Ogledalo je tragedija svakog plesa jer je tek bez njega ples oslobođen

Dok cijeli svijet zna za svaki profesionalni i privatni potez Lady Gage, cijeli svijet suvremenog plesa ne samo da zna nego s velikim respektom prati rad “Gospodina Gage” – čiji nadimak nema baš nikakve veze s umjetničkim nadimkom američke kantautorice. Mister Gaga je Ohad Naharin, karizmatični izraelski plesač i koreograf, autor plesnog jezika Gaga i dugogodišnji umjetnički direktor slavnog izraelskog Plesnoga kazališta Batsheva. Naharin je vodeći koreograf Batsheve, a njegove predstave na svjetskim su pozornicama rasprodane čim se pojave na repertoaru. Slično je ovih dana u zagrebačkom HNK, gdje će 11. studenog ansambl kazališta Batsheva s plesačima Baleta HNK izvesti Naharinovu predstavu “Decadance”. Bit će to prva ovosezonska baletna premijera u ovom kazalištu, a ulaznice se vrlo brzo prodaju. Predstava “Decadance” zapravo je kompilacija, neka vrsta oglednih koreografskih rješenja iz već postavljenih, odreda hvaljenih koreografskih komada Ohada Naharina, na glazbu različitih suvremenih skladatelja i pop numera, u kojima se predstavlja plesni jezik Gaga. A što je zapravo Gaga? Očekivano, na to pitanje nije jednostavno odgovoriti, na čemu i počiva globalna očaranost publike i profesionalnih plesača ovom metodom plesnoga govora kojom se “istražuju granice i eksplozivna snaga geste, virtuozna i senzualna energija plesača”.

Zagrebačka publika od prije dobro poznaje vrhunsku plesačku kvalitetu kazališta Batsheva, a Naharinova biografija poznata je po odličnom dokumentarcu “Mr. Gaga” iz 2015., koji je redatelj Tomer Heymann snimao godinama, pažljivo i odmjereno slijedeći Naharina na raznim turnejama i probama, u razgovoru s njegovim plesačima i amaterskim zaljubljenicima u njegovu plesačku metodu, kao i njegov privlačan karakter. Za približavanje pojmu plesnog jezika Gage zato je važno znati neke činjenice iz impresivne Naharinove karijere. Rođen je 1952. godine u kibucu, gdje je i odrastao u umjetničkoj obitelji, uz majku plesačicu i koreografkinju te oca glumca i psihologa. Plesom se počeo ozbiljno baviti tek u ranim dvadesetima u Batshevi, nakon što je odslužio vojsku (u umjetničkoj jedinici) tijekom Jomkipurskog rata. Ipak, za njegov je plesački, a još više autorski, karakter bilo presudno izraelsko gostovanje slavne koreografkinje Marthe Graham, koja je Naharina doslovno povukla iz Batsheve u New York. Ondje je kratko vrijeme plesao u njezinoj trupi, zatim se školovao na Julliardu i School of American Ballet. I bio je toliko distinktivan plesač, toliko “autorski neuhvatljiv”, da je brzo postao dijelom najuže elite suvremenog plesa. Ipak, vratio se u matičnu Batshevu i ondje 1990. postao umjetnički direktor. Tu je razvio Gagu, plesni jezik koji od plesača zahtijeva minimum fizičkog opterećenja i traži maksimum ekspresije u kontinuitetu. Kad kažemo “zahtijeva”, pokušavamo dočarati ono što se vidi iz djelića videosnimki plesnih probi na kojima Naharin naizgled autoritarno, a zapravo savršeno točno, od plesača traži (a onda i dobije) najmekšu moguću kretnju uz maksimalnu poštedu osjetljivih dijelova njegova tijela. Plesač najbolje poznaje vlastito tijelo i sam određuje što će u pokretu poštedjeti a što istaknuti. A vrlo je važno i to da, bez obzira na promjene dinamike plesnog ritma ili tempa glazbe koja prati pokret, tijelo plesača Gage treba biti u “inherentnoj kretnji”.

