Nije jednostavno nabrojiti sve što je bizarno, fascinantno i nevjerojatno u interijeru D'Annunziove palače Vittoriale, u kojoj se umorni ratnik i neumorni ljubavnik skrasio nakon povratka iz Rijeke 1922. pa sve do smrti 1938. godine. Mogli bismo pokušati, ali bismo samo na nabrajanje potrošili sav papir.
D'Annunzio je bio "hoarder", opsesivni skupljač svega, od labirinta knjiga pisanih na jezicima koje ne razumije do nagomilanog luksuza od zlata, stakla i čelika, s potpisima najvećih majstora tog vremena: Bussellati, Venini, Barovier, Mazzucotelli... Iako interijer i eksterijer Vittorialea funkcionira kao muzej vizualno impresivnih črčkarija, vrijednih umjetnina, bižuterije i ratne memorabilije, postoje i "muzeji u muzeju".
U tajnom D'Annunziovu muzeju "skrivenom" ispod kazališnog prostora otkrivaju nam se detalji iz njegova privatnog i intimnog života: pisma ljubavnicama, bočice parfema koje je sam izrađivao, odjeća koju je osobno sašio za svoje žene, papuče, pidžame i jedan predmet toliko prokleto "danunciovski" da zasjeni svaki drugi komad odjeće izložen na imanju - a vjerujte, ima ih uistinu spektakularnih.
Ova, recimo neka vrsta muške haljine, toge koja pokriva većinu tijela, ima rupu strateški izrezanu na međunožju, veličanstveni "glory hole" od tkanine. D'Annunziju se u poodmakloj životnoj dobi gadilo vlastito ostarjelo tijelo, ali mu apetit za seksom nije jenjavao.
Pa je odlučio da svoje ljubavnice neće izlagati staračkoj koži, ali da bi pristup ključnom komadu njegova "karaktera" ipak trebao biti neometan.
Kako je skupljao predmete, tako je skupljao i žene, s time da bi se predmeta teško odricao, a žene je odbacivao jednakom brzinom kojom ih je i osvajao. Seks je bio njegov najdraži hobi. Štoviše, kažu da bi tijekom svojih vatrenih političkih govora na balkonima bio toliko uvjerljiv da bi čovjek s pravom očekivao kako će njegova predanost poruci i cilju biti nešto što će nositi sa sobom i oko sebe kao auru dugo nakon posljednje izgovorene riječi.
U stvarnosti, također kažu, ne bi se stišale posljednje ovacije publike, a već se činilo da ga je potpuno briga za sve, osim jedne stvari, daleko važnije od sudbine talijanske nacije: ima li netko voljan za ševu? A bilo ih je, uvijek i pregršt. I uvijek su to, navodno, bile žene.
Visok 164 centimetra, ćelav, krezub, spuštenih ramena i po mnogima "ženstven", feminizirani muškarac, D'Annunzio je bio metroseksualni dandy kojemu svim silama pokušavaju pronaći barem jednu biseksualnu avanturu, ali nikako. Svaki je kliše upućivao na njegovu "gay stranu" - ljubav prema cvijeću, estetici i poeziji, izrada parfema kao jedan od hobija te homoseksualac Guido Keller kao najbliži suradnik i prijatelj. Društveni "gaydar" se pregrijavao, a razloga ima još.
Iako radikalni ateist, D'Annunzio je obožavao vjersku ikonografiju i mitologiju, a posebno Adonisa, Krista i svetog Sebastijana, mješavinu ljepote i mučeništva, koja je uvijek bila u središtu njegovih opsesija. Posebno sveti Sebastijan, kojeg je Dioklecijan osudio na smrt, a time i na jedan od najpopularnijih motiva slikarstva 17. stoljeća.
Ni Claude Debussy nije bio religiozan, ali se divio talijanskom pjesniku i zanimao ga je misticizam pa ga nije trebalo previše nagovarati da potpiše glazbu za D'Annunziovu dramu "Le martyre de St. Sebastian", sagu o ljepoti Sebastijanove žrtve oslonjenu o stih renesansnog pjesnika Veronice Gambare: "Onaj tko me najdublje rani me najviše voli". U zanosu žrtvenog mazohizma, D'Annunzio je uz Debussyjevu glazbu napisao tekst: "Neka se naše rane sjaje ispod našeg oklopa".
