Otmica srednje Europe

U trenutku kad Kundera piše svoj esej o Srednjoj Europi, ja nisam niti misao svojih budućih roditelja, moj je otac, sigurna sam, odslužio vojni rok, a potom otišao raditi na ciglanu, koja je bila dovoljno daleko da se čini da je pobjegao od rodnog mjesta, a dovoljno blizu da nikad ne umakne. Majka je... Zapravo, gdje je moja majka te 1983.? Sedam godina prije mog rođenja ona je djevojče od trinaest godina, s mukom završava zadnji razred osnovne škole, možda je upravo te godine njen otac po drugi put šalje u bolnicu prebivši je tavom (najviše je ozljeda bilo na glavi, tukao ju je dok se nije onesvijestila, poslije mi priča upravo majka).

Potom odlazi, u isto to mjesto kao i moj otac, kako bi pobjegla od nasilja i siromaštva, ali njen je bijeg siguran u daljini, konačan, ona odlazi iz Bosne (iz sela Bare kraj Jajca) u Hrvatsku. Konobari i iščekuje taj sudbinski susret koji bi mogao (ali neće) promijeniti njen nesretan usud. Moja majka završila je samo osnovnu školu, a kako je jedva i nju završila (zašto bi bilo drugačije, novca nije bilo da se školuju, pogotovo je to vrijedilo za žensku djecu, pa nitko nije ni učio), jedino što joj je preostalo bilo je da se uda, ako bude sreće, za nekoga tko neće dizati ruku na nju.

Sandra Šimunović/PIXSELL

Kundera postavlja na scenu svijeta tragediju Centralne Europe, a moja majka dovukla je u maleno mjesto nedaleko od Zagreba i malenu birtiju u kojoj počinje raditi cijelu buduću tragediju Bosne. Susret s mojim ocem, sjecište dva bijega, na tu istu scenu dovlači i tragediju Banije, područje iznimno stradalo tijekom Drugog svjetskog rata, područja koje je oduvijek bilo područje i srpskog i hrvatskog stanovništva, područje dubokih rana, koje će isto tako stradati u idućem ratu, koji u trenutku kad se događa njihov susret još ni izbliza nije ni slutnja. I tako, moj otac, također s osam razreda osnovne škole (mada je uvijek volio reći da je barem krenuo u srednju školu, pa su ga morali ispisati da bi netko radio i prehranjivao ih), i moja majka, koja i danas gotovo da jedva čita, započinju priču koju bi se prije moglo nazvati pričom o preživljavanju u nesreći i neimaštini, nego ljubavnom.

Što znam o svojim roditeljima? Duga povijest nasilja (u obje obitelji), alkoholizma (također, u obje obitelji), neimaštine i ranih smrti. Ostale su mi činjenice relativno nepoznate, a kako u ovom trenutku imam samo živu majku, s njom pokušavam razabrati poneku istinu. Priča se da je jedini muškarac u obitelji moje babe, njen brat, bio ustaša i da su ga partizani ubili kad su ga našli u šumi blizu kuće.

Ja baštinim partizansku vjeru, ali shvaćam kako je tih godina izabiranje strane po selima (neobrazovanima i neupućenima) nerijetko bilo pitanje toga tko će prije doći i staviti ti pušku na leđa. Sasvim je moguće da su ustaše došle prije. Ali postoji i druga priča, u kojoj roditelji moje babe završavaju u logoru. Baba je umrla, ne mogu je pitati o činjeničnim temeljima te priče, a majka kaže da nije ni bitno, svaki rat je isti, uvijek stradaju oni koji ne trebaju. Ne znam ni je li baba tad uzela stranu ili je, kao i većinom u mojim sjećanjima, samo stajala po strani šuteći. Budući da smo u ovom trenutku na opasnom, nestabilnom teritoriju, možda je nužno naglasiti da otmica istine (koja se dogodila u mom slučaju, naprosto zbog tradicije obiteljske šutnje koja je sigurno uzrokovala nekoliko karcinoma) nipošto ne znači i otmicu činjenica. Činjenice, poput onih da su se dogodili Jasenovac, Srebrenica, pa i masakr u zaseoku Bjelovac sela Pecki gdje je moja obitelj živjela prije rata, a gdje sad živi moja majka, nisu sklone savijanju prema potrebama narativa. Možda je brat moje bake bio ustaša, ali to ne mijenja činjenice o tome što je NDH radio u vrijeme Drugog svjetskog rata. Na kraju, kakav god bio izbor mog narativa, moram se nositi s činjenicama koje on povlači za sobom, prihvatiti odgovornost.