Naharin je, naime, Gagu počeo razvijati kad je ozbiljno ozlijedio leđa. Odatle potječe njegov koreografski kredo o minimumu napora tijela u pokretu. “Tijelo plesača ne smije patiti, ono ne smije boljeti: u tome nije smisao ni plesa niti plesačeve životne slobode u pokretu”, rekao je nekom rijetkom medijskom prilikom Naharin, poslovično škrt u objašnjavanju “ideologije” Gaga plesa. Štoviše, vjerojatno bi se veoma lecnuo da smo mu tehnički pojam “ideologije plesnog jezika” imali priliku spomenuti uživo. Bila bi to sitna provokacija u dobronamjerne razgovorne svrhe, a ishod takvog pretpostavljenog razgovora (uz, sigurno, enigmatične facijalne reakcije sugovornika) imamo na temelju čega zamišljati ako smo pogledali Naharinov biografski film. Ovom prilikom, međutim, na zagrebačkom gostovanju plesača kazališta Batsheva, uživo razgovaramo s Naharinovim učenikom i pedagogom Gaga plesa, članom kazališta Batsheva Izraelcem Matanom Davidom. Naharin se posljednjih godina povukao s mjesta umjetničkog ravnatelja Batsheve, a medijima ionako nikad nije bio pretjerano sklon. 

Razgovore s medijima po svijetu, u ulozi pedagoga i učitelja Gaga plesa zato obavlja samo nekoliko Naharinovih “starih đaka”, plesača poput Matana Davida. “Probe za predstavu na gostovanjima vodim ja, a Naharin u pravilu dolazi na prvu izvedbu predstave koja je uvijek malo drukčija od originala jer je stvorena u suradnji s domaćim plesačima”, tumači naš sugovornik David. Srećemo ga u predvorju HNK u rano subotnje jutro, prije probe s domaćim plesačima i nekolicinom njih Batshevinih. Nema kašnjenja na probe, David je fokusiran u meritumu zagrebačkoga gostovanja i pri tome vrlo tolerantan sugovornik. Spremajući se za razgovor s njim, na YouTubeu smo pogledali nekoliko plesnih točaka Gage. Laički je dojam: profesionalni plesači suvremenog plesa u improvizaciji su na određeni motiv ili temu. Tako velimo Davidu na početku razgovora, shvaćajući da smo ga odmah unezgodili (očito) tipičnim pitanjem. Dok cijeli svijet zna za svaki profesionalni i privatni potez Lady Gage, cijeli svijet suvremenog plesa ne samo da zna nego s velikim respektom prati rad “Gospodina Gage” – čiji nadimak nema baš nikakve veze s umjetničkim nadimkom američke kantautorice. Mister Gaga je Ohad Naharin, karizmatični izraelski plesač i koreograf, autor plesnog jezika Gaga i dugogodišnji umjetnički direktor slavnog izraelskog Plesnoga kazališta Batsheva. Naharin je vodeći koreograf Batsheve, a njegove predstave na svjetskim su pozornicama rasprodane čim se pojave na repertoaru. Slično je ovih dana u zagrebačkom HNK, gdje će 11. studenog ansambl kazališta Batsheva s plesačima Baleta HNK izvesti Naharinovu predstavu “Decadance”. Bit će to prva ovosezonska baletna premijera u ovom kazalištu, a ulaznice se vrlo brzo prodaju. Predstava “Decadance” zapravo je kompilacija, neka vrsta oglednih koreografskih rješenja iz već postavljenih, odreda hvaljenih koreografskih komada Ohada Naharina, na glazbu različitih suvremenih skladatelja i pop numera, u kojima se predstavlja plesni jezik Gaga. A što je zapravo Gaga? Očekivano, na to pitanje nije jednostavno odgovoriti, na čemu i počiva globalna očaranost publike i profesionalnih plesača ovom metodom plesnoga govora kojom se “istražuju granice i eksplozivna snaga geste, virtuozna i senzualna energija plesača”.

