Sastanak takozvanih država Višegradske skupine u Izraelu koji je bio dogovoren za 19. veljače bio je prirodna kulminacija truda izraelskog premijera Benjamina Netanyahua da integrira svoju zemlju u nacionalistički, rasistički i antisemitski blok Istočne Europe koji je neprijatelj liberalnog Zapada. Netanyahu jest prošlog tjedna izjavio da su "Poljaci surađivali s nacistima", dok je njegov v.d. ministra vanjskih poslova Yisrael Katz izjavio da Poljaci "usišu antisemitizam s majčinim mlijekom", što je izazvalo buru bijesa u Varšavi. Katzove primjedbe - citirajući pokojnog premijera Yitzhaka Shamira, Židova koji je odrastao u Poljskoj kao i njegovi prethodnici David Ben-Gurion i Menachem Begin - možda i jesu nedolične, ali mnogi poljski Židovi u Izraelu bi se s njima složili, piše Zeev Sternhell.
Povjesničar Zeev Sternhell piše za Foreign Policy kolumnu u kojoj je objasnio zašto aktualni izraelski premijer Benjamin Netanyahu gaji simpatije za ekstremno desne i nacionalističke stranke u zemljama istočne Europe, od kojih bi prirodno trebao zazirati, pa dalje kaže:
Činjenica da se poljska vladajuća stranka Zakona i pravde povukla s planiranog sastanka kako bi zaštitila svoj kredibilitet ne mijenja ništa na stvari. Njezina baza i dalje je nacionalistička i antisemitska, a umjesto summita, okupljanje se pretvorilo u niz bilateralnih sastanaka. No svrha ovog summita ostala je ista.
Velika je pogreška pomisliti da je Netanyahuovo udvaranje europskoj krajnjoj desnici samo stvar realpolitike i obrane političkih interesa. Ništa ne može biti dalje od istine, baš kao što ne postoji ništa smješnije od Netanyahuovog pozivanja na oca Izraela i utemeljitelja cionizma Theodora Herzla, dok pokušava opravdati podršku nacionalističkoj, rasističkoj istočnoeuropskoj desnici.
Stvarnost je da četiri države koje čine Višegradski blok - Poljska, Mađarska, Slovačka i Češka - tvore zajedničku cjelinu prožetu neprijateljstvom prema vrijednostima prosvjetiteljstva, ljudskim pravima, konceptu nacije kao zajednice ravnopravnosti, i općenito prema svim strancima.
U normalnim uvjetima te države ne bi bile dio Europske unije. Ovim društvima nedostaje demokratska tradicija; mnogim njihovim vođama i građanima također nedostaje želja da usvoje vrijednosti prosvjetiteljstva. Da nije bilo entuzijazma koji je obuzeo svijet nakon pada Željezne zavjese, ne bi bilo mjesta za istočne Europljane u velikom pothvatu izgradnje ujedinjene, liberalne i demokratske Europe koju su započele Francuska i Njemačka odmah nakon Drugog svjetskog rata.
Tako je Europska unija, koja se postupno pojavila kao partnerstvo slobodnih društava temeljenih na poštivanju ljudskih prava, sekularizmu, demokraciji i liberalizmu, dovela pod svoje okrilje, u srce Europe, trojanskog konja.
I ne samo da Izrael volonterski surađuje s ovim trojanskim konjem, koji ima za cilj uništiti tkaninu liberalnih vrijednosti Zapada, već se i on vidi kao sastavni dio tog anti-liberalnog bloka koji predvode nativistički ksenofobi koji trguju antisemitskim teorijama zavjere, kao što su mađarski Viktor Orban i poljski Jaroslaw Kaczynski.
Unatoč Netanyahuovoj pljusci poljskoj vladi, današnja i ovakva Poljska obožava izraelsku vlast i ona joj predstavlja svojevrsni politički i moralni ideal. I upravo je to temelj ovog partnerstva. To se, naravno, odnosi i na Orbanovu Mađarsku, čiji se prvi čovjek bavi križarskim ratom kako bi obranio kršćansku, bijelu i nacionalističku Europu od neeuropskog svijeta punog siromaštva i izbjeglica. Važno je podsjetiti da položaj koji su danas zauzeli Mađari nikada nije bio dobar za Židove.
