“Svijet nam ništa ne duguje, znaš, a najmanje romantiku.”, rečenica je koja možda i najbolje opisuje prethodni roman Ralfa Rothmanna, “Umrijeti u proljeće”, gorku sagu o kraju 2. svjetskog rata u Njemačkoj, kad u zadnjim danima, kad je sve odavno izgubljeno, mladići odlaze umrijeti. Onima koji prežive svijet ne duguje ništa, najmanje romantiku. Radnja romana “Bog onoga ljeta” smještena je u isto vrijeme i na isto mjesto, ali ovog puta svijet ipak duguje bar malo romantike djevojčici Louisi, koja kraj rata, što se ne smije glasno izgovoriti, ali se svejedno unutar obitelji šapuće, čeka na seoskom imanju nedaleko od Kiela, kamo se s majkom i sestrom sklonila od bombardiranja. Svijet djevojčice koja noći provodi čitajući knjige i pokušava spasiti kobilu koju su konji iz krda izopćili, osudili je na smrt i, ne dajući joj nimalo šanse da preživi, ne pada im na pamet dijeliti ono malo hrane s njom, jednostavno mora biti bar malo romantičan. Ma koliko su svuda oko nje neopisivi užasi.
U literaturi često stvari ispričane iz perspektive djeteta, iz perspektive 12-godišnjeg promatrača ili promatračice, grozne stvari koje ljudi čine drugim ljudima, osobito u ratu, dobivaju još goru perspektivu. Ponekad, ako pisac nije dovoljno vješt ili ako su mu namjere strogo komercijalne, taj postupak bude sladunjav, patetičan i didaktičan. Ralf Rothmann jako se trudi izbjeći takvu klopku. On jednostavno priča užasnu priču iz perspektive 12-godišnje djevojčice, ne zato da bi je zasladio, ne zato da bi postigao još veći efekt užasa, nego jednostavno zato što je, uz koncentracijske logore koji su ondje, na rubu šume, masovna bombardiranja i okrutna ubojstva, život nemoguć ljudskom biću. Nemoguće je to ispričati, osim ako si nedodirnut, nevin, ako te život još nije naučio da ne vjeruješ u čuda, da se ne veseliš novoj knjizi ili da znaš kako kobila koju je krdo osudilo na smrt jednostavno mora umrijeti te da je ne treba ni pokušavati spasiti. Louisa je jedina koja priču može ispričati, onakva kakva je, sa svim njenim užasima, strepnjama, ali i nadama. Njoj svijet još nešto duguje, njoj svijet još duguje romantiku.
Ralf Rothmann
Iako priča iz perspektive djeteta, Ralf Rothmann, kao i u romanu “Umrijeti u proljeće”, pripovijeda vrlo hladno, gotovo nabrajajući činjenice i kloneći se bilo koje suvišne riječi. To “siromaštvo” riječi dodatno oslikava bombardirani krajolik, sivilo i glad kraja rata, te stravična otkrića o susjedima, prijateljima, vlastitim roditeljima… Iako u opisima 1945. Rothmann bježi od bilo kojeg suvišnog pridjeva, roman je isprekidan poglavljima u kojima nepoznati pripovjedač zapisuje, bogatim, pjevnim i arhaičnim jezikom, kroniku mjesta u vrijeme Tridesetogodišnjeg rata. Užasi iz 17. stoljeća zamjenjuju užase iz 20. stoljeća. Iako u tim poglavljima nema poštede od najgoreg nasilja, sam jezik kojim su pisana djeluje nekako umirujuće. “Bog onoga ljeta“ podjednako je gorak kao i odličan prethodni roman iste tematike i istog autora, “Umrijeti u proljeće”. Ipak tu gorčinu razblažuje ponekim proplamsajem topline.
