Jean Baptiste Del Amo čitatelja maestralno uvlači u višedimenzionalni svijet svojih tužnih junaka. Njegovo je pisanje i u "Čovječjem sinu" bogato, gusto, rječito, gotovo hiperaktivno, njegovi su opisi minuciozni, bolni, zasićeni. Tematika je pritom i više nego aktualna, kao što je bila aktualna i prije 20, 30 ili 100 godina. Kad prestaje ciklus obiteljskog zlostavljanja, transgeneracijske traume i postoji li lijek za prevladavanje zla koje nam ostavljaju očevi?
Del Amo u "Čovječjem sinu", objavljenom 2021. godine, suočava čitatelja s pričom koja od početka do kraja ledi krv u žilama. Otac odsutan godinama odjednom se pojavljuje u životima mlade supruge i devetogodišnjeg sina. Njihov usamljenički život, kakav je već život radničkih samohranih obitelji u europskim predgrađima, njegovim dolaskom postaje pakao bez izlaza. Iako je ona u ranoj trudnoći, otac ih odvodi u zabito mjesto Les Roches, gdje je propala kuća njegova pokojnog oca, u kojoj je i sam u užasnim uvjetima proveo djetinjstvo. Za svakoga tko je iskusio obiteljsko zlostavljanje, priča je prebolno bliska.
Za razliku od "Carstva životinja", Del Amo se fokusira na atomsku obitelj, uz tek tri lika. Njegovi likovi nemaju imena, to su Otac, Majka i Dječak, uz djetešce koje se rađa u strašnoj završnici. No roman nije horor, kako bi se dalo pomisliti. Dječakova i majčina ljubav, savršeno opisana priroda u Les Rochesu, kao oslikana kistom, dječakovo upoznavanje šume i prirodnog svijeta, toliko su topli i opipljivi, da je lako zaboraviti što propituje pisac.
Otac svoju traumu zbog oca zlostavljača pokušava riješiti tako da dograđuje kuću u kojoj je patio i stvara neku svoju viziju dobrog života za obitelj. Pritom upada u ludilo zbog kojeg ih doslovce pretvara u taoce. Majka je unaprijed zadana žrtva - svaki njezin korak, odabir i odluka pokušaji su da zaštiti sina i nerođeno dijete. Ona kao žrtva i završava, umire od iskrvarenja pri porodu, potpuno sama i nemoćna. Dječak, naizgled, završava taj krug. On ubija oca pištoljem koji mu je upravo on pokazao i s kojim ga je on naučio baratati. No Del Amo nije optimist. Jer, Dječak, koji je u cijelom romanu ona iskrica životnosti, ljubavi i neiskvarenosti, na kraju "drži revolver s obje ruke, ni da trepne, u očima mu krijesi stari, poznati gnjev, suviše dugo potiskivan".
Jean Baptiste Del Amo s razlogom je višestruko nagrađen i proglašen najboljim autorom svoje generacije. I ovaj roman duboko se urezuje u čitatelja, kako tematikom, tako i izvanrednim stilom pisanja i pripovijedanja. Važno ga je pročitati i pamtiti.
