Nedavno je, 18. veljače, na velikoj sceni Dramskoga kazališta Gavella premijerno izvedena predstava "Don Juan se vraća iz rata" Ödöna von Horvatha, u režiji Paola Magellija. Na portalu teatar.hr pobrojene su sve predstave nastale prema Horvathovim tekstovima, a koje su od 2003. godine, kad je na sceni zagrebačkog Hrvatskog narodnoga kazališta premijerno izvedena drama "Kazimir i Karolina", do danas izvedene u hrvatskim kazališnim kućama. Dvije godine kasnije, u Gavelli je izvedena predstava "Sudnji dan", a 2006. "Kazimir i Karolina" u HNK Rijeka. Uslijedile su "Priče iz Bečke šume" 2016. (Gavella), "Hotel Bellevue" 2017. (HNK Varaždin) i "Vječni malograđanin" 2019. (ZKM). Iste godine ADU, Montažstroj i ZKM adaptirali su Horvathov roman "Mladež bez Boga", a 2020. Teatar &TD izveo je Horvathovu dramu "Nepoznata iz Seine". Percepcija Horvathova djela u Hrvatskoj je kasnila, pa i u odnosu na Sloveniju, na primjer, gdje je još 1990. godine izvedena Horvathova drama "Vjera, ljubav, nada".
Ödön von Horvath je amblematski srednjoeuropski pisac, čija biografija ima mnogo dodirnih točaka s biografijama mnogih drugih pisaca "bez domovine", poput Eliasa Canettija ili Josepha Rotha, ili mnogih drugih koji su se unutar vlastite domovine osjećali kao stranci, poput Thomasa Bernharda, a kojima je zajednički njemački jezik na kojem su pisali. "Ako me pitate koja je moja domovina", izjavio je jednom Horvath, "odgovaram: rođen sam u Rijeci, odrastao u Beogradu, Budimpešti, Pressburgu (Bratislava), Beču i Münchenu, i imam mađarsku putovnicu, ali nemam domovinu. Ja sam vrlo tipična mješavina stare Austro-Ugarske: istodobno Mađar, Hrvat, Nijemac i Čeh; moja zemlja je Mađarska; moj materinji jezik je njemački". Za sebe je napisao kako ne pati zbog toga što nema domovinu, koju je doživljavao kao "nacionalnu krivotvorinu", jer ga to oslobađa nepotrebne sentimentalnosti. U priči "Apatrid" Danila Kiša, koja govori o posljednjim pariškim danima Ödöna von Horvatha, koja je objavljena u zbirci "Lauta i ožiljci", a koja se po prvobitnoj Kišovoj zamisli trebala naći u njegovu remek-djelu "Enciklopedija mrtvih", nalazi se znamenita Kišova misao, na koju ga je potaknula Horvathova biografija, o jeziku kao jedinoj piščevoj domovini: "Gospodin bez otadžbine još se jednom uveri koliko su nepremostive granice koje dele svetove i u kolikoj je meri jezik jedina čovekova otadžbina".
Kad je Horvathov otac prebačen na službu u München, Ödön je isprva ostao u Budimpešti, gdje je pohađao nadbiskupski internat Rakoczianum. Godine 1913. preselio se kod roditelja i počeo učiti njemački. Zatim se s obitelji preselio u Bratislavu, a poslije ponovno u Budimpeštu. Kad su njegovi roditelji ponovno promijenili prebivalište i nastanili se u Münchenu, on je konačno došao pod brigu svog strica Josefa Prehnala, koji je živio u Beču. Ondje je završio gimnaziju i iste godine upisao se na Sveučilište u Münchenu, gdje je slušao predavanja iz psihologije, književnosti, teatrologije i povijesti umjetnosti. Počeo je pisati 1920. godine. Njegovo prvo književno djelo bila je drama "Knjiga plesova" ("Das Buch der Tänze"), koje je praizvedeno 1926. u kazalištu u Osnabrücku. Nakon 1923. živio je u Berlinu, Salzburgu i s roditeljima u Murnau am Staffelseeu u Gornjoj Bavarskoj. Sve se više posvetio pisanju. Mnoga svoja djela iz tog razdoblja je uništio. Nikad nije pristupio nijednoj političkoj stranci iako je bio otvoreni simpatizer ljevice, neprestano upozoravajući na opasnosti od narastajućeg fašizma. Katoličku crkvu napustio je 1929. godine. Slava mu je dosegnula vrhunac 1931. godine, kad su na inicijativu Carla Zuckmayera on i Erik Reger dobili uglednu Kleistovu nagradu. Iste godine na scenu je postavljena njegova najuspješnija drama "Priče iz Bečke šume". Kad je nakon Hitlerova dolaska na vlast 1933. godine njemačka paravojna formacija SA pretražila vilu njegovih roditelja u Murnauu, Horvath je napustio Njemačku, a potom je nekoliko godina živio u Beču i Henndorfu am Wallersee blizu Salzburga, kao jedan od najvažnijih članova kruga Henndorfer oko Carla Zuckmayera. Godine 1934. vratio se u Njemačku i, unatoč tome što je bio protivnik nacionalsocijalizma, pridružio se Nacionalnom udruženju njemačkih pisaca (Reichsverband der deutschen Schriftsteller) te postao član Saveza nacionalnih pisaca (Union der nationalen Schriftsteller). Iako je već u srpnju 1936. protjeran iz Njemačke, iz udruge je isključen tek u veljači 1937. godine.