Ipak, ono što je možda i još jasnija spoznajna vrijednost ove priče jest da je ona poput metafore ovih prostora: svi smo ovdje i krivi i nevini, i krvnici i nedužni, a ratovi su toliko duboko urasli u tkivo da za neke stvari - kako se čini - više nije ni bitno tko je bio na čijoj strani, ionako se na kraju umiralo. Moja je majka svoje siromaštvo udala za siromaštvo mog oca, u maleno selo, gdje će s osvitom '91. srpska vojska počiniti masakr mladića koji su ostali da brane selo.

Mene - rezultat nužnosti, a ne ljubavi, umotali su u deku i kad je vojska došla, odveli me na malom traktoru u deset godina izbjeglištva. Otac je otišao u rat. Otac se iz rata vratio, s desecima gelera u tijelu i nepovratno odsutan, prvih godina toksično usmjeren na nacionalizam, a poslije nepristupačan i suicidalan (nekoliko će se puta pokušati ubiti), živi mrtvac u rezignaciji i razočaranju. I tako, tragedija Srednje Europe, za koju još nije znao Kundera da će se nastaviti događati, ponovno je krenula s novim ciklusom, novim krvoprolićima.

O ratu neću znati ništa iz prve ruke, osim činjenice da je otac bio u ratu, da je bio ranjen i da je bio sjeban, ali redovito ću, kad se vratimo u selo, pomilovati biljke koje će susjed zasaditi na panj na kojemu su njegovu bratu sjekli glavu. Rat će mi donijete neke sposobnosti za koje ću kasnije shvatiti da ih drugi ljudi nisu razvijali. Postat ću stručnjakinja za očev PTSP, postat ću stručnjakinja za izbjeglištvo, trajni osjećaj nepripadanja i klasnog srama. Postat ću i stručnjakinja za neke sasvim jasne strahove: da nećemo imati što jesti, da će moja djeca živjeti u siromaštvu, da će svako malo biti mogući neki smak svijeta koji će nas ponovno uništiti.

Postat ću stručnjakinja za preživljavanje, ali također za neprestanu borbu s nemogućim uvjetima tog preživljavanja u borbi da ponešto bolji život postane moguć. Tako je kći gotovo nepismene majke došla do toga da u ovom trenutku okolišam oko pojma Središnje Europe, koji joj donedavno nije značio gotovo ništa, ali sad ozbiljno o njemu razmišlja, i u tom promišljanju i dalje joj se čini i da svaka priča, svaki narativ, mora ipak biti usidren u osobnom kako bi pokušao postati nešto više.

Svaka je naša osobna povijest bitna u tom tkanju kolektivne priče ovih prostora, Balkana, a pritom i Srednje Europe, za koju mi se također, baš kao i mnogima, činilo da nema potrebe da je uskrsavamo. Kunderin je esej za mene bio do ovog ponovnog čitanja i pokušaja dijaloga relikt vremena i razmišljanja koje je odavno ispucalo sve svoje mogućnosti, Srednja Europa bila je fikcija, konstrukt intelektualaca koji su ipak imali privilegiju da se bave tom ideju jer nisu bježali od požara rata ili spašavali svoje obitelji od gladi, i opet nisu uspjeli pronaći rješenja koja bi taj prostor spasili od ciklusa prolijevanja krvi. Sasvim je jasno da geografski možemo definirati različite regije, da možemo fiktivne granice povlačiti kako nam dođe, pa čak i Balkan razdvojiti na zapadni i istočni, ali koja nam korist suštinski od toga? Brat moje babe, upucan u šumi, sigurno nije zazivao Europu, i mislim da mu na pamet nije palo reći da on sad (moguće) umire za Europu (Kunderin esej tako započinje vapajem direktora Mađarske novinske agencije iz 1956.). On je umirao u tom trenu, na kojoj god strani bio, za svoja polja, svinje i krave.