Sveti Sebastijan je bio njegov "omiljeni mučenik", koji je ni kriv ni dužan postao gay ikonom, prvenstveno zahvaljujući slikama koje su ga prikazivale mladog, polugolog i izbušenog strijelama. Novinar Richard A. Keye objašnjavao je kako je slikarsko predstavljanje "letargične erotičnosti" svetog Sebastijana kroz povijest u osnovi reklama za homoseksualnu želju, homoerotski ideal i svojevrsni prototip mučenika koji skriva svoju seksualnu orijentaciju od okoline.
Yukio Mishima sa svojom se seksualnom orijentacijom prvi put suočio upravo zahvaljujući svetom Sebastijanu. Guido Reni slikao je svetog Sebastijana čak sedam puta. Kad je Mishima, jedan od najvažnijih japanskih pisaca 20. stoljeća, ugledao jednu od tih slika u svojoj mladosti, shvatio je da ga uzbuđuju muškarci.
Mishima je bio "japanski D‘Annunzio": pisac, pjesnik, glumac, model, redatelj i osnivač privatne desničarske paravojske Tatenokai, kojom je 1970. okupirao vojnu bazu i pokušao izvršiti vojni udar, pozivajući vojsku da mu pomogne ukinuti japanski pacifistički ustav. Okupacija tokijske vojne baze s četiri naoružana studenta bila je njegova verzija D'Annunziove "riječke avanture", s tom razlikom da Mishima nije uspio pa je počinio ritualni harakiri, rasporivši si utrobu u konačnom činu teatralnog mučeništva.
Bila je to njegova nacionalistička predstava, verzija junačkog čina spašavanja posrnule nacije, koja je neuspjehom brzo prešla na plan B - ritualno samoubojstvo u skladu sa samurajskom tradicijom kojoj se toliko divio.
Mishima je prevodio D'Annuzija na japanski - uključujući i dramu o svetom Sebastijanu - i doslovno želio biti njegova orijentalna verzija. Imao je iste fascinacije ljepotom i smrću, iako u tabloidima nije živio zbog veza sa slavnim glumicama i plemkinjama, nego zbog afere s Akihirom Miwom, najpoznatijim japanskim transvestitom šezdesetih godina 20. stoljeća.
"Ja sam kao ribar koji hoda bosonog po plaži otkrivenoj nakon oseke, koji se saginje iznova i iznova ne bi li identificirao i skupio sve što se miče pod mojim tabanima", govorio je D'Annunzio, i to se odnosilo na doslovno sve, ali najviše na ljubavni život.
Otac mu je bio je ozloglašen kao kronični ženskar, ali Gabriele ga je pokušao nadmašiti s ranim startom pa je tako nevinost izgubio kad je pobjegao sa školskog izleta, prodao djedov zlatni sat i otišao kod prostitutke. Prvu pravu ljubav imao je s 14 godina - ona je imala 17, a otac je bio njegov mentor Tito Zucconi, koji se kao vatreni talijanski nacionalist borio s Garibaldijem i pisao poeziju.
Kao 20-godišnjak postaje otac - dobiva dijete s godinu dana mlađom plemkinjom po imenu Maria di Gallese (kći vojvotkinje di Gallese), koja unatoč plemićkom prezimenu pripada obitelji u kojoj nitko nije nasljednik drevne aristokracije. Otac je sin urara iz Normandije koji je došao u Rim s vojskom i zaveo vojvotkinju, udovicu. Kad je umrla, ponovno se oženio pa je sa sobom ponio i titulu. Svejedno, D'Annunzio je brakom otvorio prva vrata visokog društva.
Glavna meta bila je njezina majka, no dok je on pokušavao odvući mamu u krevet, kći je zavela njega. Maria je prva i jedina D'Annunziova službena supruga, majka njegova tri sina (Mario, Gabriellino i Ugo Veniero), koja je nakon razvoda izjavila: "Kad sam se udala za svog supruga, mislila sam da se udajem za poeziju. Bolje bih prošla da sam kupila, za tri i pol lire, svaki od njegovih volumena stihova".
Upoznali su se i oženili 1883., a u braku bili sve do 1890. Sin Mario rodio se u siječnju 1884., a o njegovoj inspirativnoj ulozi u životu pjesnika i ljubavnika govori završetak D'Annunziova romana "Nevin", u kojem otac ubije bebu jer smeta njegovu seksualnom životu.