Budući da Horvathova djela nisu izvođena u Njemačkoj, našao se u nezavidnoj financijskoj situaciji. Veći uspjeh ponovno postiže tek 1937., kad mu je u Amsterdamu objavljen roman "Mladež bez Boga", u kojem opisuje položaj mladih u nacističkoj Njemačkoj iz perspektive nezadovoljnog učitelja koji je bespomoćan da se suprotstavi rasističkoj i militarističkoj nacističkoj propagandi koja dehumanizira njegove učenike. Roman je preveden na nekoliko jezika, ali je stavljen na "popis štetne i nepoželjne literature" i zabranjen u cijelom njemačkom Reichu. Nakon aneksije Austrije u ožujku 1938. Horvath je otputovao za Budimpeštu, zatim u Rijeku, odakle se zaputio u Pariz, gdje se sastao s redateljem Robertom Siodmakom u Cafe Marignanu kako bi razgovarali o snimanju filma prema romanu "Mladež bez Boga". Iste večeri usmrtila ga je grana koja je pala na Champs-Elysees tijekom oluje. Govoreći o svojim strahovima, nekoliko godina pred smrt, izjavio je: "Ne bojim se ja toliko nacista... Ima gorih stvari koje mogu nekog plašiti, to jest koje ga mogu plašiti, a da ne zna zašto. Ja se, na primjer, bojim ulica. Ceste mogu biti neprijateljske prema nekome, mogu ga uništiti. Mene ulice prestravljuju." Pokopan je 7. lipnja na pariškom groblju Saint-Ouen u nazočnosti mnogih autora u egzilu. Njegovi posmrtni ostaci preneseni su 1988. godine u Beč, na groblje Heiligenstadt. Horvathova ostavština čuva se danas u Austrijskom književnom arhivu (Das Österreichische Literaturarchiv).
Srž Horvathova stvaralaštva čine društveno-političke teme. Kroz sudbine osiromašenih i besperspektivnih građana srednje klase i ženskih likova u drastičnoj patrijarhalnoj ovisnosti, Horvath ocrtava prizore otuđenog i socijalno zapuštenog društva, dok se u nekim kasnijim djelima dotiče religije, propitujući krivnju. Malograđanština je, također, Horvatova opsesivna tema. Jednom je, povodom svog kratkog romana "Vječni malograđanin" iz 1930. godine malograđanina opisao kao "hipohondričnog egoista koji svagda teži za tim da se svemu kukavički prilagodi i da svaku novu formulaciju ideje krivotvori prisvajanjem". U svojoj drami "Talijanska noć" Horvath propituje socijalne i psihološke komponente fašizma. Po njemu, fašizam je određen brutalnim i mazohističko-sentimentalnim osjećajem manje vrijednosti. Svoj obračun s fašizmom Horvath je nastavio i u kasnijim djelima, romanima "Mladež bez Boga" i u "Djetetu našeg vremena", iako je bio svjestan da se radi o unaprijed izgubljenoj bitki: "Što god pojedinac pokuša, društvo, odnosno današnja fašistička država, će ga slomiti", izjavio je jednom. Horvatha smatraju preporoditeljima bečkog narodnoga kazališta. Prema njegovom shvaćanju, drama se treba obraćati običnim ljudima, zbog čega je u nekim svojim dramskim djelima artificijelnim i nekomunikativnim dijaloškim jezikom ismijavao "umjetni žargon" obrazovanih ljudi.