Moj otac, kad je kraj njega eksplodirala granata, sigurno također nije zazivao Europu. Već je početkom rata nacionalistički narativ bio toliko snažan da se branilo isključivo Hrvatsku, i to mi se čini kao jedna od onih prekretnih točaka koja će odvesti do otmice naših narativa, o kojima ću pisati nešto kasnije. Premalena sam tih godina da razumijem geopolitičku situaciju, jedini dom koji poznajemo dugo su dva sobička i poljski zahod. Ali sam sigurna da je upravo to nepovratno zagadilo ostatak naše budućnosti, nacionalizam koji je isključivao bilo kakvu mogućnost dijaloga: Hrvati su se borili za Hrvatsku, htjeli su Hrvatsku Hrvata, i tadašnja politika tijekom rata čini u to ime i etničko čišćenje. Iz tog istog razloga, nije čudo da već i sam odlazak prema Beogradu ili dalje smatram probijanjem nekih gotovo opipljivih granica. Kako sam rasla u godinama kad je trajao rat, a potom se država gradila na tom zanosu obrane i pobjede na nezdravom, nacionalističko-desno orijentiranom narativu, na prešućivanju zločina tijekom rata bez obzira na to koja je naša pozicija u njemu bila (da, bili smo napadnuti, ali to ne skida s nas odgovornost za zločine koji smo mi činili prema civilima), kao i naše krivnje za zločine u Bosni, za nas je postojala samo - Hrvatska.

Naravno, to je samo moje gledište koje može ili ne mora biti gledište i stotine drugih obitelji. Moja istina. Moje sjećanje. Moj se otac s ratišta vratio kao invalid, u izbjeglištvo i siromaštvo, i većinu smo vremena živjeli zahvaljujući odjeći i hrani koju smo dobivali kao vid pomoći za izbjeglice. Nismo smjeli puštati srpsku glazbu dok god je bio živ, a Europu nikad nije spomenuo. Nije bilo obećanog zapada, nije bilo više ni povijesti koju je pisala Jugoslavija, a čak nisam više ni sigurna na koji sam način saznala za ustaške zločine i logore tijekom Drugog svjetskog rata jer se ne sjećam da je tijekom mog školovanja tome pridan ikakav značaj.

Kundera s kojim ću u ovom eseju započeti dijalog je Kundera koji je u "Nepodnošljivoj lakoći postojanja", zadnjem svom češkom romanu, napisao nešto što je meni ostalo utisnuto u sjećanju svih ovih 17 godina, o suosjećanju i supatnji.

Taj Kundera samo što nije Kundera koji piše o Središnjoj Europi, uskoro njegov korijen biva odsječen, a ja, kao srednjoškolka, u poslijeratnoj Petrinji, nakon spomenutih deset godina izbjeglištva, gdje tad idem u srednju školu iz svog sela, svakodnevno putujući, znam samo da je bio rat, da je bio težak i da ne pamtim ništa osim neprestane nesigurnosti onoga što je bilo prije, osjećaja nepripadanja nigdje. Dom je imenica koju ne koristimo jer je svaki dom bio trenutan, nestabilan, i svaka je kuća pritom bila samo asimptotsko približavanje onome što bismo mogli nazvati dom. Kad se napokon i vratimo u svoju kuću koja je obnovljena deset godina nakon što smo pobjegli, a bila je spaljena do temelja, posljedice rata trajno su već uništile one koji su trebali živjeti u toj kući, pa smo brzo desetkovani, kako manjkom osjećaja obiteljskog zajedništva, tako i smrtima, jednom po jednom. Dakle, izbjeglištvo, beskućništvo, bezdomstvo. To je ono što pamtim kao trajan osjećaj; ne pripadnost zemlji, ne pripadnost naciji, mada se upravo ta pripadnost snažno pokušava nametnut, pogotovo nakon rata, u pograničnom i dotad multietničkom području iz kojeg smo izgnani.

