"Ova vlada podržava samo rasipnike novca građana"

Vruće je ovo ljeto, u svakom pogledu, za Anju Šovagović Despot. Osvjedočeno javno aktivna i angažirana, posljednjih mjesec dana Šovagović Despot je protagonistica važnih događaja vezanih uz dvije značajne nacionalne institucije.

Jedna "predstava» vezana je uz politički procesuirane činjenice uz izvješće smijenjenog nadzornog odbora HRT-a, čija je Šovagović Despot bila predsjednica. Druga, kazališna predstava tek slijedi na Dubrovačkim ljetnim igrama, gdje Anja igra barunicu Castellli u drami "Gospoda Glembajevi" Miroslava Krleže. Razgovaramo o nedavnim i budućim događajima, koji, kako kaže naša sugovornica, "imaju nevjerojatno krležijansku aromu".

Saborska većina je po kratkom postupku razriješila NO HRT-a, kojim ste predsjedali. Podsjetimo, to se dogodilo neposredno nakon što je nadzorni odbor objavio Izvješće rada HRT-a za prošlu godinu, u kojem se upućuje na potencijalni kriminal, pri čemu je detaljna dokumentacija poslana DORH-u. U Saborskoj raspravi predsjednik saborskog Odbora za medije Jasen Mesić, bivši ministar kulture, govorio je da smjena članova NO HRT-a "nema nikakve veze s izvješćem NO-a nego se ona događa jer je NO HRT-a prekoračio vlastite ovlasti". Možete li to ikako komentirati? Koja je poruka ovog čina, osim što je svima jasno da je HRT još jednom obezvrijeđen kao (javna) institucija?

Problem današnje, ali i one bivše saborske većine, jest da upravo panično podržava Ravnateljstvo, koje troši javni novac, a ne želi podržati ili to čini tek deklaratorno, one koji bi to trošenje po zakonu trebali nadzirati. Ovog puta, saziv nadzornog odbora kojemu sam bila predsjednica, odlučio je u potpunosti primijeniti sve odredbe Zakona o HRT-u te savjesno i pošteno provesti nadzor ukupnog poslovanja HRT-a. Samo smo u prošloj godini imali šest velikih nadzornih aktivnosti.

Rezultati nadzora su poražavajući ne samo za HRT nego i za cijelo društvo. Sve ono što se u kuloarima nagađalo u svezi s nepravilnostima u poslovanju HRT-a interna revizija je potvrdila. Dapače, i državna revizija je dala izrazito negativno mišljenje vezano uz javnu nabavu HRT-a.

Međutim, kako to kod nas već biva: vrli sabornici našli su solomonsko rješenje problema i razriješili nadzorni odbor HRT-a, ekspresno i učinkovito. 'Majstor, kao uvijek, družinu zakolje i spremi užinu, sve bez zbora i bez dogovora, dok je sabor konstatirao da se komšija blamirao kršeć jasni smiso ugovora', urnebesno je duhovito napisao Matoš.

Je li vas odluka o razrješenju NO-a HRT-a iznenadila?

Na stranu poezija i basna: poznajući situaciju vrlo dobro, nisam bila previše iznenađena tom odlukom jer je takvo rješenje mnogo lakše od ispravljanja svih negativnosti koje se u tim nalazima interne i državne revizije navode. Netko je u Saboru, tijekom rasprave o razrješenju članova nadzornog odbora govorio o sukobu ravnateljstva i nadzornog odbora. Pa to je prilično očekivano.

Ravnateljstvo je, očito, bilo nezadovoljno radom nadzornog odbora jer smo ih u svemu nadzirali: i to sva četiri ravnateljstva, koliko ih se u dvije godine našeg mandata promijenilo! Bože moj, pa to je upravo posao nadzornog odbora: zadužen je za nadzor zakonitosti poslovanja i usklađenosti tog poslovanja sa zakonima! Jesmo li trebali okretati glavu na drugu stranu i praviti se da ništa ne vidimo?

I svaki mjesec u džep staviti dvije tisuće kuna, kolika nam je bila mjesečna naknada, a ne raditi ništa? Zahvaljujući ekipi stručnjaka i ozbiljnih radoholičara u našem nadzornom odboru, od prvog dana imenovanja savjesno smo prionuli na posao. Jer nam svima i jest na prvome mjestu - savjest.

