Na Filmskoj večeri u Državnom arhivu Osijek, otprilike u ovo doba lani, Ivica Lučić izgovara kako tekst uči kroz pokret na sceni. Tijelo pamti. U ansambl Dječjeg kazališta Branko Mihaljević primljen je 1993. tijekom umjetničkog uzleta kad zajednički stasaju različite generacije: Zvjezdana Čubra, Lidija Kundert, Aleksandra Colnarić, Tihomir Grljušić, Areta Gvozdan (danas Ćurković), Inga Šarić, Zoran Grkinić, Đorđe Dukić i Snježana Ivković. U složenim, uvelike obilježenima ratom, okolnostima ravnateljsku poziciju preuzima Jasminka Mesarić (1992. - 2014.). Kazalište se otvara gostovanjima, eksperimentu te osječkim i hrvatskim suvremenim autorima. U novijoj povijesti iza njih su nikad brojnija priznanja od neverbalne ''Djevojčice za žigicama'' (1996.) Marina Carića i Dubravke Crnojević Carić do Svibenova ambijentalnog ''Bistrog viteza don Quijotea od Manche'' (1998.). A počinju 1994., kad Ivica Lučić igra zmaja u ''Blagu babe Mrzulje'' (red. Vladimir Predmersky), koju će pratiti Nagrada za lutkarsku predstavu ili predstavu za djecu i mlade Hrvatskoga glumišta. Iza njega je otprilike 130 uloga. Od 2014. u ulozi je ravnatelja, a godinu poslije i redatelja u ''Božićnoj priči''.
216
prikaza
Odrastanje nije igra i šala kad se nad njega nadviju tmurni oblaci
1/2
Ivica Lučić iznimnim scenskim pokretom i gestom vješto balansira između raspršene energije i radosti do razotkrivanja i boli. Djed kojeg igra je atipičan
Ovaj je članak dio naše pretplatničke ponude.
Cjelokupni sadržaj dostupan je isključivo pretplatnicima.
S pretplatom dobivate neograničen pristup svim našim arhiviranim člancima,
ekskluzivnim intervjuima i stručnim analizama.
Prijavi se
Prijavi se putem Facebooka