*

Čekam u svom razrušenom gradu autobus za Zagreb, čitam knjigu Davida Albaharija. Petrinja, kao i ostatak Banije pogođeni su potresom prije tri godine. Nakon rata, koji je ovaj kraj, Baniju, bacio u mrak iz kojeg nikad izašla, razoran potres ljudima je ponovno uzeo domove. Petrinja trenutno izgleda kao veliko gradilište, a ne grad. Albahari piše o svojoj majci, a meni je u glavi moja kuća, ta velika kuća izgrađena deset godina nakon rata, sa svim nenapisanim duhovima (iako ih ja uporno zapisujem) i majkom koja ne odustaje od svoje samoće, ni od tog bogu iza nogu sela. Moje babe i prababe cijelo mi se jutro pojavljuju u riječima koje samo što ne napišem - jutros sam ih vidjela kako izlaze iz šume, danas sa mnom pogledavaju ruševine, na mjestu jednoga grada niče drugi, a sjećanja stvorena na ovim ulicama prestat će imati spone s prostorom i ja ne znam na što ću ih kasnije usidravati. Maleno mjesto, provincija, koja jest na neki način zaista sasvim suveren, iako razrušeni centar svijeta. Bolest ili naprosto stanje stalne neugode trebalo bi se odučiti za određenu definiciju onoga što sam dugo osjećala, onoga što je Krzysztof Czyżewski sjajno detektirao kao horor loci, u malenim kulturama, mjestima, u provincijama - strah od neznatnosti, osjećaj manje vrijednosti zbog mjesta kojemu pripadamo, iako bi jedino zaista trebalo, kako to sjajno poentira, bježati od provincijalizma. Svijet, stvarnost, svemir provincija zapravo je nerijetko nevjerojatno bogat, slojevit, dubok, premrežen različitim povijesnim i socijalnim kontekstima, koji se u većim urbanim sredinama, usred užurbanosti i kompleksnosti sustava gube, izmiču nam - veliki gradovi zamagljuju fina tkanja zajednice, umrtvljuju dinamiku prirodnu za ljudska bića, onu gotovo pa plemensku, brige i pomoći.

Često se znalo reći da treba selo da se odgoji dijete, a otuđenosti koje nameću veliki gradovi desetkovali su zajednice, tu preciznu strukturu koja je sustavno održavala duh nečega puno dubljega i kompleksnijeg od duha provincije. Zajednica je nekako uspijevala zadržavati na životu i riječ zajedništvo. Zavidim ljudima koji su ranije čitali Albaharija, zamišljam Zemun, o kojem piše, moje je poznavanje srpske književnosti ograničeno granicama koje su se podigle nakon devedesetih i koje su, kako se ispostavilo, možda najnepropusnije bile upravo za knjige. I eto jednog sjećanja, još jedne istine - na selu sam, iščekujem svoju drugu knjigu poezije iz tiska, i tražim knjige Danila Kiša da ih naručim, netko me je upozorio na Kiševu književnost, a ja sam posramljena samo pognula glavu (teško je to objasniti, taj vrtlog neznanja, ali za mene se u tom razgovoru zaista prvi put pojavilo ime Danila Kiša, iako imam tad već sigurno 27 godina).

Sandra Šimunović/PIXSELL

Osjećam sram jer ne znam tko je Danilo Kiš, naša ga je književnost izbacila iz postojanja, i tako je jedan od najvećih pisaca naših jezika (ili našeg jezika, ako ćemo sasvim iskreno) samo prestao postojati za sve generacije nakon devedesete. Kopam po stranicama antikvarijata, pronalazim samo "Grobnicu za Borisa Davidovića" i sjećam se, kad dolazi knjiga, uzbuđena sam više nego što ću u rukama držati svoje vlastite knjige. Beogradsko-izdavački grafički zavod, 1987. Knjigu je teško čitati, listati koliko je stara, a samim time pohabana, žuta, ali - to je moj prvi Danilo Kiš. Otvaram ga kao da se susrećem s najskrivenijom tajnom dotad, a možda je zaista i tako.

