Pucala je u sebe, ali preživjela, baš kao i njegova bivša žena Maria, koja se nakon razvoda pokušala ubiti skokom kroz prozor. Srećom, samo je slomila obje noge. Gravina je bila dvije godine starija od njega i za glavu viša - imala je nekoliko djece, a jedno od njih rodila je dok je bila u izvanbračnoj vezi s D'Annunziom, zbog čega se pretpostavlja da je kći Renata zapravo njegova. Rodila se 1893., iste godine kad je Gravina počela patiti od shizofrenije. Nije jedina D'Annunziova ljubavnica sa psihičkim problemima.
Giuseppina Mancini, još jedna udana grofica, imala je teške psihičke probleme, a o toj tragičnoj vezi govori "Solus ad solam", D'Annunziovo remek-djelo stvarne melodrame, skup literarnih dnevničkih zapisa patnje za bolesnom udanom ženom, objavljen posthumno. Ljubav prema visokim ženama kulminirala je vezom s najvećom ljubavi i muzom njegova života, slavnom glumicom Eleonorom Duse, holivudskom ikonom prije pojave Hollywooda, koja se sa Sarom Bernhardt borila za naslov prve dame europskih pozornica.
Na Valentinovo 1885., kao 22-godišnji novinar lista Capitan Fracass, proučavao je Duse kako hoda na cesti pa s oduševljenjem pisao o njezinu modnom stilu. Deset godina kasnije postali su ljubavnici i bili zajedno sve do 1904., živeći u ruralnoj raskoši, noseći odjeću iz inozemstva, priređujući bezbrojne zabave i upijajući pažnju tisuća ljubomornih promatrača. Bili su power couple čiji je svaki korak bio zabilježen u novinama.
Karikaturisti su ih obožavali. Duse je bila desetak centimetara viša i pet godina starija, a oboje se u to vrijeme smatralo prilično skandaloznima pa su ih društveni kroničari crtali kao majku i sina.
Šetnja Vittorialeom pokazuje da je D'Annunzio uistinu ostao zaljubljen u Duse čak i desetljećima nakon što su prekinuli, iako se to iz samih povijesnih činjenica baš i ne bi moglo naslutiti. Naime, kad je napisao svoju prvu predstavu "Mrtvi grad", za glavnu glumicu odabrao je Saru Bernhardt, a ne ljubav svog života, koja se morala zadovoljiti ne pretjerano uspješnom predstavom "San proljetnog jutra". U njoj je bila žena kojoj muž ubija ljubavnika pa ona cijelu noć mazi njegovo truplo, ne bi li jutro dočekala potpuno luda.
Zadnju godinu provedenu u vezi s Duse već je imao paralelni život s groficom Gravinom, a viđao se i s dvije žene u Rimu. Dugu listu poznatih ljubavnica nadopunjuju mlada aristokratska udovica Marchesa Alessandra di Rudini, visoka biseksualna ruska plesačica Ida Rubenstein, a romantično ga vežu i za Isidoru Duncan, biseksualnu američku plesačicu i prijateljicu Eleonore Duse. D'Annunzio je navodno bio jedini muškarac s kojim je spavala lezbijska književnica Sibilla Aleramo.
Grofica Nathalie Goloubeff na farmi blizu Versaillea brinula se o njegovim psima pa su se 1910. zajedno preselili u Francusku, gdje se viđao s američko-francuskom slikaricom Romaine Brooks, lezbijkom koja je bila u braku s homoseksualnim glazbenikom.
Rani život u Francuskoj nije pretjerano najavljivao D'Annunziovu transformaciju u ratnog heroja i spasitelja nacije, iako je njegov ratoborni nacionalizam polako postajao sve glasniji. Politički stavovi s vremenom su ga koštali prijateljstva s Romaineom Rollandom, piscem koji ga je uveo u francusku umjetničku elitu, a koji je bio pacifist. Francuska dekadencija dočekala ga je otvorenih ruku, a jedan od bliskih prijatelja iz "francuskih godina" bio je i Robert de Montesquiou, pariški homoseksualni simbolistički pjesnik.