Tijekom braka održavao je nekoliko više ili manje ozbiljnih veza s drugim ženama, uglavnom slavnim i bogatim. Mnoge je ljubavnice iskoristio ne samo kao blagajnu ili nadahnuće za svoja književna ostvarenja, nego i kao alat za vlastitu promociju. Jedna od ozbiljnih izvanbračnih afera počela je kad je supruga bila trudna s trećim djetetom, 1887. godine, a bila je to (udana) Elvira Fraternali Leoni, koju je zvao Barbara i Barbarella.
Nalazili su se svaki dan i seksali u stanu unajmljenom u istoj zgradi u kojoj je D'Annunzio živio sa ženom i djecom. Elvira je bila inteligentna i načitana, svirala je klavir i bolovala od epilepsije, a kažu da je bila građena kao dječak.
D'Annunzio je svoje duhovne pretke opisao kao "drevan i plemeniti rod ratnika", slaveći njihova djela divljaštva u prošlosti, "njihove pobjede, lijepe žene koje su silovali, njihovo pijanstvo, njihovu veličanstvenost". Baš kao i jedan od njegovih idola, Nietzsche, civilizaciju je smatrao tek tankim velom, koji jedva da prikriva divlje i nasilne čovjekove instinkte. D'Annunzio je te instinkte želio ogoliti, kako bi njegovi sunarodnjaci mogli postati "prirodna", "cjelovita" bića.
Seks je, uz ratno nasilje, bio dio te "prirode". Jedan od razloga zašto toliko puno znamo o D'Annunziovu životu jest i taj što ga je on pedantno bilježio - stalno je nosio notes u džepu. Bilješke je koristio u pjesmama, pismima i romanima, a zapisivao je čak i kad je letio avionom, tijekom zračnih borbi u Prvom svjetskom ratu (nikad nije naučio pilotirati, uvijek je sjedio iza), a u zraku je koristio olovku kupljenu samo za tu prigodu.
Zapisivao je sve o odjeći i seksualnoj privlačnosti žena s kojima je bio intiman. Detaljno je bilježio sve o mirisu njihovih pazuha i vagina.
Jutro nakon seksa slagao bi detaljna pisma ljubavnicama, kao neku vrstu pornografskih prisjećanja svega što se dogodilo noć prije, a i to bi kasnije koristio u svojim djelima. Žene bi dočekao u svojoj pregrijanoj sobi pretrpanoj ružama i s laticama razasutima po podu. Prostorijom se širio Acqua Nunti, parfem koji je osobno napravio, tvrdeći da je recept našao u spisima iz 14. stoljeća. Pozdravio bi ih u plavom kimonu s čajem serviranim na srebrnom pladnju, a nakon odnosa bi ih vraćao kući u kočiji napunjenoj ružinim laticama.
Obožavao je kunilingus i preferirao visoke žene, a ako nisu bile dovoljno visoke, tjerao bi ih da obuju visoku petu. Tako bi, na koljenima, bio savršeno pozicioniran pred genitalijama. Ponekad je iz šale i sam glumio da je žena pa skrivao penis u bedrima, a više od stotinu godina prije Marilyna Mansona pratila ga je glasina da si je izvadio rebro kako bi se mogao oralno zadovoljavati. Nisu mu mogli dokazati ni taj pseudohomoseksualni čin.
Njegov vjerni tajnik i agent, neka vrsta osobnog pomoćnika tijekom čak 30 godina, bio je Tom Antongini, koji je služio i kao "dobavljač žena". Dobar dio onoga što nismo saznali iz D'Annunziovih osobnih bilježaka saznali smo iz njegove knjige "D'Annunzio", objavljene 1938. godine. Pisao je i to kako je njegov šef i prijatelj za života bio "optužen za poligamiju, preljubništvo, krađu, incest, tajne poroke, rasprodaju crkvene imovine, ubojstvo i kanibalizam".
Impresivna lista, a na njoj nema politike - i prije novog rođenja u rovovima Drugog svjetskog rata, D'Annunzio je bio hodajuća mašina za proizvodnju skandala!
Godine 1893. pobjegao je iz Rima zbog dugova i preselio se u Napulj. Ostavio je ženu i tri sina pa završio na sudu zbog preljuba, tad kaznenog djela, tj. zbog afere s udatom sicilijanskom princezom Mariom Gravinom. Suprug, grof Anguissosola, uhvatio ih je na djelu u svojoj kući. Osuđeni su na pet mjeseci zatvora i pomilovani odmah nakon presude. Kasnije te godine, Maria Gravina je pokušala samoubojstvo.
Nastavak na sljedećoj stranici...
