Kultura
207 prikaza

Odrastanje nije igra i šala kad se nad njega nadviju tmurni oblaci

1/2
Dječje kazalište Branka Mihaljevića
Ivica Lučić iznimnim scenskim pokretom i gestom vješto balansira između raspršene energije i radosti do razotkrivanja i boli. Djed kojeg igra je atipičan

Na Filmskoj večeri u Državnom arhivu Osijek, otprilike u ovo doba lani, Ivica Lučić izgovara kako tekst uči kroz pokret na sceni. Tijelo pamti. U ansambl Dječjeg kazališta Branko Mihaljević primljen je 1993. tijekom umjetničkog uzleta kad zajednički stasaju različite generacije: Zvjezdana Čubra, Lidija Kundert, Aleksandra Colnarić, Tihomir Grljušić, Areta Gvozdan (danas Ćurković), Inga Šarić, Zoran Grkinić, Đorđe Dukić i Snježana Ivković. U složenim, uvelike obilježenima ratom, okolnostima ravnateljsku poziciju preuzima Jasminka Mesarić (1992. - 2014.). Kazalište se otvara gostovanjima, eksperimentu te osječkim i hrvatskim suvremenim autorima. U novijoj povijesti iza njih su nikad brojnija priznanja od neverbalne ''Djevojčice za žigicama'' (1996.) Marina Carića i Dubravke Crnojević Carić do Svibenova ambijentalnog ''Bistrog viteza don Quijotea od Manche'' (1998.). A počinju 1994., kad Ivica Lučić igra zmaja u ''Blagu babe Mrzulje'' (red. Vladimir Predmersky), koju će pratiti Nagrada za lutkarsku predstavu ili predstavu za djecu i mlade Hrvatskoga glumišta. Iza njega je otprilike 130 uloga. Od 2014. u ulozi je ravnatelja, a godinu poslije i redatelja u ''Božićnoj priči''.

Desetljeća na sceni Dječjeg kazališta Branka Mihaljevića, uz gostovanja u mjuziklima HNK Osijek i u novije vrijeme u vinkovačkom kazalištu Joza Ivakić, profilirali su danas iskusnog glumca kao miljenika publike. Ne samo zato što su generacije osječkih školaraca budilicu navijale po Jutromlatu, nego i što na sceni odiše mladenačkom snagom, energijom i emotivnošću, zaigranošću koja je ponekad bučna, šašava i smiješna, ali uvijek topla i dobra, kako na razasutim kritikama bilježi Alen Biskupović. Igrao poštara Zeca u ''Ježevoj kućici'' (red. Saša Anočić, 2010.) ili prvu žensku ulogu u ''Devetoj ovčici'' (red. Ljudmila Fedorova, 2014.), bio zaigran ili topli djed, najmlađima stvara prostor ugode, i još važnije prostor povjerenja. I kad predstave poput ''Uspavanke za mišića'' (red. Ljudmila Fedorova, 2010.) ili ''Gulliverovih putovanja'' (red. Ivan Kristijan Majić, 2015.) ne nailaze na odviše sjajnu recepciju, uspijeva držati šavove nadomak pucanja. Za njega ne postoje velike ili male uloge jer se u svakoj posvećuje fizičkom pokretu, gesti i mimici glasa. Da kazalište za djecu nije nužno smijeh, upućuje rad na ulozi djeda oboljelog od demencije u ''Nezaboravku'' (red. Peter Kus, 2018.), na koju će se nasloniti ranjivost iz obljetničke monodrame ''Djedove priče'' (red. Maja Lučić, 2023.).

 | Author: Dječje kazalište Branka Mihaljevića Dječje kazalište Branka Mihaljevića

Zvuk usne harmonike, na sceni drveni stolac i kolijevka, staza za električni vlak, u scenskom oblikovanju, kao i kostimima Alene Pavlović, zazivaju nostalgiju. Pidžama je na ovčice, čarape su oslikane nebeskim oblacima. Izgovoreni tekstovi pjesmica nerijetko su iz Jutromlata, a na sredini je okrugli bijeli tepih čupavac. Glas je na početku u offu. Uvodi u priču te ujedno distancira. Osobno, pomalo ispovjedno, rastvara se misao da biti djed nerijetko znači podjetinjiti. Zaustaviti odrastanje dok jedino što dijete želi je sasvim suprotno, biti velik u odnosu na drugog. Izmjenjuju se nježnosti, uspavljivanja, igre skrivača i odustajanja, a unuk je u kazalištu predmeta sve - jastuk, lopta, vlakić... Izmišljeno prijateljstvo tu je simbolično i bolno, od zaigranosti vodi u tišinu, priče o vodi, u neprirodan mir. Ovo nije bezbrižno odrastanje. Obilježeno je bolešću djeteta. Maja Lučić dramaturški i režijski oblikuje statično predstavu, ne stvarajući prostor igre te inzistirajući ponekad na viškovima riječi. Sve je u znaku pravilnosti i prijelaza, koji predvidivo dolaze s glazbom Petra Eldana i oblikovanjem svjetla Igora Eleka. Stalno je prisutan osjećaj melankolije. Ivica Lučić iznimnim scenskim pokretom i gestom vješto balansira između raspršene energije i radosti do razotkrivanja i boli. Djed kojeg igra je atipičan. S jedne strane nasmijan i pretjerano oduševljen, a s druge nježan i krhak. Prostor bliskosti i odrastanja koji izgrađuje pred dječjim i očima odraslih nije igra i šala kad se nad njega nadviju tmurni oblaci.

Komentiraj, znaš da želiš!

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.