Kad se 1915. odlučio vratiti u Italiju, nahuškati građane na ratni sukob, pa i sam krenuti u akciju, oprostio se i od svih pariških avantura. Prije povratka počastio se zadnjom velikom francuskom aferom, s neznanom kirurgovom kćeri, o kojoj znamo samo to da je - u skladu s njegovim preferencijama - bila "amazonka". "Počastio" se i prije odlaska u rat. Antongini svjedoči da je uoči odlaska u borbu imao serijske seksualne avanture, a nerijetko bi u hotelskim sobama imao po nekoliko žena istodobno.
D'Annunzio vojnik bio je još poželjniji od D'Annunzija pjesnika. Iako je u Rijeci tvrdio da je prošlost iza njega i da se konačno "skrasio" s Luisom Baccarom, vrhunskom pijanisticom iz Venecije koja mu je ostala družica do kraja života, zapisi suradnika otkrivaju pravu istinu. Dame su svako malo posjećivale Guvernerovu palaču i družile se s Komandantom do jutra, dok je čitav grad gorio od seksualne energije i spolnih bolesti.
Sloboda izražavanja seksualnosti protegnula se u svim pravcima uključujući i biseksualne i homoseksualne veze. Mnogi od talijanskih vojnika, pa i najbližih D'Annunzijevih suradnika u riječkom pothvatu bili su homoseksualci koji nisu krili svoju orijentaciju, a među njima su bili i Leon Kochnitzky, ministar vanjskih poslova Talijanske uprave za Kvarner, kao i književnik i vojnik Giovanni Comisso, koji je riječke doživljaje opisao u romanu "Il porto del amore".
Američki pisac, kazališni redatelj i D'Annunziov ministar Henry Furst također je bio gay, kao i Guido Keller, tajnik za akciju i ekstravagantni pilot koji je organizirao pohod na Rijeku. Ova se grupica znala zabavljati pa je tako u proljeće i ljeto 1920., na tada još rustikalnoj Kozali, jednu veliku kuću unajmila za organizaciju "dekameronskih zabava".
Sretni dani razuzdanih avanturista nisu trajali dugo. Riječko ludilo završilo je na Božić 1920., a do kraja dvadesetih svijet se već prilično promijenio. Za D'Annunzija i njegovu ekipu promjena je bila radikalna. Keller je bio ranjavan nekoliko puta i preživio je neke od najokrutnijih zračnih bitki Prvog svjetskog rata, da bi 1929. poginuo na tlu, u automobilskoj nesreći. Iako je bio homoseksualac, fašisti su mu organizirali svečani herojski pogreb, čije fotografije krase zidove muzejskog dijela Vittoriealea.
U njega se, baš kao i iz javnog života, D'Annunzio povukao odmah nakon što su granatama razorili njegov kvarnerski utopijski san. Na vrhu Vittorialeova brda nalaze se grobovi obojice. D'Annunzio je pokopan s pogledom na jezero i imanje na koje se maknuo od svega, osim od žena. Tri godine prije dolaska na vlast s fašistima, Mussolini mu je pisao pismo i predlagao rušenje monarhije, nudeći mu položaj predsjednika novog poretka. D'Annunzio je tu ponudu odbio.
Tri godine kasnije postao je opasan jer je privlačio fašiste koji se nisu slagali s Mussolinijevim kompromisima učinjenim prilikom dolaska na vlast, kao i antifašiste koji su se nadali da bi mogao biti vođa manje brutalnog režima. Mussolinija je pljuvao iz njegovih leđa, a Hitlera je iskreno mrzio i nazivao klaunom.
Kad se u rujnu 1937. Mussolini vratio u Rim nakon posjeta Hitleru, D'Annunzio je bio glavna zvijezda dočeka, koja je novoga Ducea osobno dovela do balkona za govor.
Predao je štafetu svojem puno mračnijem klonu pa svega pet mjeseci kasnije, 1. ožujka 1938., preminuo za radnim stolom Zambraccine sobe, prostorije ispunjene japanskim porculanom, komadima grčke umjetnosti i ormarima s bočicama lijekova. Naočale koje su mu pale s glave kad se srušio mrtav od izljeva krvi u mozak još su tamo. D'Annunzio je imao 74 godine, bio je teško ovisan o kokainu i imao sifilis.
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu Express.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu Express.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.
gad