Zagrebačka publika od prije dobro poznaje vrhunsku plesačku kvalitetu kazališta Batsheva, a Naharinova biografija poznata je po odličnom dokumentarcu “Mr. Gaga” iz 2015., koji je redatelj Tomer Heymann snimao godinama, pažljivo i odmjereno slijedeći Naharina na raznim turnejama i probama, u razgovoru s njegovim plesačima i amaterskim zaljubljenicima u njegovu plesačku metodu, kao i njegov privlačan karakter. Za približavanje pojmu plesnog jezika Gage zato je važno znati neke činjenice iz impresivne Naharinove karijere. Rođen je 1952. godine u kibucu, gdje je i odrastao u umjetničkoj obitelji, uz majku plesačicu i koreografkinju te oca glumca i psihologa. Plesom se počeo ozbiljno baviti tek u ranim dvadesetima u Batshevi, nakon što je odslužio vojsku (u umjetničkoj jedinici) tijekom Jomkipurskog rata. Ipak, za njegov je plesački, a još više autorski, karakter bilo presudno izraelsko gostovanje slavne koreografkinje Marthe Graham, koja je Naharina doslovno povukla iz Batsheve u New York. Ondje je kratko vrijeme plesao u njezinoj trupi, zatim se školovao na Julliardu i School of American Ballet. I bio je toliko distinktivan plesač, toliko “autorski neuhvatljiv”, da je brzo postao dijelom najuže elite suvremenog plesa. Ipak, vratio se u matičnu Batshevu i ondje 1990. postao umjetnički direktor. Tu je razvio Gagu, plesni jezik koji od plesača zahtijeva minimum fizičkog opterećenja i traži maksimum ekspresije u kontinuitetu. Kad kažemo “zahtijeva”, pokušavamo dočarati ono što se vidi iz djelića videosnimki plesnih probi na kojima Naharin naizgled autoritarno, a zapravo savršeno točno, od plesača traži (a onda i dobije) najmekšu moguću kretnju uz maksimalnu poštedu osjetljivih dijelova njegova tijela. Plesač najbolje poznaje vlastito tijelo i sam određuje što će u pokretu poštedjeti a što istaknuti. A vrlo je važno i to da, bez obzira na promjene dinamike plesnog ritma ili tempa glazbe koja prati pokret, tijelo plesača Gage treba biti u “inherentnoj kretnji”.

Naharin je, naime, Gagu počeo razvijati kad je ozbiljno ozlijedio leđa. Odatle potječe njegov koreografski kredo o minimumu napora tijela u pokretu. “Tijelo plesača ne smije patiti, ono ne smije boljeti: u tome nije smisao ni plesa niti plesačeve životne slobode u pokretu”, rekao je nekom rijetkom medijskom prilikom Naharin, poslovično škrt u objašnjavanju “ideologije” Gaga plesa. Štoviše, vjerojatno bi se veoma lecnuo da smo mu tehnički pojam “ideologije plesnog jezika” imali priliku spomenuti uživo. Bila bi to sitna provokacija u dobronamjerne razgovorne svrhe, a ishod takvog pretpostavljenog razgovora (uz, sigurno, enigmatične facijalne reakcije sugovornika) imamo na temelju čega zamišljati ako smo pogledali Naharinov biografski film. Ovom prilikom, međutim, na zagrebačkom gostovanju plesača kazališta Batsheva, uživo razgovaramo s Naharinovim učenikom i pedagogom Gaga plesa, članom kazališta Batsheva Izraelcem Matanom Davidom. Naharin se posljednjih godina povukao s mjesta umjetničkog ravnatelja Batsheve, a medijima ionako nikad nije bio pretjerano sklon. 

Razgovore s medijima po svijetu, u ulozi pedagoga i učitelja Gaga plesa zato obavlja samo nekoliko Naharinovih “starih đaka”, plesača poput Matana Davida. “Probe za predstavu na gostovanjima vodim ja, a Naharin u pravilu dolazi na prvu izvedbu predstave koja je uvijek malo drukčija od originala jer je stvorena u suradnji s domaćim plesačima”, tumači naš sugovornik David. Srećemo ga u predvorju HNK u rano subotnje jutro, prije probe s domaćim plesačima i nekolicinom njih Batshevinih. Nema kašnjenja na probe, David je fokusiran u meritumu zagrebačkoga gostovanja i pri tome vrlo tolerantan sugovornik. Spremajući se za razgovor s njim, na YouTubeu smo pogledali nekoliko plesnih točaka Gage. Laički je dojam: profesionalni plesači suvremenog plesa u improvizaciji su na određeni motiv ili temu. Tako velimo Davidu na početku razgovora, shvaćajući da smo ga odmah unezgodili (očito) tipičnim pitanjem.