U svijet drame Horvath je ušao pod utjecajem profesora Artura Kutschera, koji je oko sebe okupljao mlade dramatičare, poput Ernsta Tollera i Bertolta Brechta. Već 1923. godine Horvath dovršava dramu "Ubojstvo u Mohrengasse", koja sadržava gotovo sve važnije značajke njegova pisma. Godine 1924. odlazi u Berlin, gdje su se u to vrijeme nalazili dramski klasici poput Gerharta Hauptmanna i Bertolta Brechta. Prve korake u njemačkom kazalištu Horvath je napravio svojom dramom "Revolte auf Côte 3018", koja je praizvedena u Hamburg Kammerspiele 1927. godine. Drama se bavila izgradnjom planinske željeznice do vrha Zugspitze. Dvije godine kasnije drama je izvedena u Berlinskom kazalištu pod naslovom "Planinska željeznica". Alfred Kerr, jedan od najpoznatijih kazališnih kritičara tog vremena, dao je iznimno pozitivnu kritiku drame, dok je za sljedeću Horvathovu dramu, "Sladek der schwarze Reichswehrmann", napisao da je loša i nedorečena. Iduća drama, "Talijanska noć", praizvedena 1931. godine, bila je iznimno dobro prihvaćena. Vrhuncem Horvathova dramskog stvaralaštva smatra se drama "Priče iz Bečke šume", praizvedena 1931. godine na sceni berlinskoga Deutsches Theatrea. Dolaskom nacista na vlast Horvathova djela nestaju s njemačkih pozornica, a ubrzo potom i s austrijskih. Horvathovom smrću prestaje svaki interes za njegovo djelo. Prekretnica je nastupila 1967. godine, kad je Gallimard objavio tri Horvathove drame. Od tada se njegova djela redovito izvode na pozornicama njemačkoga govornog područja, a romani su mu ušli u školski program. Horvath je čak postao i lik u drami Christophera Hamptona "Priče iz Hollywooda" ("Tales from Hollywood"), koja je nastala 1982. godine. Drama opisuje život njemačkih književnih izbjeglica koji su pobjegli iz nacističke Njemačke u Sjedinjene Američke Države i njihove pokušaje preživljavanja u Hollywoodu. Prvi čin pokriva razdoblje od 1938. do 1941., a drugi od 1942. do 1950. Dramu pripovijeda Ödön von Horvath, koji je nekim čudom preživio parišku oluju. Preko Horvatha, publici se predstavljaju mnoge poznate povijesne ličnosti kao što su Bertolt Brecht, Lion Feuchtwanger, Johnny Weissmuller, Greta Garbo, Thomas Mann, Heinrich Mann i Heinrichova žena alkoholičarka Nelly. Horvath upoznaje i ženi se sa židovskom spisateljicom po imenu Helen Schwartz, te joj priznaje da je bio član nacističkog Saveza pisaca 1930-ih. Nakon što Helen ode u New York, Horvath se utopi u nesreći u bazenu. Hamptonova drama adaptirana je 1992. godine za televiziju u produkciji britanskog BBC-ja. Ödöna von Horvatha glumio je Jeremy Irons, a Heinricha Manna igrao je Alec Guinness. Američka spisateljica i prevoditeljica s francuskog Lydia Davis, rođena 1947. godine, napisala je kratku priču "Ödön von Horvath Out Walking", koja je objavljena u zbirci "Can't and Won't" iz 2014. godine, a koja se zasniva na jednoj neobičnoj epizodi iz Horvathove biografije. Šetajući jedne prilike bavarskim Alpama, Horvath je otkrio kostur davno umrlog čovjeka čija je naprtnjača bila savršeno očuvana. Horvath je otvorio naprtnjaču i pronašao u njoj razglednicu na kojoj je pisalo "Lijep provod".
Najcjelovitiji uvid u unutarnji svijet Ödöna von Horvatha moguće je steći iz priče "Apatrid" Danila Kiša, koja je sačuvana u nedovršenom obliku. Horvathova biografija savršeno se i tematski i vremenski uklapa u Kišov srednjoeuropski panteon. "Nije teško proniknuti u razloge Kišovog zanimanja za ovu 'srednjoevropsku sudbinu' koja se bizarno okončala na Jelisejskim poljima, u samo predvečerje Drugog svetskog rata", stoji u uredničkoj bilješci uz ovu priču. "Jer 1979. započinje njegovo 'džojsovsko progonstvo' na čijem je kraju, kao i kod Horvata, smrt u Parizu." Priča o Ödönu von Horvathu godinama je opsjedala Kiša, još od trenutka u kojem je u nekom književnom časopisu pročitao kratku bilješku o njegovu životu. U prvi mah je namjeravao napisati kratku studiju, te je napravio nekoliko bilješki, "nekoliko onih naivnih zapisa gde čovek neka svoja sopstvena razmišljanja podmeće svojim likovima". Sve je ostalo na tome, dok Kišu do ruku nije došla doktorska disertacija o povijesti i fikciji u Horvathovim dramama, "Histoire et fiction dans le theatre d'Odon von Horvath". "Odjednom je njegov lik", piše Kiš, "ponovo oživeo. Šta sam našao u toj tezi u vezi sa mojim junakom? Masu