Vjerujem da su ljudi prepoznali prave razloge našeg razrješenja, ma koliko se predsjednik saborskog Odbora za medije trudio za saborskom govornicom opravdati nemoguće. Jer nakon one nepojmljive blamaže od neki dan, kad punih trinaest (!) minuta nije mogao (tehnički) početi 'Dnevnik', sasvim sam sigurna da onaj koji je HRT tako ekspresno ostavio bez ikakvog nadzora nije mirno spavao.

Javnosti nije još jasno tko je to bio, ali tko god je potpisao dopuštenje ostvarivanja autorskih prava na HRT-u redatelju Antunu Vrdoljaku pod onako genijalnim uvjetima, priskrbio mu je status domaćeg Walta Disneya. Ne znamo, naime, za slučaj živućeg autora koji ima takav privilegij ugovornog odnosa regulacije autorskog prava s nacionalnom kućom...

Nadzorni odbor HRT-a je u prošloj godini provodio nadzor nad svim sklopljenim autorskim i izvođačkim ugovorima u situaciji kad smo primijetili da njihov broj i ukupan iznos rastu u odnosu na postojeći broj zaposlenika HRT-a i njihove mase plaća. Zato nam je bilo nelogično da HRT na mnogim projektima angažira vanjske suradnike, a ne zaposlenike HRT-a. Zbog toga smo Saboru odlučili poslati pregled svih sklopljenih autorskih i izvođačkih ugovora čiji iznosi premašuju 50.000 kuna.

Među tim ugovorima našli su se i oni Antuna Vrdoljaka, koji nikad nije bio predmet naše nadzorne aktivnosti, a koje je, pretpostavljam, netko od saborskih zastupnika proslijedio medijima. Kad je nastala javna polemika o zaštićenim podacima koje smo uputili saborskim zastupnicima, nadzorni odbor je odmah reagirao i dostavio Saboru dodatna pojašnjenja koja smo zatražili od stručnih službi HRT-a. Pa ako su saborski zastupnici zadovoljni stručnim pojašnjenjem, dopustite mi da ja nisam.

Iako sam razriješena s dužnosti predsjednice NO, o detaljima ne želim govoriti jer, kad sam se jednom obvezala čuvati poslovnu tajnu, to je za mene zakon. A vezano za temu autorskih prava, ozbiljno držim da je neuključivanje glumaca u kategoriju korisnika autorskih prava – što je odluka formirana prije desetak godina - velika nelogičnost i sramota. Tko je autor moje uloge ako nisam ja?

Nemate vremena za odmor od profesionalne traume s angažmanom u NO-u. Nasreću, pravi profesionalni izazov ovog ljeta tek vam slijedi, u tijeku su intenzivne dubrovačke probe za premijeru Krležine drame "Gospoda Glembajevi" u režiji Zlatka Svibena na Dubrovačkim ljetnim igrama. U kakav lik, kakvu osobu, izrasta vaša barunica Castelli-Glembay? S kojim ste emocijama ili uvjerenjima prišli tom kompliciranom liku, kakva je dinamika tog vašeg odnosa?

Barunica Charlotte Castelli-Glembay uznemirava već svojim imenom. Kako barunica? Zašto Castelli? Pošto Glembay? Charlotte, čini mi se, nikad nije bila mlada. I dok je kao dvadesetogodišnja djevojka, nošena zvjerinjim instinktom i trijeznim ženskim razumom, prodala svoju putenu mladost pedesetdvogodišnjem barunu Castelliju, bila je proračunata, iskusna, samosvjesna, manipulativna, okrutna i hazarderski spremna na sve. Čak i na poraz.

Ova se predstava upadljivo najavljuje kao nekovrsni povratak "čistome" Krležinom tekstu, u smislu odolijevanja osuvremenjavanju drame, eventualnoj kontekstualizaciji u domaći kapitalizam klasnih i drugih razlika. Možda je to način da se, bez izravnih konotacija suvremenosti, tekstom upravo postigne "efekt negativa" domaće stvarnosti? Kakav je vaš insajderski dojam?

O tome kako je redatelj Sviben koncipirao svoje Glembajeve, mislim da će se puno govoriti i analizirati. Moja je želja, a vjerujem i redateljeva, ne podilaziti ovovremenskim političkim uspoređivanjima ili nekakvim jednostavnim tobožnjim prepoznatljivostima. Zanimaju me odnosi između lica i njihove međusobne optužbe: zvone kao zvona na pogrebu.