 “Svaki je ples na neki način improvizacija, ona je u naravi individualnog pristupa plesaču koji nije tek poslušna figura u plesačkom stroju . Ali Gaga nije tek improvizacija na zadanu temu..“, pažljivo će David. Zagreb mu se sviđa kao “jako ugodan grad” u kojemu je već nekoliko puta boravio kao plesač i redatelj jedne predstave mlade postave kazališta Batsheva, jer ta kompanija jako polaže na razvoj svojih mlađih polaznika. “U tome je suština kazališta Batsheva, jer je ples odgoj u potpunom smislu te riječi”, kratko će naš sugovornik. Ovo mu je prvi susret s baletnim ansamblom HNK. “Primjećujem da su ovdašnji plesači izuzetno motivirani za rad, iako najviše vježbaju klasični balet. Ili možda upravo zato”, uz osmijeh kaže. Gaga ples je, naime, čista suprotnost baletnom pristupu tijela. “Doista, primjećujem da su plesači u ovom kazalištu raspoloženi jer sa mnom rade posve drugačijim načinom uvježbavajući ovu predstavu. Mislim da je im je ova predstava poseban izazov. Baletni plesači imaju bolna tijela, brojne ozljede, s time žive i bore se tijekom čitavog svog radnog vijeka. I to je tužno. Ne bi smjelo boljeti tijelo koje je plesačima najvažniji životni instrument. Ples prvenstveno treba biti radost: pogotovo ako je to nečiji životni poziv”, objašnjava Matan David. Pada nam na pamet usporedba plesa Gage kao “neinvazivnog” pristupa plesu s tehnikom Pilatesa, rehabilitacijskih vježbi za amatere. Pilates je kao rehabilitacijsku tehniku promovirao Joseph Pilates na početku 20. stoljeća, nastao je slično kao Gaga. Naime, kao odgovor promišljenog pristupa prema ozljedama kralježnice i drugih dijelova tijela. Nije ista stvar, ali svejedno pitamo: ima li asocijacija smisla? “Ne vidim usporednu vezu između Pilatesa i Gage, jedno je rehabilitacijska i rekreativna tehnika, drugo plesni jezik. Ali da, zajednička poanta je u činjenici da Gaga ples nije namijenjen isključivo profesionalnim plesačima, nego i ‘amaterima’. U Batshevi imamo grupe polaznika Gage koji nisu profesionalni plesači, jer Gaga ne traži ikakvu savršenost pokreta uvježbanog tijela. Naprotiv, radi se o tome da se u svakom tijelu stereotip naučenih pokreta zamijeni onima koji prirodno izviru, potaknuti Gagom. Na nenasilan i polagan način, plesač ili bilo tko zainteresiran za Gagu može otkriti koliko je njegovo tijelo u sebi moćno i slobodno”, govori Matan David. Pa kako bi objasnio Gagu totalnim laicima? “Vrlo je izazovno riječima objasniti bilo što vezano uz ples. Pogotovo uz Gaga ples. Pokušat ću, zato, objasniti o čemu je uGagi riječ iz neplesačke vizure. Iz perspektive takozvanog običnog čovjeka, kojemu je Gaga namijenjena jednako kao i profesionalcima. Jer je ishod Gage, njezin privatni učinak, nemjerljiv i neobjašnjiv: potrebno je gledati, okušati se u tom plesnom jeziku i metodi. Ukratko, Gaga je metoda kojom se na vrlo nježan način uspostavlja odnos između vaših misli i pokreta. Naši fizički i emocionalni kapaciteti su mnogo širi i dublji od onih kojima se služimo. A Gaga je pokušaj da se prošire mogućnosti vašeg osjeta: fizičkog, emocionalnog i duhovnog. Gaga je način da pokušate povećati svoje kapacitete za doživljaj svijeta, kroz doživljaj svoga tijela”, govori plesač i koreograf. Bio bi to pretenciozno-nepretenciozan pristup, terapijski učinak plesa? U tom smislu je onda blizak suvremenim integrativnim, holističkim pristupima tijelu u bazenu različitih new age tehnika ili teorija? “Istina je da Gaga može imati iscjeljiteljski učinak. Ali ne bih koristio pojam tehnike, teorije, kamoli filozofije, jer je u Gagi naglasak na pokretu tijela, ne na mišljenju. Ne na pasivnosti, nego promišljenoj aktivnosti. Gaga vam može pomoći da otkrijete kako funkcionirate kao svjestan čovjek u dinamici svoga tijela i svojih misli u odnosu na druge. U plesačkoj grupi takva je dinamika, naravno, posve drugačija jer se radi o zaokruženoj cjelini određene predstave, u konačnici”, govori David i posve je jasno da je vrijeme da prekinemo verbalizaciju o metodi Gage jer nas neće odvesti na “točno” mjesto.

