonio i vrlo agilni portal za književnost i kulturu Strane, koji uređuju spomenute dvije spisateljice i njihov kolega Srđan Gavrilović. I tako smo, od konteksta prema tekstu, stigli do teme ovoga napisa.
Ovaj je članak dio naše pretplatničke ponude.
Cjelokupni sadržaj dostupan je isključivo pretplatnicima.
S pretplatom dobivate neograničen pristup svim našim arhiviranim člancima,
ekskluzivnim intervjuima i stručnim analizama.