I što je to, zašto je to tako mutno u nama? U realizaciji, zanima me na koji način nešto što je dovoljno staromodno - najednom može postati strašno moderno. Voljela bih da ova predstava bude 'retro', da bude neobična upravo u toj zajedničkoj točki koja ujedinjuje čovjeka sa svim stoljećima koja zrcale ljudski duh, ali i karakter.

Sviben o Krleži, njegovoj književnosti, političkim kontradiktornostima, privatnim pikanterijama, Beli Krleži, raznim odnosima s Gvozda i oko njega zna, bojim se, i previše. Zanimljivo je slušati ga tijekom čitaćih proba. Sada, kada pokušavamo osvojiti prostor Galerije umjetnina, posve drukčiji dramski momenti otkrivaju se u cijeloj svojoj začudnosti.

Možda elementi prostora dubrovačke svakodnevice?

Okolo nas monumentalne dubrovačke zidine, bistro duboko more, tajanstveni Lokrum, brodovi prepuni bliještećih svjetala; palme i agave. A u nama misli o pohlepi, ljubomori, kriminalu, kaljuži, smrti. Do nas na probama dopiru i udaljeni zvuci klape, koncerti estradnih zvijezda i buka motora i automobila – jure ulicama kojima ne bi smjeli juriti u ostalom pristojnom svijetu.

I u čitavom tom akustičnom kaosu moja se barunica osjeća tako sablasno sama i tako nemoćno moćna. Zapravo, moram priznati, čitav mi se taj koloplet Mediterana i srednjoeuropskog literarnoga kruga (nemoguć spoj, rekao je jedan kritičar) kao i nadljudske snage umjetnika kojom inatljivo održavamo umjetnost na Dubrovačkim ljetnim igrama neobično sviđa.

Barunica Castelli nije jedini Krležin fatalni lik koji ste igrali: koja vas je "Krležina žena" najviše dojmila ili glumački najsnažnije "posložila"?

U režiji i adaptaciji Krležina romana 'Povratak Filipa Latinovicza' Zlatka Viteza igrala sam Kseniju Radajevu Bobočku. Snažno je u meni uzburkala mnoge pritajene i zatajene strasti ta divna, pomalo ocvala četrdesetdvogodišnjakinja, kasirka u provincijskoj krčmi, financijski dotučena do dna, na kojem živi svoju brutalnu, divlju i konačnu slobodu.

Kako bi Bobočki tek bile deplasirane sve ove naše, suvremene ženske rasprave, svi ovi feministički vapaji! Sve ove težnje ženskoga stvorenja danas koje želi biti i uspješna poslovna žena, i dobra majka i supruga, i savršeno dotjerana prijateljica i kolegica, i zavodljiva ljubavnica, i obijesna raspuštenica, i sve, sve… Bobočka bi podrugljivo zabacila glavu, glasno se smijući tim sitnim malograđanskim predrasudama u kojima se žena uspijeva tako ograničeno definirati, bacila bi čašu uz razuzdani vrisak i…

Kakva bi bila usporedba na liniji Bobočka-Castelli?

U otkrivanju tajne barunice Castelli-Glembaj nipošto ne mogu pobjeći od misli o Bobočki: negdje su slične, mentalitetom i putenošću. A ono što ih razlikuje? Bobočkina brutalnost prema samoj sebi, mazohistički nagon koji je tjera na dno, iako je talentirana za mnoge životne, financijske i intelektualne vrhunce.

Castelli je, naprotiv, zarobljena u tom životnom talentu, u svojim sebeljubivostima, nasladama, užicima, ne samo tjelesnim nego i onim nadtjelesnim, pa njezin brutalni skok u posvemašnji gubitak razuma nakon spoznaje da je definitivno izgubila i ljubav i novac učini od njezine tihe ljudskosti konačni odraz u kojem se smrt ukazuje tako privlačnom u odnosu na život.

Čak bih rekla kako je Bobočka potpuno slobodna i iskrena u svojoj kontroverznosti, dok je Castelli kontroverznost svoje pojave gradila pomno, uporno, svjesno i mukotrpno. Iskrena tuga njezina unutarnjeg ja nepodnošljivo je buknula tek u samom trenutku smrti, u trenutku u kojem je sigurna da će te škare - ubojice sasvim lako pronaći put do njezina srca.

