Ove je godine Festival altenrnative i ljevice Šibenik, poznatiji kao FALIŠ, bio praćeniji i iščekivaniji no ikad. Najezda rulje koja vidi neprijatelje države i nacije na svakom koraku, zamalo je zahvatila i ovu manfiestaciju. No, festival je otvoren bez skandala, nenajavljeno je tamo došao i predsjednik države, a mi donosnimo izvadak iz knjige Limited Edition, dnevničke proze Krune Lokotara, jednog od utemeljitelja Fališa, u kojoj opisuje nastanak festivala:
Četvrtak, 8. 9. 2022., Šibenik
Prije devet godina, negdje u proljeće, nazvao me Pirke (Emir Imamović) i rekao da želi nešto poput zagrebačkog Subversive film festivala u Šibeniku, nabacio nekoliko ideja i dodao najvažnije: da je osigurao inicijalna sredstva. Uskoro sam otišao u Rijeku i sjeo kod tete Nene (teta Nena) u konobu Fiume sa Srećkom (Horvat), do kraja ručka smo imali skucan program za barem pet dana i još milijun ideja. Gruntali smo idućih dana oko imena, dopisivali se mailom, onda mi je na pamet palo FALIŠ, skoro akronim od Festival alternative i ljevice Šibenik, što je bilo euforičnom mail‑aklamacijom usvojeno. Danas to zvuči anakronično, ali tako je bilo nedavno, nismo imali sve te vibere, whats appove, signale...
Tog ljeta vraćao sam se s Paga, skrenuo u Šibenik, ljubazno me tamo dostavio Ž (Želimir Periš) s kojim sam upravo finalizirao njegovu prvu zbirku priča Mučenice, pa navečer s Pirkeom (Nemir Imamović) obišao poten‑ cijalne lokacije, gradske trgove, to jest forume, agore, kojih po Šibeniku, možda najljepšem jadranskom gradu, itekako ima, a antička im svrha bijaše da se na njima za‑ jednica okuplja i raspravlja probleme. Tu smo tradiciju htjeli obnoviti. Pirke je bio skeptičan kada sam rekao da nam je prava mjera veliki trg Ivana Pavla II. na kojem se dotad ništa nije održavalo. U rujnu se ondje dogodio prvi FALIŠ, i bilo je odlično.
Srećko se uskoro izblendao iz organizacije, a nas dvojica smo s odličnim dizajnerom i drugom Antom (Filipovićem Grčićem) i Matildom (Dulibić) koja se brinula oko knjigovodstva i financija kao najbližim suradnicima, izgurali idućih devet godina. Ne bi FALIŠ‑a bilo bez Šibenčana, ugostitelja i utemeljitelja Republike Bono u istoimenoj birtiji Žaje (Damira), Domalda (Vlade) i pukovnika Krune (Mazalina), ma bez mnogih.
Za razliku od ostalih ljevičarskih festivala FALIŠ je bio i autoironičan, što nisu baš revolucionarne osobine, ali signaliziraju svijest o povijesti, i skeptično samozapitan, nekako inkluzivan, otvarao je i vjersko‑teološka pitanja koja su drugi lijevi festivali prezirali kao anakronična, a u Hrvatskoj se iz ovih ili onih razloga 90 % stanovništva izjašnjava kao vjernici! Bilo je važno dati im kršćanski okvir u kojemu se mogu osjećati kao politički lijevo raspoloženi, jer to s oltara u Hrvatskoj gdje je visoki kler kronično od 1991. slizan s vlasti neće čuti, pa smo na tome inzistirali. To je prva differentia specifica, druga je bila to što je bio namijenjen običnim građanima koji su ga pohodili i u njemu sudjelovali, dok je zagrebačku publiku velikom većinom činio skup već formiranih ljevičara sličnih festivala koji su dolazili po potvrde svojih preduvjerenja ili povode za salonske frakcijske bitke, iz čega ne treba zaključiti da su suvišni, naprotiv, nasušni su i dragocjeni.
Nije bilo lako, često smo nas dvojica radili volonterski, besplatno, ali gonio nas je entuzijazam i podrška publike, svrhovitost cijelog Festivala koji je govorio o problemima o kojima se u javnosti nije moglo puno čuti i nije se bojao disonantnosti. FALIŠ je bio moja du‑ hovnost, recimo to tako. U jednom navratu smo čak, da bismo financijski preživjeli, organizirali i crowdfunding kampanju. Napominjem da smo obojica iznimno netalentirani i preživčani za pažljivo pisanje projekata, Excell tablice i kucanje na vrata raznih fondova, za birokratske pregovore i jezične floskule. Danas putujem na 10. FALIŠ na čijem je plakatu – opet ga je sjajno dizajnirao Ante – crveni karanfil i melankolični natpis Bella Ciao.
Već duže razmišljamo o gašenju festivala ili predavanju baklje u dobre mlađe ruke, ostarjeli smo, snage i entuzijazma je sve manje i sigurno ih u budućnosti biti više neće, lijepo nas je život potro‑ šio, obojica smo freelanceri, honorarci na tekućoj traci, bez vikenda i bolovanja. Inače se festivalski entuzijazam lomi, govorim iz dosta bogatog iskustva, nakon pete go‑ dine. Vukli smo koliko smo mogli, unatoč pritiscima s raznih strana i nekad konkretnim sabotažama, uzbrdo i po žezi, pogotovo Pirke, jer ja mogu pomoći oko programa i medija, u izvedbi i psihološki (tu mogu i raskošno odmoći), ali rad na terenu, infrastrukturu, dozvole, suradnike, sve te dosadne i ljeti posebno naporne poslove – on mora riješiti. Putujem busom u Šibenik, tako najviše volim, malo čitam, nekada se spremam za nastupe, provjeravam tko je već sve stigao, uglavnom dolazim na gotovo, znam da me ekipa već čeka s hladnom pivom, da ću do apartmana stići blago zaljuljan, da ću u 18 sati izići na scenu i da će sve biti dobro, moj godišnji odmor počeo je radno, ne gine mi nekoliko stresova, barem jedan lakši živčani slom – jedan obično odradim preventivno tijekom organizacije – dnevni prigušeni mamurluk, burek i slatka pita sa sirom iz pekare Dan i noć i dragi ljudi bez kojih bih se osjećao beskonačno osamljenijim i manjim.