Osnovna je činjenica moderne židovske povijesti da je od Francuske revolucije, sudbina Židova bila vezana za sudbinu liberalnih vrijednosti. Gdje god su se cijenila ljudska prava i jednakost, život je bio bolji za Židove, i gdje god se rasistički, plemenski nacionalizam pojavljivao, opasnost za Židove se povećavala. Taj nacionalizam postao je neiscrpan izvor zlobnog antisemitizma - najvećeg neprijatelja kojeg je židovski narod ikad okusio.
Na prijelazu 20. stoljeća Židovi su razumjeli, a većina ih i danas shvaća da politika mržnje, neprijateljstva, straha i poricanja drugih, koju promiče radikalna desnica, predstavlja smrtnu opasnost za Židove. Upravo u toj spoznaji treba pronaći korijene cionizma.
Herzl, koji je kao dopisnik bečkog časopisa 'Neue Freie Presse' bio u Parizu u vrijeme nacionalističke i nasilno anti-liberalne kampanje Georgea Ernesta Boulangera 1888. i 1889. godine, jasno je već tad vidio da je ovaj rat protiv liberalne demokracije ujedno i rođenje političkog antisemitizma. Zaključak na koji je došao bio je da ako je antisemitizam bio dio nacionalizma u najliberalnijem i najnaprednijem društvu na europskom kontinentu, u Europi nema budućnosti za Židove. S time su se složili svi prvi cionisti.
Svi ti prvi cionisti uskoro su shvatili da je antisemitizam radikalni dio integralnog nacionalizma – nacionalizam krvi i tla u njemačkoj verziji i zemlje i mrtvih u francuskoj. Ako su u Parizu, stoljeće nakon Francuske revolucije koja je oslobodila Židove i crne robove s Kariba, nacionalisti na ulicama govorili isti jezik kao u Beču, kakve je nade bilo za Židove u Rusiji, Ukrajini, Poljskoj, Mađarskoj i ostatku istočne Europe?
Bojali su se da novi svijet koji stvaraju može poprimiti oblik rasističke, fanatične, netrpeljive prošlosti koju su ostavili iza sebe. Štoviše, većina Židova u Palestini u to vrijeme prihvatila je shemu podjele, a posebno onu koju su Ujedinjeni narodi usvojili 1947., a odbili su ih i Palestinci i arapske države, što je pomoglo otvoriti put za rat od 1948. do 1949. godine, i neovisnost Izraela.
Tako je židovski nacionalizam imao dvije strane. Prva je bila klasična europska, koja je narod gledala kao proizvod duge povijesti, a ne kao zajednicu građana, čija je židovska kultura definirala članstvo, dajući židovskom narodu neotuđivo pravo na cijeli povijesni Izrael. Druga, liberalnija i humanistička strana izražena u Deklaraciji o neovisnosti 1948., progresivno je otklonjena pola stoljeća dugom okupacijom i kolonizacijom Zapadne obale nakon Šestodnevnog rata 1967. godine.
Više od 50 godina kasnije, židovski nacionalizam je postao toliko radikalan da je danas ostalo vrlo malo liberalnog aspekta cionizma, a Zakon o državljanstvu koji je prošle godine donio izraelski Knesset precizirao je: Izrael je židovska država, a židovska nacionalna zajednica ima prednost nad zajednicom građana te je moralno i politički nadmoćan - tako da su arapski građani Izraela, a njih je 20 posto, postali građani drugog reda. To nije ništa u usporedbi sa situacijom na okupiranim područjima, gdje bijesni apartheid i okupacija dopušta krađu palestinske zemlje.
Ovi mali detalji nisu zanimljivi etničkim nacionalistima u Poljskoj, Mađarskoj, Češkoj i Slovačkoj - ali oni su glavni razlog da ostatak liberalno-demokratskih vođa u Francuskoj, Njemačkoj, Ujedinjenom Kraljevstvu i ostatku zapadnog svijeta ne prihvaćaju izraelske postupke na okupiranim područjima.
Liberalna Europska unija pod vodstvom Francuske i Njemačke shvatila je pouke iz Drugog svjetskog rata - jedini način da se osigura svim narodima u svijetu da imaju dostojan život je da imaju prirodno pravo na slobodu i neovisnost. To je univerzalno pravo za koje ne postoji iznimka.