Gagu treba gledati i pokušati plesati, to shvaćamo. A postoje li onda neka stroža pravila tog plesnog jezika? Kako bi, u suprotnom, bila moguća uređena struktura poput predstave? “O da, postoje stroga pravila, odnosno pravila koja su temelj pristupa tom plesnom jeziku. Istovremeno postoji i opcija da ta pravila srušite, po vlastitoj volji”, smije se David i nastavlja: “Zapravo, jedino strogo pravilo u Gagi jest to da nema ogledala. Ogledalo u plesnoj prostoriji ograničava plesače i njihove pokrete. Ogledalo osuđuje, a ako počnete osuđivati svoj izgled, tijelo i pokret, blokirani ste. Jednostavno je”. Nije teško usporediti tu golemu razliku Gage prema većini plesnih disciplina suvremenog plesa. “Da. Ogledalo je tragedija svijeta plesa. Ogledalo je tragedija svakog plesa, jer je tek bez njega ples oslobođen”, jasan je David. Rođen 1982., u Batshevi je počeo kao vrlo mladi plesač. “Počeo sam kao plesač folklornih plesova, u srednjoj sam školi pohađao balet, a onda sam u 18. godini postao član Batsheve, gdje sam i danas. Moja je sestra bila plesačica, a roditelji su bili zatečeni kad sam im rekao da je ples moj životni odabir. Ipak, kad sam došao u Batshevu - veliku i uglednu plesnu kompaniju u svjetskim okvirima, bili su ponosni”, kaže plesač i pedagog Gage. Zanima nas kako izgleda taj “klas” s našim, klasično odgojenim plesačima, na koji se vježbači način spremaju za premijeru Naharinove predstave “Decadance”? “Svaka proba počinje rutinom uobičajenom za kazališne plesače. Ništa specijalno niti novo”, jednostavno će David. Za razliku od većine predstava suvremenog plesa u kojima je naglašen narativni pristup, Gaga ipak ima “ono” nešto drugo. “Da, za razliku od pristupa suvremenog autorskog plesnog jezika gdje se predstava bavi specifičnim istraživanjem, u predstavama Gage ne istražujemo ni priču ni karakter, ne istražujemo čak ni emocije. Tražimo, potičemo senzacije”, kaže David. “Pod time mislim”, nastavlja kad vidi da bismo još nešto pitali, “na tjelesno mentalni proces koji je individualan kod svakog plesača jer ne postoji ‘obaveza’ plesača da u predstavi pokaže određenu, upadljivu emociju”. Naharinove predstave ostavljaju publiku u oduševljenom aplauzu, toliko vidimo po kratkim i emotivnim krokijima recepcije predstava Gage po svijetu. Pa kakva će biti predstava “Decadance” zagrebačkoj publici? “Bit će veliki uspjeh. Publici će se svidjeti, garantiram. Jer je Gaga zabavna i izazovna svakom”, uz osmijeh će naš sugovornik. Gaga provocira, organski pokret traži pokret. “E da, to nam uvijek prigovore nakon predstave. Zapravo, ovdje je najteže publici jer mora mirno sjediti, šteta što se ne može napraviti mjesta za njihov ples”, nakraju će Gaga plesač Matan David.