korisnih podataka, datuma, činjenica, ali se moja priča, moja zamišljena priča rasturila. Tajna, tajanstvena atmosfera, koja je obavijala život i smrt mog 'junaka' odjednom se raspršila." Prezime Horvath u priči je zamijenjeno prezimenom Nemet: jedno prezime koje se često susreće kod Mađara koji žive uz granicu s Hrvatskom zamijenjeno je podjednako čestim prezimenom za Mađare koji žive uz granicu s Njemačkom. Kišov Nemet doputovao je u Pariz na poticaj nekog amsterdamskog "ekstra-maga", koji mu je prorekao da ga u tom gradu očekuje događaj koji će iz temelja promijeniti njegov život. Horvath je stigao u Pariz 28. svibnja 1938. godine, a poginuo je četiri dana kasnije, 1. lipnja. "Odseo je u jednom hotelu u Latinskom kvartu, u blizini pozorišta Odeon. Taj je hotel budio u njemu turobne misli i, uveče, kada je ugasio lampu iznad noćnog ormana, priviđale su mu se utvare oko kojih još lebde zamahnuti hotelski čaršavi kao mrtvački plašt", rečenice su kojima Kiš počinje priču. Unutarnji svijet svog junaka, koji je počeo kao pjesnik, Kiš opisuje na sljedeći način: "Svaki mladi senzibilitet, pogotovu ako je bio zahvaćen obrazovanjem i muzikom – a to je bio njegov slučaj – sklon je da mutne zanose tela i duše, tu lirsku magmu mladosti, sagleda kao preuranjene znake dara, a da je najčešće u pitanju samo tajanstveno treperenje senzibiliteta, ta mutna sprega između lučenja žlezda i grčenja simpatikusa, simbioza organske tektonike i duševne muzike – koje su dar mladosti i duhovnog preobilja i, slične poeziji po svojim drhtajima, lako se mogu pobrkati sa poezijom. A jednom u vlasti te magije – koja s godinama postaje opasna navika, kao duvan i alkohol – čovek nastavlja da piše, veštom rukom versifikatora, sonete i elegije, patriotske i prigodne stihove, a da je sad već reč samo o zamahnutom mehanizmu koji se pokrenuo u mladosti i sad se okreće tek po sili inercije i navike pri svakom i najmanjem vetru, kao prazna vetrenjača." Kiš je u priči proširio Horvathovu stvarnu izjavu iz jednog intervjua koji je dao 1934. godine, kad je za sebe rekao da je "tipična mješavina stare Austro-Ugarske: istodobno Mađar, Hrvat, Nijemac i Čeh": "... a kada bih počeo da čeprkam po svojim precima i da stavljam pod analizu svoju krv – nauka danas vrlo u modi među nacionalistima – našao bih tu, kao u rečnom koritu, tragove cincarske, jermenske, a možda i ciganske i jevrejske krvi.
No ja ne priznajem tu nauku spektralne analize krvi, nauku uostalom sasvim sumnjive vrednosti, opasnu i nehumanu, pogotovu za ovo vreme i za ove naše krajeve – gde ta opasna teorija tla i krvi stvara samo podozrivost i mržnju i gde se ta 'spektralna analiza krvi i porekla' vrši najrađe vrlo spektakularno i primitivno – nožem i revolverom. Ja sam bilingvalan od rođenja, i pisao sam na mađarskom i na nemačkom do svoje osamnaeste godine, kada sam se, prepevavši zbirku jednog mađarskog pesnika, opredelio za nemački jezik, pošto mi je najbliži." Kiš tvrdi kako je Horvath u svom djelu izbjegavao autobiografske detalje. Po njemu, "taj njegov stav bio je u prvom redu posledica organskog otpora prema banalnosti", jer je nacionalsocijalistička teorija rase i socijalnog podrijetla dovedena do kiča: "Stoga u delu Egona fon Nemeta, delu koje je inače obuhvatalo sve slojeve ondašnje Evrope – plemstvo, krupnu buržoaziju, srednju klasu, intelektualce svakojakog porekla, trgovce i zanatlije, službenike i funkcionere, parazite i lumpenproletere, radnike, seljake, nacionaliste, vojnike, tradicionaliste, socijaldemokrate, revolucionare – autobiografski elementi su izostavljeni. Svedoku je potrebna nepristrasnost, njemu je jednako strano kajanje jednih koliko i predrasude drugih." I za kraj, opis smrti Ödöna von Horvatha kako ju je u svojoj priči opisao Danilo Kiš: "Taj je udarac došao tako iznenadno, tako neočekivano, da naš apatrid nije mogao osetiti ništa do samo taj prodoran bol u temenu, a sumrak mu se odjednom osvetlio kao da je grom udario negde u njegovoj blizini, munja je sevnula u njegovoj svesti, osvetlila je moćnim, užasnim plamenom ceo njegov život, da bi zatim nastala, naglo, tama. (...) I taj nagli blesak svetlosti, kao plamen buktinje pre nego što će je silni nalet vetra sasvim ugasiti, taj sjaj pred potpunu tamu, to je najdalje što možete pratiti iskustvo gospodina bez otadžbine."