Umjetničke izvedbe na Dubrovačkim ljetnim igrama unaprijed su osuđene na polovičan uspjeh zbog bučnog turističkog "hajpa". Za ovogodišnje je Igre izdvojen budžet od 8,5 milijuna "javnih" kuna. Predstavu koju ondje igrate nekoliko puta nećete, ipak, predstaviti ostatku javnosti u drugim dijelovima zemlje, takva nevjerojatna praksa je odvijeka. Zašto javnosti nije relevantno pitanje o svrsi, ulozi i namjeni Igara u Dubrovniku?

Pretpostavljam da je problem u nepodnošljivoj potrebi svih nas umjetnika da radimo na Igrama. Kao i svih onih predivnih, požrtvovnih ljudi koji na Igrama rade jer ih vole i iz dubokog poštovanja prema tradiciji pokušavaju i dalje održati na životu ovaj nekoć ekskluzivni festival. Premda i sama spadam u tužne poštovatelje te slavne tradicije, mislim da se sasvim sigurno nevjerojatna praksa u kojoj se premijerni naslovi igraju samo četiri-pet puta, mora pod hitno mijenjati.

Ako velika glumačka, redateljska, glazbena, baletna imena uporno pristaju - u doslovno nemogućim uvjetima - raditi i uporno ne gube volju i želju za sudjelovanjem u kreiranju Igara, onda doista nije problem u nama nego u 'onome' koji daje produkcijski okvir i značaj ovom festivalu: a to je država.

Ljetne igre su nacionalni festival. Čini mi se da je netko posve namjerno zaboravio tu činjenicu pa sve čini kako bi se krivnja za eventualnu lošu percepciju festivala prebacila na turiste, gužve, kruzere, motore, buku, vrućinu, galebove, avione, skupoću, cijene, provincijski mentalitet, tračeve.

A sve je to sastavni dio svih svjetskih ljetnih festivala na otvorenome! Pa upravo su i zbog tih (ne)mogućnosti ti festivali tako atraktivni. Ako su umjetniku takvi 'uvjeti' izazov koji se ne odbija, zašto nisu i meceni koja bi na tome, uz dobru financijalnu transakciju, još itekako mogla zaraditi?

Kako ste kao profesionalka u kulturi zadovoljni radom ministrice Obuljen-Koržinek? Kako biste okarakterizirali njezin dosadašnji rad?

Nema novih zakonskih propisa, a stalno se nalaze neka nova opravdanja za nečinjenje. Jednom je to izmjena Direktive o audiovizualnim djelatnostima - za koje niti Europska komisija ne zna kad će biti usvojena; drugi put to su, primjerice, razlozi zbog nesporazuma s koalicijskim partnerom. Zakon o kazalištima je iz prošlog stoljeća. Zakon o audiovizualnoj djelatnosti ima toliko rupa da bi i crne rupe kroz njih propale.

Zakon o HRT-u je pisan za bivšeg ravnatelja HRT-a Gorana Radmana – iako ni novima uopće nije mrzak jer je riječ o zakonu koji daje faraonske ovlasti glavnom ravnatelju. Držim da je krucijalni problem HRT-a upravo taj zakon, izglasan od SDP-ovske saborske većine. Iako trenutačna saborska većina smatra da ga treba samo minimalno mijenjati…

Zatim, od najavljenih promjena Zakona o audiovizualnim djelatnostima, koji bi, između ostalog, trebao regulirati i nepravilnosti na koje je državna revizija upozorila u svezi HAVC-a - još nema ništa... Dakako da svatko od nas ima svoju viziju o tome što bi u segmentu kulture trebalo učiniti. Što se mene tiče, riječ je o području koje nas u svakom pogledu određuje - kao ljude i kao naciju.

Riječ je o resoru važnijem od resora vanjskih i unutarnjih poslova, važan jednako kao i polje gospodarstva. Jer bez kulture nema ničega. A umjetnici su, znate, osebujni ljudi, imaju onu žicu koju naši današnji birokrati ne mogu razumjeti. U svakom je poslu važna, nekad i presudna, strast kojom se posao obavlja. Bojim se da danas nedostaje upravo strasti. Energičnosti i svojevrsnog hazarderstva u obavljanju ovih funkcija, koje, doduše, jesu političke, ali bi morale biti i vizionarske.