No ovo je tren kad se moramo pozabaviti još jednim bitnim pitanjem (jer jedino Kiša spomene Kundera od cijelog ovog prostora u svojem eseju): otmicom Danila Kiša iz mog jezika. Koji je suštinski bio i njegov jezik. Eto, tako se to dogodilo. Danilo Kiš otet je meni iz našeg jezika. Kao i Albahari. Nije li Kiševa sposobnost da prozre totalitarizam, u kojem god on obliku bio, fundamentalno opasna i za jedan nacionalizam? Nije li sposobnost da se zlo prikaže kao zlo, tko god ga čini, kako je jedan nacizam neprihvatljiv i monstruozan kao i sovjetski totalitarizam, staljinizam koji je milijune ljudi pobio nakon, radikalno suprotstavljena i ugrožavajuća za ideju etničke čistoće. Takva vrsta introspekcije, vlastitog bića i povijesti, u kontekstu malene zemlje koja gradi svoj narativ na nezamjenjivosti vlastite nacije, nepoželjna je, ona je pogled u ogledalu koji traži suočavanje s nelijepim odrazom. Činjenice nam mogu pomoći da saznamo masu broda, količinu hrane i broj preživjelih, ali nam neće pomoći da nasukani brod povijesti pomaknemo ni milimetar. Danilo Kiš, čiji je otac ubijen u Auschwitzu, to je razumio. Za mene se najznačajniji susret s Kišem, čak sudbinski, dogodio na prostoru teksta gdje smo oboje djeca, na igralištu djetinjstva. Upravo je "Bašta, pepeo" za mene bio i ostao najintimniji moj sastanak, randevu, razgovor s Kišem, mjesto na kojem smo počeli otvarati jedno drugome vrata. Opsjednuta svojim djetinjstvom, duhovima i sjenama sjećanja, svjesna da ću, kako bih razumjela mrak tog mladog vremena isti ispisivati dok god budem pisala, da ću pisati svoju majku i svog oca, neprestano, u njegovoj književnosti pronalazim utočište.

Upravo u tom romanu izgradit će se most od jednog do drugog oca, od jedne do druge majke, dajući tako Kišu u mojoj osobnoj čitateljskoj povijesti mjesto istinskog Sugovornika. "U šumi je lebdeo duh moga oca." I moj je otac ostao lebdjeti nad svojim šumama. Kundera će za Kiša reći: "Kiš je bio jedini koji je znao pretvoriti ovu dramu u veliku poeziju, opsjednut politikom nije nikad žrtvovao općim mjestima politike nijednu rečenicu svojih romana". I kako sam do Kundere ipak došla tijekom svog srednjoškolskog obrazovanja? Naprosto, imala sam u školskoj knjižnici mladu knjižničarku koja je smatrala da je Kundera bitan pisac i da njegove knjige u toj knjižici trebaju biti, a onda mi je knjige i ponudila, kao i mnoge druge, mimo lektire. Došla bih i tražila, bilo što, da umirim neprestanu glad. Tako je, malenim otporom mlade knjižničarke, u moje ruke došao Kundera. Ali Kiš je otjeran iz mog jezika. I ne samo Kiš. Granice koje su nasilno povučene nekako su nam uzele temelje kulture istog jezika. Što se dogodi piscu kad mu se otme iskustvo njegovih prethodnika? Njegova vlastita jezika? Školovala sam se ne znajući za Miku Antića ili Danila Kiša, a književnost koja je dotad bila književnost zajedničkog jezika i prostora najednom je iz sebe protjerala ono veliko, neumitno nezaobilazno. Naravno, zidovi koji su gradili nacionalistički narativi nekako su postali suštinski nepropusni ne samo za srpsku književnost - moje obrazovanje nikad mi nije ništa reklo o književnosti Ukrajine, Poljske ili Mađarske. Svjetska je književnost balansirala između Zapada i Rusije, čuvajući tako između dvije vatre siguran nacionalistički narativ.

Stoga možda ne treba čuditi da sam kad sam putovala u Ukrajinu ili Poljsku imala osjećaj kao da zaista putujem na drugi kraj svijeta. Bangladeš. Poljska. Svejedno.

Kraj prvog dijela. Drugi dio eseja donosimo u nedjelju