Izrael uskraćuje Palestincima baš to i zato liberalna Europa prosvjeduje protiv okupacije. Postoje tijela, institucije i pojedinci koji stoga žele bojkotirati teritorije i poljoprivredne i industrijske proizvode koji se tamo proizvode. Taj je zahtjev sasvim legitiman i nema nikakve veze s antisemitizmom.
Da bi se suprotstavio liberalnom Zapadu, Netanyahu čini se, mora pridobiti simpatije istočno-europske krajnje desnice, i zato je sve dopušteno i sve je legitimno - uključujući i ciničnu izdaju žrtava i svih koji su preživjeli holokaust.
Za Poljake i Mađare Izraelci su se već odvojili od svojih židovskih korijena. Oni vide Izraelce kao različitu rasu, pa se mržnja prema Židovima ne odnosi na njih, pogotovo jer Židovi više ne žive među Poljacima i Mađarima kao nacionalnom i kulturnom manjinom kao što su to činili u razdoblju između dva svjetska rata. Štoviše, Izrael je postao država s kojom se bijeli rasisti u Europi mogu identificirati. Doista, Europljani s krajnje desnice osjećaju da mogu naučiti od Izraela kako se nositi sa strancima iz Afrike i lokalnim muslimanima.
Oni znaju da je Izrael već pola stoljeća vladao milijunima Arapa, držao ih u stalnom stanju inferiornosti, gazio njihova ljudska prava i održavao apartheidski režim na okupiranim područjima. U samom Izraelu, ekstremno desna vlada prezire demokratski poredak koji je naslijedio od omrznute ljevice i liberala, koji su davno pokopani.
Za Mađarsku i Poljsku Izrael je i idealan saveznik i izvrstan alibi. Istina je da su se stajališta poljske vlade sukobljavala s izraelskim javnim mnijenjem o holokaustu, ali je poljska izjava o holokaustu otklonila poljsku odgovornost za sudbinu Židova tijekom Drugog svjetskog rata.
Sedamnaest povjesničara, pripadnika Izraelske akademije znanosti i humanističkih znanosti (uključujući i mene Zeva Sternhella) i instituta Yad Vashem, prosvjedovali su protiv te grube distorzije židovske povijesti s kojom se složio Netanyahu, kako bi odobrovoljio Poljake u svojoj borbi protiv EU.
Činjenica da su Netanyahu i njegov ministar vanjskih poslova posljednjih dana imali oštrije riječi za Poljsku i odluku poljskih vođa da ne dođu u Izrael na konferenciju Višegradske skupine 19. veljače, ne čini razliku. Netanyahu ih je već ionako oslobodio tereta povijesti holokausta.
Poljska vlada sada želi ići mnogo dalje. Pokušava izbrisati činjenicu da je 3 milijuna njezinih građana, jer su bili Židovi, bilo prepušteno stravičnoj sudbini. Poljski premijer Mateusz Morawiecki bio je u pravu kada je rekao da je Poljsku okupirala nacistička Njemačka, s kojom nisu surađivali, ali nije spomenuo da je većina tiho odobravala nacionalizam i antisemitizam.
Samo su komunistički partizani prihvatili Židove u svoje redove. Svi drugi, uključujući i katoličku crkvu pomagali su tada nacistima. Nakon 800 godina neprekidne židovske povijesti na poljskom tlu i oživljavanja poljske države nakon Prvog svjetskog rata, Židovi su uživali u poljskom državljanstvu, ali nikada nisu smatrani dijelom poljske nacije. Poljaci se definiraju kao katolici - a svatko tko nije katolik nije Poljak.
Nacionalistička i ksenofobna izraelska desnica nema problema identificirati se s takvim stajalištem. Zato jer slično razmišljaju – pravi državljani Izraela su samo Židovi. Osoba koja nije Židov može biti građanin. A politički i pravni koncept građanstva smatra se fikcijom u usporedbi s konceptom “židovskog naroda”. Prema novom Zakonu o državljanstvu, država Izrael je židovska država, a ne zajednica građana, jer bi to uključivalo i ne-Židove. Nitko ne razumije Mađare i Poljake bolje od sadašnjih izraelskih vođa, jer nitko ne mrzi univerzalne vrijednosti ljevice koliko ju oni mrze.
